Poslovni broj: Usž-919/2023-4
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Adrialin GmbH, Švicarska, Werftestrasse 4, Luzern, OIB: 12971901564, zastupan po opunomoćeniku Krešimiru Lipovšćaku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lipovšćak i partneri d.o.o., Zagreb, P. Hektorovića 2, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi povrata PDV-a, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-2043/2021-11 od 24. studenoga 2022., na sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l- 2043/2021-11 od 24. studenoga 2022.
II. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-410-19/20-01/91, urbroj: 513-04-21-4 od 3. svibnja 2021. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave za nerezidente, klasa: UP/I-410-03/2017-002/000059, urbroj: 513-007-01-12/2020-14 od 23. listopada 2020.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke poništeno je rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-19/20-01/91, urbroj: 513-04-21-4 od 3. svibnja 2021. Točkom II. izreke poništeno je rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave za nerezidente, klasa: UP/I-410-03/2017-002/000059, urbroj: 513-007-01-12/2020-14 od 23. listopada 2020. Točkom III. izreke priznaje se tužitelju pravo na povrat poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. u iznosu od 472.757, 56 eura. Točkom IV. i V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi troškove upravnog spora tužitelju u iznosu od 1.244,27 eura u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne presude te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora u preostalom dijelu.
2. Protiv osporene presude tuženik je podnio žalbu u kojoj iznosi kronologiju predmetnog slučaja. U bitnom ističe da se tužitelj poziva na odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost i Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost koje definiraju poseban postupak oporezivanja usluga putničkih agencija i organizatora putovanja iako iz dostavljenih primjera izlaznih računa ne proizlazi da je taj postupak primijenjen te da je obračunata obveza poreza na dodanu vrijednost na poreznu osnovicu utvrđenu sukladno članku 92. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Ističe da u konkretnom slučaju tužitelj ima sjedište izvan Europske unije te se pravo na povrat PDV-a utvrđuje sukladno odredbama članka 67. Zakona o porezu na dodanu vrijednost uz uvjet uzajamnosti stoga se prilikom odlučivanja o pravu na odbitak pretporeza u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe članka 58. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Navodi da tužitelj obavlja uslugu koja je sukladno članku 17. Zakona o porezu na dodanu vrijednost oporeziva prema sjedištu tj. nije oporeziva u Republici Hrvatskoj, a prema odredbama švicarskih propisa također nije oporezovana, stoga nije moguće utvrditi da je ispunjen uvjet za odbitak pretporeza prema kojem tužitelj isti ima pravo odbiti ako su mu ga drugi obveznici zaračunali na isporučena dobra ili usluge za potrebe oporezivih transakcija. Poziva se na odredbu članka 58. Zakona o porezu na dodanu vrijednost kojom je propisano koje su to transakcije oslobođene PDV-a kod kojih je unatoč oslobođenju moguće odbiti pretporez, pri čemu takvo oslobođenje nije predviđeno za transakcije odnosno usluge koje obavlja tužitelj. Zaključuje da su u poreznim rješenjima činjenice pravilno utvrđene na temelju službenih podataka poreznog tijela te je pravilno primijenjen materijalni propis. Predlaže da Sud poništi osporenu presudu prvostupanjskog suda te odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
3. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnom ističe da tuženik u žalbi pogrešno zaključuje da u predmetnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za povrat PDV-a. Ističe da je predmetni upravni spor pokrenut iz razloga što tuženik nije priznao tužitelju pravo na povrat PDV-a za 2016. godinu iako je tuženik na temelju istih činjenica, istih pravnih uvjeta, istom ovlašteniku (tužitelju) za istu djelatnost priznao pravo na povrat PDV-a za razdoblje 2014. i 2018. godine. Smatra da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio sve odlučne činjenice te primijenio mjerodavno materijalno pravo, a slijedom čega je žalba u cijelosti neosnovana. Predlaže da Sud odbije žalbu i potvrdi osporenu prvostupanjsku presudu.
4. Žalba tuženika je osnovana.
5. Ispitujući zakonitost pobijane presude, kao i postupak koji joj je prethodio u dijelu u kojem je tuženik žalbom osporava i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21), ovaj Sud nalazi da su osnovani razlozi zbog kojih se presuda pobija.
6. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj prvostupanjskom tijelu dana 30. lipnja 2017. podnio zahtjev za povrat PDV-a, za isporuke dobara i usluga koje su mu zaračunali porezni obveznici na području Republike Hrvatske za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. u ukupnom iznosu od 3.561.991,85 kuna.
7. Prvostupanjsko porezno tijelo je u ponovnom postupku utvrdilo da je tužitelj porezni obveznik sa sjedištem u Švicarskoj, da je u Švicarskoj registriran kao obveznik PDV-a, da između Republike Hrvatske i Švicarske postoji uzajamnost u odnosu na PDV, da tužitelj pruža usluge koje se oporezuju sukladno odredbi članka 17. stavka 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 73/13., 148/13., 143/14., dalje: Zakon o PDV-u) prema sjedištu pružatelja usluge kao i da se na tužitelja primjenjuje odredba članka 67. Zakona o PDV-u koja u stavku 3. upućuje na primjenu odredbe članka 58. navedenog Zakona. Zahtjev tužitelja je odbijen uz obrazloženje da tužitelj obavlja uslugu koja je oporeziva prema sjedištu (Švicarska), dakle nije oporeziva u Republici Hrvatskoj, a koja prema odredbama švicarskih propisa također nije oporezovana te stoga nije moguće utvrditi da su ispunjeni uvjeti za odbitak pretporeza. Takvo stajalište prihvaća i tuženik.
8. Međutim, stajalište tuženika i tijela prvog stupnja prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim uz obrazloženje da iz odredbe članka 58. Zakona o PDV-u nije propisano da se pretporez ne može odbiti za usluge koje se oporezuju prema članku 17. stavku 2., dakle izvan Republike Hrvatske te da tužitelj ima pravo na povrat PDV- a odnosno na odbitak pretporeza kojeg je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija. Prema tome, sud utvrđuje da tužitelj ima pravo na povrat PDV-a prema odredbi članka 67. u vezi s odredbom članka 58. Zakona o PDV-u, a budući da su na strani tužitelja ostvareni uvjeti propisani odredbom članka 60. stavka 1. Zakona o PDV-u. Međutim, ovaj Sud nalazi da su činjenice u provedenom postupku od strane poreznih tijela potpuno utvrđene te je pravilno primijenjeno materijalno pravo.
9. Odredbom članka 67. Zakona o PDV-u propisano je da porezni obveznik koji na području Europske unije nema sjedište, stalnu poslovnu jedinicu iz koje obavlja isporuke, prebivalište ili uobičajeno boravište ima pod uvjetima propisanim ovim Zakonom pravo na povrat PDV-a zaračunatog za pokretna dobra i usluge koje su mu obavili drugi porezni obveznici u Republici Hrvatskoj ili koji mu je zaračunat prilikom uvoza dobara u Republici Hrvatskoj. Pravo na povrat PDV-a ostvaruje se pod uvjetom da u državi podrijetla podnositelj zahtjeva tuzemni porezni obveznik također ima pravo na povrat PDV-a.
10. Ovaj Sud prihvaća stajalište prvostupanjskog poreznog tijela koje je potvrđeno od strane tuženika prema kojem se u konkretnom slučaju pravo na povrat PDV-a utvrđuje sukladno odredbama članka 67. Zakona o PDV-u, a uz uvjet uzajamnosti obzirom da tužitelj ima sjedište izvan Europske unije. Prema odredbi članka 67. stavka 3. Zakona o PDV-u, kod povrata PDV-a koji se utvrđuje obveznicima sa sjedištem izvan Europske unije primjenjuju se odredbe ovoga Zakona koje se odnose na odbitak pretporeza. U konkretnom slučaju primijenjena je odredba članka 58. stavka 1. Zakona o PDV-u, kojom je propisano da porezni obveznik ima pravo od PDV-a koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluga koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija. Kako je tijekom postupka utvrđeno da tužitelj obavlja uslugu koja sukladno članku 17. Zakona o PDV- u, nije oporeziva u Republici Hrvatskoj, a niti prema odredbama švicarskih propisa, proizlazi da se zahtjevu tužitelja nije moglo udovoljiti.
11. Naime, iz odredbi Zakona o PDV-u proizlazi da porezni obveznik ima pravo na odbitak pretporeza ako su mu ga drugi porezni obveznici zaračunali na isporučena dobra ili usluge za potrebe oporezivih transakcija, međutim, u konkretnom slučaju radi se o usluzi koja nije oporeziva u Republici Hrvatskoj, a niti u Švicarskoj pa je, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda pravilno ocijenjeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za povrat PDV-a za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2016.
12. Imajući na umu navedeno, ovaj Sud ne prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda jer su, po ocjeni ovoga Suda, žalbenim navodima dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu i utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe članka 58. i 67. Zakona o PDV-u.
13. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima pobijanu presudu poništiti i odbiti tužbeni zahtjev.
14. Tužitelj nije uspio u upravnom sporu pa mu na temelju članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima ne pripada pravo na naknadu troškova upravnog spora.
U Zagrebu 23. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
