Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Tomislava Tomašića i Marjane Rajić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Diane Pavlečić, u svojstvu više sudske savjetnice – specijalistice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv I-okr. pravne osobe GRAVIA d.o.o. i II-okr. odgovorne osobe OČ, zastupane po branitelju Dragi Aćimoviću, odvjetniku iz [adresa], zbog prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 16. i stavka 2., članka 229. stavka 1. podstavka 33. i stavka 2. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 29. travnja 2025., broj: Pp-3962/2023, na sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se kao neosnovana žalba I-okr. pravne osobe GRAVIA d.o.o. i II-okr. odgovorne osobe OČ, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), okrivljenici su obvezani naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 eura (pedeset eura) - svaki, u roku od 2 (dva) mjeseca od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku, okrivljenici su proglašeni krivima i kažnjeni i to I-okr. ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 6.000,00 eura, te II-okr. odgovorna osoba novčanom kaznom u iznosu od 650,00 eura, zbog prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 16. i stavka 2., članka 229. stavka 1. podstavka 33. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisanog u izreci pobijane presude.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 50,00 eura.

3. Protiv prvostupanjske presude okrivljenici su pravodobno, putem branitelja, podnijeli žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o troškovima postupka, navodeći u bitnom da sud nije objasnio zašto je vjerovao iskazu oštećenika unatoč njegovim proturječnim tvrdnjama i nedostatku bilo kakvih materijalnih dokaza koji bi potvrdili njegovu verziju događaja. Istovremeno oštećenik tvrdi da nije on fotografirao otpremnice jer je bio preumoran, već da je to radila njegova supruga, a fotografije je obrisao s mobitela. Ove izjave su proturječne i nisu potvrđene nijednim materijalnim dokazom koji bi potvrdio njegov prekovremeni rad, fotografije nisu priložene, niti su dostavljeni bilo kakvi digitalni zapis, a sud pritom nije objasni temeljem čega ocjenjuje takav iskaz vjerodostojnim odnosno, presuda ne sadrži uvjerljive i jasno obrazložene razloge o temelju ocjene dokaza, što predstavlja bitnu povredu odredaba postupka. U optužnom prijedlogu nije navedeno da je radnik JČ radio u preraspodijeljenom radnom vremenu na više gradilišta, konkretno na projektu obilaznice u Belom Manastiru i na projektu Koridora 5C, već se u činjeničnom opis optužnog prijedloga navodi isključivo rad na obilaznici u Belom Manastiru, ali je sud prilikom ocjene dokaza ulazio u analizu rada na različitim gradilištima, pogrešno tumačeći iskaze svjedoka ĆČ i PČ o vođenju evidencije na više gradilišta, pa je sud na taj način prekoračio granice činjeničnog opisa. Sud se poziva na iskaz inspektorice SČ, iako ista navodi da nije uopće uzimala u obzir radnopravnu dokumentaciju, jer evidencije radnog vremena nije u potpunosti odgovarala izjavi radnika, pa takav pristup dovodi do zanemarivanja objektivno dostupnih pisanih dokaza u odnosu na subjektivne, jednostrane i neprovjerene izjave pojedinca. Sude je iskaz svjedoka ĆČ ocijenio nevjerodostojnim zbog kontradikcije u pogledu autorstva potpisa u evidenciji radnog vremena te iz razloga neusklađenosti njegovog iskaza sa iskazom svjedoka PČ, te obrana ukazuje da naveden okolnosti kada se pravilno analiziraju, upućuju upravo na dosljednost i logičnost obrambenih iskaza. Naime, svjedok ĆČ je naveo da evidencije rada na projektu obilaznice Beli Manastir nije osobno potpisao, već je to činio njegov nadređeni DČ, a svjedok ĐČ vodio je evidencije za radove na projektu Koridor C5, što ukazuje na to da su se njihove odgovornosti odnosile na različita gradilišta. ĐČ je naveo da misli da je podatke unosio ĆČ, ali to je drugo gradilište, čime nije iznio kategoričku tvrdnju o toj okolnosti. Sud nije uzeo u obzir činjenicu da JČ tijekom cijelog radnog odnosa nikada nije prigovorio na broj isplaćenih sati niti ukazivao na eventualni prekovremeni rad. Nema opravdanog razloga zbog kojeg bi jedino oštećenik JČ provodio dodatno vrijeme na poslu, budući da se radi o uglednoj tvrtki s velikim brojem zaposlenika, u kojoj su radni procesi precizno definirani, a organizacija rada dovedena na visoku razinu profesionalnosti i učinkovitosti. Sud se poziva na iskaz svjedoka VČ, a isti nije djelatnik Gravia d.o.o., već je bio privremeno angažiran, te bio u zamjeni ispred Štefiček grupe d.o.o. samo dva tjedna, te je naveo da je odlazio s posla oko 15 ili 16 sati, pa nije niti mogao znati do kada je navodno oštećenik ostajao na radnom mjestu. Obrana smatra da se sveukupni dokazni postupak svodi na jedan jedini dokaz iskaz oštećenika, koji je nelogičan i kontradiktoran svim ostalim izvedenim dokazima. Oštećenik je navodne nepravilnosti prijavio tek godinu i pol nakon što se navedeno dogodilo, iako je sve to vrijeme imao mogućnost odmah reagirati ako je smatrao da su njegova prava povrijeđena. Iz svega prethodno navedenog proizlazi da nije niti dokazano da su radili iznad dopuštenog tjednog limita 60 sati, niti da je oštećenik bio kontinuirano izložen radu bez dnevnog odmora, već više svjedoka potvrđuje da su radnici imali prilagođen početak rada ovisno o trajanju smjene. Oštećenik nikad nije priložio dokaz o svojim tvrdnjama, već je svaku evidenciju radnog vremena redovito potpisivao, čime je potvrđivao njezinu vjerodostojnost i vlastitu suglasnost s prikazanim podacima. Nadalje, II-okrivljenik nije odgovorna osoba u smislu odredbi Zakona o radu i Prekršajnog zakona, budući nije imao ovlasti za organizaciju i kontrolu vođenja evidencije radnog vremena, nisu ispunjeni zakonski uvjeti za njegovu prekršajnu odgovornost.

4. Žalitelji predlažu da se iz razloga iznijetih u žalbi, ista prihvati.

5. Žalba je neosnovana.

6. Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a na što sud pazi po službenoj dužnosti, te je našao da je Općinski sud u Osijeku točno utvrdio činjenično stanje i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno pravno označio djela.

7. Naime, prvostupanjski sud je na temelju provedenog prekršajnog postupka, i to obrane okrivljenika, iskaza svjedokinje EČ, više inspektorice rada, te svjedoka UČ, VČ, kao i uvida u priloženu dokumentaciju, imao valjane osnove zaključiti da se u ponašanju okrivljenika stječu sva bitna obilježja prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 16. i stavka 2., članka 229. stavka 1. podstavka 33. i stavka 2. Zakona o radu.

8. Neosnovano žalitelji poriču počinjenje prekršaja, budući je prvostupanjski sudac nakon detaljno provedenog dokaznog postupka, po slobodnoj ocjeni dokaza utvrdio prekršajnu odgovornost okrivljenika, što je valjano obrazložio, pa pogrešno navode žalitelji da presuda ne sadrži uvjerljive i jasno obrazložene razloge o temelju ocjene dokaza, što predstavlja bitnu povredu odredaba postupka.

9. Naime, na temelju iskaza svjedoka UČ, radnika I-okr., utvrđeno je da je u kritičnom razdoblju radio do 21,00 sat do odlaska zadnjeg kamiona, kao i na temelju iskaza svjedoka VČ utvrđeno da je radnik UČ ostajao poslije radnog vremena, te da mu je poznato da su kamioni dolazili navečer iz razloga jer bi ujutro zatekao velike hrpe kamena što je predstavljalo problem njegovom poslu jer mu je bilo teško sustići dinamiku posla, te kako isti nije zaposlen u I-okr. pravnoj osobi, čime nije u zavisnom položaju od okrivljenika, to je objektivnost njegovog iskaza vjerojatnija. Isto tako s obzirom na takve navode uvjerljivo je i logično da je postojala potreba da radnik ostaje do večernjih sati radi dolaska kamiona.

10. Slijedom navedenoga, činjenica dolaska kamiona za istovar u večernjim satima, svakako govori u prilog potrebi rada radnika u tom razdoblju, što dovodi do zaključka o radu radnika ČČ u radnom vremenu dužem od dopuštenog, te u vezi s time i o onemogućavanju korištenja dnevnog odmora u propisanoj trajanju, a kako se okrivljenicima stavlja na teret optužnim aktom.

11. Nadalje, branitelj i okrivljenici prisutni prilikom ispitivanja radnika UČ, u svojstvu svjedoka, dali su primjedbe na njegov iskaz, međutim, iste su bilo potpuno općenite, bez ikakve konkretizacije.

12. Također, nije bitno tko je u konkretnom slučaju vodio evidencije o radnom vremenu radnika, već tko određuje radno vrijeme radnika, a prema izjavi II-okr. isti je bio odgovoran za radno vrijeme radnika, pa neosnovano sada u žalbi poriče svoju odgovornost.

13. U vezi navoda žalitelja da oštećenik je navodne nepravilnosti prijavio tek godinu i pol nakon što se navedeno dogodilo, iako je sve to vrijeme imao mogućnost odmah reagirati ako je smatrao da su njegova prava povrijeđena, ističe se da navedeno nikako ne ukazuje na neuvjerljivost njegovog iskaza, jer radnik za vrijeme trajanja radnog odnosa može biti u strahu za radno mjesto, što dovodi do propusta podnošenja prijave u vezi povrede njegovih prava.

14. Navodi žalitelja da sud prilikom ocjene dokaza ulazio u analizu rada na različitim gradilištima, pogrešno tumačeći iskaze svjedoka ĆČ i PČ o vođenju evidencije na više gradilišta, pa je sud na taj način prekoračio granice činjeničnog opisa, neosnovani su, budući sud nije prekoračio činjenični opis, jer radilište koje nije predmet ovog postupka navodi se samo u okviru vođenja evidencija o radnom vremenu radnika, s obzirom na proturječne i neuvjerljive iskaze svjedoka BČ i ĐČ o vođenju istih.

15. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravne oznake djela, ovaj sud je našao da su izrečene novčane kazne okrivljenicima za navedene prekršaje u granicama zakona i primjerene težini djela, stupnju odgovornosti okrivljenika i u skladu s ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne, te nisu prestroge, time više što su utvrđene novčane kazne ublažene znatno ispod zakonom propisanih minimuma, jer je za prekršaj iz članka 228. stavka 1. podstavka 16. i stavka 2. Zakona o radu za pravnu osobu propisana novčana kazna u rasponu od 4.110,00 do 7.960,00 eura, a za odgovornu osobu je propisana novčana kazna u rasponu od 530,00 do 790,00 eura, te je za prekršaj iz članka 229. stavka 1. podstavka 33. i stavka 2. Zakona o radu za pravnu osobu propisana novčana kazna u rasponu od 8.090,00 do 13.270,00 eura, a za odgovornu osobu je propisana novčana kazna u rasponu od 920,00 do 1.320,00 eura.

16. Odluka o troškovima prvostupanjskog postupka također je na zakonu utemeljena, a troškovi su odmjereni blizu donje granice propisanih okvira paušalnih troškova prekršajnog postupka.

17. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezan svaki okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

18. Iz navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, valjalo je žalbu okrivljenika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi.

U Zagrebu 23. srpnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Diana Pavlečić v.r.

Mario Soljačić v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 8 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja, oštećenika, punomoćnika oštećenika i tužitelja.