REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-292/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, mr.sc. Neri Radas članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irina Daskal, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina 4, OIB 57500462912, kojeg zastupa punomoćnica Martina Zrinščak, dipl. iur., odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž R-56/2024- 2 od 13. kolovoza 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-652/2020-42 od 20. ožujka 2024., u sjednici održanoj 23. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tuženika, te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž R-56/2024-2 od 13. kolovoza 2024. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-652/2020-42 od 20. ožujka 2024., te sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., iz Zagreba, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, da tužitelju ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 432,93 eura bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 432,93 eura bruto, kako slijedi:

- na iznos od 47,57 eura od 16.06.2016.g.,

- na iznos od 47,76 eura od 16.01.2017.g.,

- na iznos od 50,19 eura od 16.06.2017.g.,

- na iznos od 50,38 eura od 16.01.2018.g.,

- na iznos od 101,46 eura od 16.06.2018.g.,

- na iznos od 7,04 eura od 16.01.2019.g.,

- na iznos od 56,76 eura od 16.02.2019.g.,

- na iznos od 7,12 eura od 16.07.2019.g.,

- na iznos od 7,12 eura od 16.11.2019.g.,

- na iznos od 57,52 eura od 16.01.2020.g., u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., iz Zagreba, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, da tužitelju ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.156,81 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 21. ožujka 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.“.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 432,93 eura na ime naknade plaće, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.), kao i da tuženik tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.156,81 eura, također s pripadajućim zateznim kamatama (toč. III.) Odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima (toč. II.).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima (toč. I.), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu (toč. II.).

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-4622/2024-2 od 6. studenog 2024. dopustio tuženiku izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

“Treba li odredbu čl. 5. Zakona o blagdanima i spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj koja glasi: Zaposlenici u navedene dane iz čl. 1. i 3. ovog Zakona imaju pravo na naknadu plaće – u primjeni tumačiti na način da je poslodavac svakom zaposleniku, neovisno o tome je li na dan blagdana bio obvezan raditi ili ne, dužan isplatiti naknadu plaće ili je za isplatu naknade plaće za blagdan preduvjet da je radnik po svom radnom rasporedu na taj dan bio dužan raditi (te bi, u slučaju da je radio, ostvario plaću) a s obzirom na to da je u čl. 95. Zakona o radu propisano: Za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je podnio reviziju navodeći pravno pitanje zbog kojeg je ovaj sud dopustio izjavljivanje revizije u smislu odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud usvoji reviziju.

5. Tužitelj u odgovoru na reviziju osporava osnovanost podnesene revizije, predlaže istu odbiti, te tuženika obvezati na naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za dane blagdana i neradnih dana, u kojima tužitelj kao smjenski radnik zaposlen kod tuženika prema rasporedu radnog vremena nije radio i to tijekom 2016. do 2020. godine, sve temeljem čl. 73. st. 1. Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste iz 2014. ("Narodne novine" broj 85/14 – dalje: KU/14) i čl. 74. Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste održavanje i naplate cestarina d.o.o. ("Narodne novine" broj 22/18 – dalje: KU/18) i to radi toga što radnici koji rade u prvoj smjeni od ponedjeljka do petka primaju naknadu plaće kao da su radili na dane blagdana iako nisu radili, pa stoga tužitelj smatra da je tuženik radnike u smjenskom radu stavio u neravnopravan položaj u odnosu na radnike koji rade samo u prvoj smjeni.

9. U revizijskom stadiju postupka i nadalje je sporno pitanje pripada li tužitelju pravo na isplatu razlike plaće za praznike i neradne dane prema Zakonu o radu, Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj i Kolektivnom ugovoru, a koje dane tužitelj nije radio prema rasporedu radnog vremena.

10. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev, pozivom na gore citirane odredbe KU/14 i KU/18, zaključujući da tužitelj ima pravo na naknadu plaće za utuženo vremensko razdoblje za dane blagdana i neradnih dana, za one dane kada prema rasporedu radnog vremena nije radio, jer da iz nalaza vještaka proizlazi da tužitelj kao smjenski radnik radi usklađivanja godišnjeg fonda sati nije morao odraditi više sati od radnika koji ne radi u smjenama, odnosno da mu ti sati nisu bili plaćeni. Naime, tuženik je prilikom obračuna plaće nesmjenskom radniku za radne dane koji su padali na neradni dan i blagdan isplaćivao naknadu plaće kao da je radio, dok tužitelju kao smjenskom radniku istu nije isplaćivao. Nižestupanjski sudovi smatraju da je došlo do nejednakosti između obračuna fonda sati tužitelja kao smjenskog radnika i radnika koji ne radi u smjenama na način da je za isto razdoblje smjenski radnik trebao odraditi veći broj radnih sati od radnika koji ne radi u smjenama.

11. Tuženik u reviziji ističe da kako se tužbeni zahtjev odnosi isključivo na dane koji su prema rasporedu rada dani tjednog odmora tužitelja, a koje dane tužitelj nije radio, da tužitelj za te dane nije mogao ostvariti plaću, pa posljedično tome nije postojala niti pravna osnova za isplatu naknade plaće. Pri tome se tuženik poziva na odredbu čl. 1. Zakona o blagdanima, koju nižestupanjski sudovi pogrešno tumače, da su blagdani i neradni dani propisani u čl. 1. st. 2. Zakona o blagdanima neradni dani za sve radnike u Republici Hrvatskoj, neovisno o tome je li radnik bio dužan raditi na blagdan ili ne, iz čega izvode zaključak da tužitelj ima pravo na utuženu naknadu plaće za blagdane iako je na iste koristio tjedni odmor. Tuženik posebno ističe da niti jedan propis ne daje pravo radnicima na plaću za dane odmora, pa slijedom toga niti pravo na naknadu plaće za dane odmora.

12. Odredbom čl. 95. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR) propisano je da za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće. Prema odredbi čl. 1. i čl. 3. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 130/11) taksativno su propisani blagdani i neradni dani, a čl. 5. istog Zakona propisano je da zaposleni za te dane imaju pravo na naknadu plaće.

13. Odredbom čl. 73. st. 1. KU/14 bilo je propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće u vrijeme blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom, time da je ista odredba sadržana i u čl. 74. KU/18.

14. Tuženik u reviziji osnovano navodi da je tužitelj zaposlen na radnom mjestu blagajnika, koje radno mjesto podrazumijeva rad u tri smjene, pa kako se radi o poslovima koji se moraju organizirati 24 sata dnevno, 7 dana tjedno, to se njegov raspored rada određuje u skladu s odredbama čl. 38. KU/14, odnosno čl. 40. KU/18.

15. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova, ali i nalaza vještaka, jasno proizlazi da je na utužene blagdane tijekom razdoblja od 2016. do 2020. tužitelj prema rasporedu rada koristio tjedni odmor, a koji se u evidenciji radnih sati označava kao „slobodan iz smjene“.

16. Budući da tužitelj prema unaprijed određenom rasporedu rada na utužene blagdane nije imao obvezu raditi, već je koristio tjedni odmor, prema shvaćanju revizijskog suda u smislu primjene čl. 95. st .1. ZR i čl. 5. Zakona o blagdanima, kao i citiranim odredbama KU/14 i KU/18, tužitelj nema pravo na naknadu plaće, jer te dane nije niti imao obvezu raditi.

17. Neosnovano tužitelj smatra da mu prema odredbama kolektivnih ugovora pripada pravo na utuženu naknadu plaće, jer prema odredbama kolektivnih ugovora radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio samo u slučajevima taksativno navedenih u toj odredbi. Pri tome riječi „kao da je radio“ podrazumijevaju da se zaista i radi o danima kada je radnik trebao raditi, ali nije radio jer se radilo o blagdanu odnosno neradnom danu. Na takav zaključak upućuju i svi drugi navedeni slučajevi u tom članku (plaćeni dopust, upućivanje na liječnički pregled, obrazovanje za potrebe poslodavca i dr.), jer se radilo o situacijama kada se radniku isplaćuje naknada plaće u njegove inače radne dane na koje, zbog pojedinih propisanih opravdanih okolnosti nije radio. U suprotnom, smjenski radnik bi imao pravo na naknadu plaće za blagdan koji pada u njegov neradni dan, dok nesmjenski radnici ne bi imali pravo na naknadu plaće za blagdane koji padnu u njihove neradne dane (subotu i nedjelju).

18. Jednako tako neosnovano se tužitelj poziva na KU iz 2011., te Dodatak tom Kolektivnom ugovoru iz 2012., a gdje se tvrdi da je sporna odredba Kolektivnog ugovora ranije bila drugačija. Naime, prema ranije važećoj odredbi „radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio isključivo u sljedećim slučajevima: plaćenog dopusta, blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom, ako je radnik u te dane prema rasporedu rada bio dužan raditi“. Činjenica da je u kasnijim kolektivnim ugovorima došlo do ispuštanja riječi „ako je radnik u te dane po rasporedu rada bio dužan raditi“ ništa ne mijenja na stvari, jer je pravo na naknadu plaće za dane blagdana svih radnika tuženika, smjenskih radnika i radnika koji ne rade u smjenama, vezano isključivo uz obvezu rada prema rasporedu rada. Radnik koji ne radi u smjenama ne ostvaruje naknadu plaće za dane koji su prema njegovom rasporedu dani tjednog odmora, a jednako tako niti smjenski radnik ne ostvaruje naknadu plaće za dane tjednog odmora prema svom rasporedu koji je unaprijed određen i usklađen s relevantnim odredbama ZR i KU.

19. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova da svi blagdani u odnosu na koje tužitelj u ovom predmetu potražuje naknadu plaće su njegovi neradni dani, odnosno dani tjednog odmora, koji su u evidenciji radnih sati evidentirani kao „slobodan iz smjene“, ne postoji pravna osnova iz koje bi proizlazilo pravo tužitelja na potraživanje naknade plaće za te dane.

20. Neosnovane su i tvrdnje tužitelja vezane uz fond radnih sati. Fond sati (nesmjenskog) radnika koji radi o ponedjeljka do petka temelji se na 40-satnom radnom tjednu iz čl. 61. ZR, te upravo taj tjedni fond sati predstavlja temelj za obračun plaće i naknade plaće svim radnicima. U fond sati ulaze svi odrađeni sati, ali i sati na koje bi radnik po rasporedu rada radio, ali iz opravdanih razloga nije radio. Neradni dani, odnosno dani koje radnik koristi kao dnevni ili tjedni odmor, nisu dani koje je radnik trebao raditi i zbog toga niti ne ulaze u fond sati.

21. Organizacija rada tuženika vezana uz naplatu cestarine i održavanje autoceste zahtijeva organizaciju rada u smjenama i preraspodjeli radnog vremena. Takva organizacija rada utemeljena je na zakonu i odredbama kolektivnih ugovora. Rad smjenskih radnika tuženika može odvijati na način određen u čl. 38. KU/14., čl. 40. KU/18. Smjenskim radom, u smislu navedenih KU, smatra se rad trajno organiziran u najmanje dvije smjene, a ako je rad organiziran u dvije smjene, rad u I. smjeni obavlja se od 7 sati do 19 sati, a rad u II. smjeni obavlja se od 19 sati do 7 sati idućeg dana. Rad u dvije smjene organiziran je na način da radnik jedan dan radi u I. smjeni, jedan dan u II. smjeni nakon čega je dva dana slobodan. Ako je rad organiziran u tri smjene, rad u I. smjeni obavlja se od 6 sati do 14 sati, u II. smjeni od 14 sati do 22 sata, a u III. smjeni od 22 sata do 6 sati idućeg dana. Rad u tri smjene organizira se na način da radnik radi: dva dana u I. smjeni, dva dana u II. smjeni, dva dana u III. smjeni, nakon čega je dva dana slobodan. Iznimno zbog potrebe posla, rad na naplati cestarine može se organizirati i u među smjenama.

22. Slijedom navedenog, do razlike u broju odrađenih sati, odnosno njihovog udjela u fondu sati baziranom na 40-satnom radnom tjednu, ne dolazi zbog neisplate naknade plaće za blagdane na koje je tužitelj koristio tjedni odmor, već zbog rasporeda rada u smjenskom režimu i preraspodjeli radnog vremena koji su kolektivnim ugovorima predviđeni za radno mjesto tužitelja. Stoga bilo kakvo obeštećenje u vidu naknade plaće za dane blagdana na koje je tužitelj koristio tjedni odmor, a zbog činjenice da je udio „odrađenih sati“ tužitelja u ukupnom fondu sati veći u odnosu na nesmjenskog radnika, nema nikakvu pravnu osnovu.

23. Tužitelju je u fondu sati, baziranom na 40-satnom radnom tjednu kao i za sve druge radnike evidentirano više "odrađenih" sati u odnosu na odrađene sate u fondu nesmjenskog radnika za onaj broj sati koje je tužitelj odradio na blagdane, a ne za broj sati blagdana na koje nije morao raditi (tjedne odmore), a za koje je u ovom postupku utužio potraživanje. Dakle, razlika u broju "odrađenih sati" koji ulaze u fond sati tužitelja kao smjenskog radnika i nesmjenskog radnika nije u uzročnoj vezi s neodrađenim, ovdje utuženim blagdanima (danima tjednog odmora), već je u vezi sa satima koje je smjenski radnik odradio na blagdane. Temeljem te činjenice da radi na blagdan tužitelj je ostvario dodatna materijalna prava u vidu dodatka za rad na blagdanom i sl., u skladu ZR-u i KU.

24. Zbog sveg naprijed iznesenog, odgovor na postavljeno revizijsko pitanje glasi:

„ Odredbu čl. 5. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj koja glasi: "Zaposlenici u dane iz članka 1. i 3. ovoga Zakona imaju pravo na naknadu plaće" u primjeni valja tumačiti na način da je za isplatu naknade plaće za rad blagdanom preduvjet da je radnik po svom radnom rasporedu na taj dan bio dužan raditi (u kojem bi, u slučaju da je radio, ostvario plaću), jer ako prema unaprijed određenom mjesečnom rasporedu rada na utužene blagdane nije imao obvezu rada već je te dane koristio kao tjedni odmor, nema pravo na isplatu neovisno što je u čl. 95. Zakona o radu propisano: "Za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće", jer se ne radi o situaciji iz citirane zakonske odredbe.“.

25. Zbog navedenih je razloga valjalo preinačiti pobijanu presude, odbiti tužbeni zahtjev i presuditi kao u izreci ove presude pod točkom I.

26. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na reviziju budući isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP (točka II. izreke).

Zagreb, 23. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić