REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-834/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Helene Poropat, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj: P-190/2023-27 od 16. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj: P-190/2023-27 od 16. travnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I Utvrđuje se, da su ništetne odredbe članka 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210085974, od dana 4.07.2007. godine, koji je tužiteljica GZ, [adresa], zaključila sa tuženikom Zagrebačka banka d.d., d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića koje glase:

Članak 1.

Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita, kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 82.690,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan isplate kredita.

Korisnik kredita se obavezuje iznos iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i način utvrđen ovim Ugovorom.

Članak 7.

Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja za CHH. Prvi anuitet iznosi 519,13 CHF.

II Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d. Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, da tužiteljici GZ, iz [adresa].,OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.895,45 EUR, na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31. srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022 godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 32,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2013 godine do ispl.

-za iznos od 125,95 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2013 godine do ispl.

-za iznos od 123,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2013 godine do ispl.

-za iznos od 116,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2013 godine do ispl.

-za iznos od 112,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2013 godine do ispl.

-za iznos od 116,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2013 godine do ispl.

-za iznos od 118,76 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2013 godine do ispl.

-za iznos od 125,54 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2013 godine do ispl.

-za iznos od 121,80 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2013 godine do ispl.

-za iznos od 123,47 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2013 godine do ispl.

-za iznos od 124,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2014 godine do ispl.

-za iznos od 127,45 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2014 godine do ispl.

-za iznos od 130,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2014 godine do ispl.

-za iznos od 128,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2014 godine do ispl.

-za iznos od 126,05 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2014 godine do ispl.

-za iznos od 124,82 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2014 godine do ispl.

-za iznos od 125,36 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2014 godine do ispl.

-za iznos od 128,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2014 godine do ispl.

-za iznos od 132,30 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2014 godine do ispl.

-za iznos od 131,98 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2014 godine do ispl.

-za iznos od 133,75 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2014 godine do ispl.

-za iznos od 136,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2014 godine do ispl.

-za iznos od 135,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2015 godine do ispl.

-za iznos od 136,68 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2015 godine do ispl.

-za iznos od 136,68 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2015 godine do ispl.

-za iznos od 136,68 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2015 godine do ispl.

-za iznos od 136,68 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2015 godine do ispl.

-za iznos od 136,68 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2015 godine do ispl.

-za iznos od 136,68 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2015 godine do ispl.

-za iznos od 136,68 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2015 godine do ispl.

-za iznos od 136,68 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2015 godine do ispl., sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d. Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, da tužiteljici GZ, [adresa], isplati zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015 godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 3,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.11.2007 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 12,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 24.01.2008 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 6,37 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2008 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 12,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2008 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 2,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.05.2008 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 3,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.06.2008 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 6,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2008 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 3,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2008 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 7,88 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2008 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 1,76 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2008 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 6,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2008 do 20.02.2016.g,

-za iznos od 32,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2008 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 13,38 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2008 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 33,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2009 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 38,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2009 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 39,55 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2009 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 36,02 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2009 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 35,51 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2009 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 29,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2009 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 25.10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2009 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 28,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2009 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 30,42 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2009 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 28,36 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2009 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 28,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2009 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 30,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2009 do 20.02.2016.g

-za iznos od 35,32 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2010 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 39,92 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2010 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 38,71 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2010 do 20.02.2016.g,

-za iznos od 46,45 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2010 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 44,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2010 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 48,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2010 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 70,26 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2010 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 65,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2010 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 83,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2010 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 74,12 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2010 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 66,69 EUR sa z.z.kaamtom počevši od 01.11.2010 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 89,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2010 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 103,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2011 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 93,11 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2011 do 20.03.2016.g.

-za iznos od 94,59 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2011 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 87,34 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2011 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 89,57 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2011 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 114,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2011 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 117,75 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2011 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 145,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2011 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 135,12 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2011 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 119,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2011 do 20.02.2016.g,

-za iznos od 119,30 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2011 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 117,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2011 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 123,22 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2012 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 129,41 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2012 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 129,59 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2012 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 125,75 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2012 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 127,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05.2012 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 129,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2012 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 127,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2012 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 127,32 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2012 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 125,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2012 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 120,75 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2012 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 125,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2012 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 127,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2012 do 20.02.2016.g,

-za iznos od 127,08 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.01.2013.do 20.02.2016.g.

-za iznos od 119,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2013 do 20.02.2016.g.

-za iznos od 96,88 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2013 do 20.02.2016.g., u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici GZ, iz [adresa].,OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.773,17 EUR, u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i kao neosnovan odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troškova postupka, odnosno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a traži i trošak žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

6.1. Prije svega, u ovom postupku, obzirom na žalbene navode tuženika, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost.

6.2. Ova bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena niti u dijelu u kojem je odlučeno o statusu tužiteljice kao potrošača jer je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žalitelja, i u tom dijelu dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, kada je o toj spornoj činjenici pravilno odlučio temeljem sadržaja navedenog ugovora o namjenskom kreditu i iskazu same tužiteljice, pravilno zaključujući da tužiteljica u konkretnom slučaju ima status potrošača budući iz tih dokaza jasno proizlazi namjena u koju je navedeni ugovor o namjenskom kreditu sklopljen ( kupovina stana). Pri tome valja ukazati i na činjenicu da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošači je na tuženiku, a ne na tužitelju. Stoga, valja zaključiti da tuženik tu činjenicu nije uspio dokazati tijekom postupka, pa je posljedično tome i iz ovog razloga žalbu tuženika u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovnom.

6.3. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe 190. st. 3. ZPP na koju također sadržajno ukazuje žalitelj jer je u okolnostima konkretnog slučaja, kada je tužiteljica, nakon što joj je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke preinačila svoj raniji zahtjev koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi na način da je isti samo povećala, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, uz pravilnu primjenu odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP dopustio navedenu preinaku budući je navedenom odredbom propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka odnosno da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja tužiteljica u konkretnom slučaju doista nije mogla preinačiti svoju tužbu dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke jer tužiteljica ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 162/2021 od 26. studenog 2021.

6.4. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

8. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje u ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnima ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3210085974, od 4. srpnja 2007. ( dalje: Ugovor), sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora te posljedično tome da se tuženiku naloži isplatiti joj iznos od 3.895,45 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime više plaćenog iznosa s osnove ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnova budući je tuženik u utuženom razdoblju ovaj novčani iznos od tužiteljice naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018), odnosno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

10. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka u postupku 4. srpnja 2007., sklopljen Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3210085974 temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 82.690,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita s rokom vraćanja od 20 godina u svrhu kupnje stana, da je navedenim ugovorom o kreditu između stranaka u postupku ugovorena valutna klauzula i da je na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), između njih 20. veljače 2016. sklopljen Dodatak navedenog Ugovora, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

11. Sporno je, jesu li ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), a sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice te je sporna i osnovanost tuženikova prigovora zastare kao i da li tužiteljica ima pravo na zahtijevanu isplatu obzirom na sklopljeni Dodatak navedenog Ugovora, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, te da li je tužiteljica imala svojstvo potrošača.

12. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav njezin zahtjev zaključujući, u bitnome, da osnovanost njezinog tužbenog zahtjeva o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenih u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, a u kojem je sudjelovao i tuženik (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/2014-2 09. travnja 2015. te poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., budući je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama člancima 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), te da se prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretan slučaj.

12.1. Posljedično tome sud prvog stupnja, nadalje zaključuje da na temelju odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatila na temelju takovih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o namjenskom kreditu, pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli počela teći od dana pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa računajući od navedenog nadnevka do podnošenja ove tužbe 27. svibnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina u kojem roku, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastarijevaju ove novčane tražbine.

12.2. Nadalje, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK/15 između tuženika i tužiteljice 20. veljače 2016 sklopljen Dodatak navedenog Ugovora o namjenskom kreditu, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro tužiteljica, u okolnostima konkretnog slučaja, ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena u skladu sa ZID ZPK/15 tužiteljica nije u cijelosti namirena, pa joj posljedično tome i pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženik stekao bez osnove, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.

13. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju ( čl. 8. ZPP), a koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge.

13.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3210085974, od 4. srpnja 2007., sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 138. a ZZK, odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor ( tako i u Rev - 3142/2018- 2 od 19. ožujka 2019), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ( ništetnosti navedenih odredbi) ocijenio osnovanim.

13.2. Uzimajući u obzir navedene nesporne i utvrđene činjenice kao i činjenicu postojanja pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu – presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., uz okolnost što tuženik u ovom individualnom sporu nije predložio odgovarajuće dokaze radi utvrđenja postojanja informiranog pristanka tužiteljice na ugovaranje valutne klauzule u valuti kao što je švicarski franak, iako je na njemu bio teret dokaza (po čl. 221a. ZPP), ovaj drugostupanjski sud prihvaća ocjenu i zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenosti pa time i ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

13.3. Pri tome, posebno, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli valja istaknuti da se zapravo radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 22. stavka 1. ZOO, kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu o izračunavanju obveze tužiteljice na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ta ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti.

13.4. Naime, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadržajno sadrži odredbe o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku 22. st. 1. ZOO, niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje ( tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

13.5. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

13.6. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu, kao korisnicu kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnicu kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa je posljedično tome, a cijeneći pri tome i navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prvog stupnja pravilno zaključio o ništetnosti i ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

14. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu unatoč tome što je između tužiteljice i tuženika 20. veljače 2016. sklopljen Dodatak navedenom Ugovora o namjenskom kreditu, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

14.1. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužiteljice, kao potrošača i banke, kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

14.2. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su se odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužiteljica, kao korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

14.3. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

14.4. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem navedenog sporazuma ( Dodatka) utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

14.5. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

14.6. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužiteljica i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopraovnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

14.7. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak ), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

15. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Borisa Belunjaka, koje ni svojom žalbom ne dovodi u dvojbu žalitelj, da sklapanjem navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnice kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je i dalje ostao preplaćeni iznosi koji tužiteljica u ovom postupku potražuje u ukupnom iznosu od 3.895,45 eura, ocjena je i ovog suda da u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

15.1. Posebno, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje valja istaknuti da ovakvo pravno shvaćanje ovog drugostupanjskog suda, nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem Županijskog suda u Varaždinu (izraženom npr. u presudama poslovni broj: Gž- 115/2021-7 od 12. rujna 2023. i Gž-1145/2020-3 od 23.08.2023.) u kojima je, kao i u konkretnom slučaju, izraženo pravno shvaćanje da potrošačima koji su sa bankama sklopili sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak) ne pripada ovo pravo, budući je takvo pravno shvaćanje izraženo uz nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja – u bitnome, da su potrošačima prilikom sklapanja navedenog sporazuma sve pretplate koji su oni prema bankama učinili temeljem navedenih nepoštenih ugovornih odredbi, vraćene u njihovu imovinu na način da su iskorištene za njihov račun, a što nije slučaj u ovom konkretnom predmetu.

15.2. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda drugog stupnja valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žalitelja na odluku Europskog suda u predmetu broj C-567/2020.

16. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između stranaka u postupku tuženik nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanje navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnice kredita te da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je i dalje ostao preplaćeni navedeni novčani iznos i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ove primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja jer je obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

17. Pri tome valja istaknuti da žalitelj u žalbi neosnovano ističe da je sud prvog stupnja tužiteljici zakonsku zateznu kamatu na pojedinačno dospjele iznose dosudio i za ono razdoblje kada su na snazi bile odredbe Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“, broj: 53/20 i 93/20 ) dakle za razdoblje od 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020. budući su odredbom čl. 1. ovog Zakona posebne interventne mjere propisane (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2. Posljedično tome, budući da se navedena odredba o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi na parnični postupak sud prvog stupnja je i u ovom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio o tijeku zatezne kamate.

18. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanoj u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 27. svibnja 2023., to, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, proizlazi pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju u odnosu na ovaj zahtjev tužiteljice nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

19. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa), pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj u svojoj žalbi, pa je posljedično tome žalbu tuženika valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovom dijelu.

20. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

20.1. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. i 2. ZPP u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog dijela postupka, iz razloga što nije uspio sa svojom žalbom.

U Puli – Pola 23. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić