Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-114/2021-5
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Vetme kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Noemi Butorac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GI pok. KI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Dariu Laliću i Bojanu Filipoviću, odvjetnicima u Makarskoj, protiv tužene ČI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Alenu Noli, odvjetniku u Makarskoj, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj P- 477/19-15 od 24. prosinca 2020., 23. srpnja 2025.
r i j e š i o j e
Žalba se uvažuje te se presuda Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj P-477/19- 15 od 24. prosinca 2020. ukida i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:
"I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Utvrđuje se kako ugovori naslovljeni kao Ugovor o darovanju od dana 16. listopada 1985. godine, sklopljen između KI kao darovatelja i VI kao daroprimatelja, te Ugovor o darovanju od dana 31. srpnja 1986. godine, a ovjeren dana 8. rujna 1986. godine, br. ovjere OV.br. 02-3950/86. sklopljen između KI kao darovatelja i VI kao daroprimatelja, ne predstavljaju besplatne pravne poslove, već su isti naplatni (teretni) pravni poslovi, te se isti kao teretni pravni poslovi ne mogu pobijati zbog povrede prava na nužni nasljedni dio."
II/ Dužan je tužitelj naknaditi tuženoj, u roku od 15 dana, na ime troškova parničnog postupka iznos od 46.875,00 kn."
2. Tužitelj je protiv navedene presude izjavio žalbu zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, a tuženici naloži naknaditi tužitelju parnične troškove, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odluku, ali pred drugim sucem pojedincem.
3. Tuženica nije odgovorila na žalbu.
4. Žalba je pravovremena i dopuštena.
5. Žalba je osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da Ugovor o darovanju od 16. listopada 1985. sklopljen između KI kao darovatelja i tužitelja kao daroprimatelja, te Ugovor o darovanju od 31. srpnja 1986. ovjeren 8. rujna 1986., broj ovjere OV.br. 02- 3950/86 sklopljen između KI kao darovatelja i tužitelja kao daroprimatelja, ne predstavljaju besplatne pravne poslove, već da su naplatni (teretni) pravni poslovi te da se kao takvi ne mogu pobijati zbog povrede prava na nužni nasljedni dio. Na pokretanje predmetnog postupka tužitelj je upućen rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj O-286/14 od 16. veljače 2015. u ostavinskom postupku iza smrti oca parničnih stranaka KI.
7. U tužbi se ističe da su predmetni ugovori sklopljeni u formi darovnih ugovora samo fiktivno, a da je zapravo bila riječ o "protuusluzi" njegovog oca KI, jer je tužitelj umjesto njega preuzeo obvezu kupiti majci stranaka ŠI stan u [adresa] veličine cca 45 m2, na što se otac bio obvezao sudskom nagodbom sklopljenom pred prvostupanjskim sudom pod brojem P-299/82 od 9. veljače 1983. kako bi razriješio odnose iz bračne stečevine sa bivšom suprugom ŠI. Navodi se da je KI još 1977. prestao živjeti u bračnoj zajednici sa suprugom ŠI, a formalno da su se razveli tek 1980., s tim da je ŠI ostala živjeti u predmetnoj kući. Budući KI nije imao novaca za kupovinu stana za ŠI, da je postignut dogovor između KI i tužitelja da će tužitelj osigurati financijska sredstva kako bi se ŠI mogla odseliti iz zajedničkog domaćinstva s ocem. Ovo tim više jer je u to vrijeme otac stranaka imao novu suprugu CI te je bilo nemoguće živjeti s obje žene u istom kućanstvu. Nakon ovakvog dogovora sa svojim ocem tužitelj da je ispunio preuzetu obvezu te je majci kupio stan od cca 42 m2, u koji se ona uselila i u kojem je živjela do svoje smrti. Ističe se da je ovdje očito riječ o naplatnim pravnim poslovima, a ne o darovanju bez protuusluge pa da isti ne mogu pobijati zbog povrede prava na nužni nasljedni, kao ni tražiti vraćanje darova u ostavinu.
8. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom odbio u cijelosti tužbeni zahtjev utvrdivši da se iz rezultata provedenog dokaznog postupka ne može sa sigurnošću utvrditi da je tužitelj u cijelosti preuzeo obvezu kupnje i plaćanje rata stana u koji je uselila ŠI, i da je to bilo u dogovoru sa sad pok. ĆI i ŠI, a ukoliko je isti doista nakon sklapanja predugovora o udruživanju sredstava za kupnju stana i aneksa ugovora koji su glasili na ime ŠI, plaćao rate za kupnju tog stana, te stan isplatio, time je stekao obveznopravni zahtjev prema ostalim sunasljednicma pok. ŠI, međutim ne i vlasništvo, jer ga je kupnjom stekla prednica stranaka pok. ŠI, na koju je i glasila sva dokumentacija – ugovori koji se odnose na kupnju stana.
9. Prvostupanjski sud je također utvrdio da je postojala suglasnost volja KI, kao darovatelja i tužitelja kao daroprimatelja za sklapanje predmetnih darovnih ugovora te da je stvarna namjera darovatelja KI bila darovati tužitelju, svome sinu nekretnine koje su predmet tih ugovora, koje je tužitelj prihvatio sa zahvalnošću i ušao u njihov posjed te da su svoju stvarnu volju za sklapanjem i osnaženjem tog besplatnog pravnog posla darovanja isti potvrdili sklapanjem nagodbe u predmetu Općinskog suda u Makarskoj br. P-647/88.
10. Barem zasad se činjenjično-pravni zaključci prvostupanjskog suda iz pobijane odluke ne mogu prihvatiti kao pravilni.
11. U žalbi se s pravom dovodi u sumnju ocjena dokaza prvostupanjskog suda. Prvostupanjski sud tako ne prihvaća iskaz sestre parničnih stranaka SI kao vjerodostojan i objektivan, jer je izjavila da pretpostavlja da je pok. otac KI darovao predmetne nekretnine tužitelju kao protuuslugu što je tužitelj za tuženika kupio majci stan, a da pretpostavke ne mogu biti dokaz utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva. Prvostupanjski sud je, međutim, propustio ocijeniti njezin navod da ona to pretpostavlja zato jer poznaje svog oca pa zna da on ne bi učinio bez tužiteljeve protuusluge, te da joj je poznato da se tužitelj obvezao ispuniti očevu obvezu i majci kupiti stan od 45-46 m2, jer da otac nije imao novaca, a da je u to vrijeme tužitelj živio (i radio) u inozemstvu, što potvrđuje tužiteljeve tvrdnje istaknute u postupku.
12. U pobijanoj presudi se također u potpunosti poklanja vjera iskazu svjedoka TI, koji je kao odvjetnik sačinio oba predmetna darovna ugovora i koji ima neposrednih saznanja o činjenicama odlučnim za utvrđenje volje ugovornih stranaka, te se navodi da istinitost njegova iskaza potvrđuje i spisu priložena dokumentacija, iz čega se zaključuje da kod sklapanja spornih ugovora nije postojao obostrano svjesni nesklad između volje i očitovanja ugovornih strana, te da je njihova jasna namjera bila sklopiti ugovore o darovanju kojim pok. KI daruje svom sinu, ovdje tužitelju, nekretnine navedene u ugovorima, a on je to darovanje prihvatio sa zahvalnošću i preuzeo nekretnine u posjed (pravna pravila paragrafa 938. do 944. OGZ-a).
12.1. Naprijed navedeni zaključak prvostupanjskog suda je u suprotnosti s iskazom saslušanog svjedoka TI, koji je naveo da su prije sastava prvog Ugovora o darovanju iz 1985. u njegov ured došli KI i tužitelj s već ugovorenim elementima darovanja, te da su se oni već između sebe dogovorili što se daruje i da je tužitelj dužan za oca KI kupiti majci stan, a da će mu za uzvrat KI darovati kuću i zemlju u Bastu. Ovaj svjedok je u svom iskazu također istaknuo da kad su BI i tužitelj došli kod njega radi sklapanja darovnih ugovora, on "nije smatrao potrebnim sklapati nekakav ugovor bilo u cilju zaštite BI, bilo GI, a za kćeri je govorio da se malo viđaju, zbog toga nisam posebno upozoravao da bi bilo uputno još nešto dodatno sastaviti obzirom na ugovorenu obvezu". Ovaj svjedok je u iskazu također naveo da je sam napisao iz svoje glave tekst izjave s lista spisa 31, u kojoj se navodi da je on bio odvjetnik koji je sastavljao sporne ugovore o darovanju, te da su ta darovanja od strane BI učinjena kao protuusluga tužitelju, koji je od svojih sredstava kupio stan u [adresa] za majku ŠI te da nije imao nikakav predložak po kojem je tu izjavu napisao i potpisao.
13. Zaključak prvostupanjskog suda da kod sklapanja spornih ugovora nije postojao obostrano svjesni nesklad između volje i očitovanja ugovornih strana te da je njihova jasna namjera bila sklopiti ugovore o darovanju osnovano dovodi u sumnju što je u parnici koja se pred prvostupanjskim sudom vodila pod brojem P-647/88 između KI kao tužitelja i ovdje tužitelja VI kao tuženika radi raskida ugovora o darovanju (na koju parnicu se prvostupanjski sud pozvao kod utvrđenja da je postojala suglasnost volja KI, kao darovatelja i tužitelja kao daroprimatelja za sklapanje predmetnih darovnih ugovora), VI u spis 15. prosinca 1988. dostavio podnesak u kojem se navodi "tuženik je taj koji je isključivo svojim sredstvima osigurao potpunu kupnju stana za majku ŠI, izvršavajući tako obvezu svog oca – tužitelja koju je on preuzeo sudskom nagodbom P. 299/82 od 9.02.1983.g.".
14. Dakle, tužitelj je još gotovo 25 godina prije podnošenja tužbe u ovom predmetu tvrdio isto, da je za svog oca preuzeo obvezu kupnje stana za majku (radi čega je otac kao protuuslugu sklopio s njim predmetne ugovore o darovanju). Prvostupanjski sud je propustio ocijeniti ovaj navod, kao i cjelovito ocijeniti iskaze svih saslušanih svjedoka, naročito iskaze TI, koji je kao odvjetnik sastavljao predmetne isprave i iskaz SI, kojoj bi kao sestri parničnih stranaka trebali biti poznati odnosi unutar obitelji i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu članka 8. ZPP-a, kako bi donio pravilnu i zakonitu odluku.
15. Slijedom navedenog valjalo je žalbu uvažiti i odlučiti kao u izreci temeljem članka 370. ZPP-a.
Dubrovnik, 23. srpnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Marija Vetma
