Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1497/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Andrine Raspor Flis, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Domagoju Pejiću odvjetniku u Osijeku protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupan po punomoćniku Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-51/2023-25 od 10. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 22. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-51/2923-25 od 10. siječnja 2025., u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke presude.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-51/2023-25 od 10. siječnja 2025., u pobijanom dijelu pod toč. II. i V. izreke i odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku, Erste & Steiermärkische bank d.d. (OIB: 23057039320), Jadranski trg 3a, Rijeka, da tužiteljici: PČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], s naslova stjecanja bez osnove, isplati iznos u visini od ukupno 5.514,05 eur zajedno sa zateznom kamatom koja se određuje u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena tekućom od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate sa zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 1. 829,97 eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 10. siječnja 2025. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.“

II. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-51/2023-25 od 10. siječnja 2025. kojim je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 5. studenog 2024., sadržano u dijelu presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-51/2023-25 od 10. siječnja 2025.

II Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-51/2023-25 od 10. siječnja 2025., u pobijanom dijelu pod toč. III. i IV. izreke, bez vraćanja na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 2., čl. 7. i čl. 8. Ugovora o kreditu, broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103879380, od dana 13. ožujka 2008. zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Lidije Perić, pod broj:

OV-7498/08 dana 21. ožujka 2008., u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.514,38 Eur sa pripadajućom zateznom kamatom, tekućom od dana 1. listopada 2015. do isplate. Točkom III. izreke utvrđena je neosnovanom tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 61,35 Eur, sa pripadajućom kamatom na pojedine iznose, pobliže navedene u toč. III. izreke, a toč. IV. izreke utvrđena je neosnovanom tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.016,78 Eur, sa pripadajućom kamatom na pojedine iznose, pobliže navedene u toč. IV. izreke.

Točkom V. izreke, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.829,97 Eur, sa kamatom od presuđenja do isplate. Rješenjem istog suda, dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 5. studenog 2024.

2. Presudu i rješenje pobija tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i apsolutno i relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 -u daljnjem tekstu ZPP). Predlaže, prihvatiti navode žalbe i preinačiti presudu na način da se tužbeni zahtjev odbaci, podredno odbije kao neosnovan, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvosutpanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora, je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu kojega su nesporno 13. ožujka 2008., zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) i to odredba čl. 2., čl. 7. i čl. 8. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak jer se radi o nepoštenim a time i ništetnim ugovornim odredbama, te restitucijski zahtjev temeljem ništetnih odredbi, koji je umanjen za iznos preplate priznate u konverziji (2.316,16 Eur).

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a budući da je prvostupanjska presuda u tom dijelu jasna i razumljiva te se može ispitati, nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje žalitelj.

6. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev utvrđujući ništetnim označeni dio odredbi Ugovora o kreditu br. [broj kredita], od dana 13. ožujka 2008. upućujući na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prema kojima su ništetne odredbe zaključene između stranaka o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

7. Sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

9. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta) koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

10.1. Saslušanjem tužiteljice utvrđeno je da nije informirana o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope a tuženik nije dokazao da se pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo u pogledu označenih odredbi Ugovora o kreditu, a na njemu je teret tog dokaza.

10.2. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik budući da je moguće ocijeniti kako se uopće nije pregovaralo o uvjetima ugovora glede ugovornih odredbi koje su ništetne i opravdano zaključiti, da su postupanjem tuženika povrijeđeni odnosno, ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava tužiteljice.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a povodom tužbe tužitelja potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

12. Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koja predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21.- dalje u tekstu: ZOO) a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

14. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C-26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužiteljici morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da ona na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

15. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, ovaj dio Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

16. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

17. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

18. Tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

19. 1 U odnosu na nesporno zaključeni Aneks br. 2 Ugovora kreditu br. 5103879380 od 5. veljače 2016. (dalje Aneks) na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/2015 – dalje: ZIDZPK) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u Eur, postoji pravni interes tužitelja na podnošenje predmetne tužbe sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20. Slijedom svega iznijetog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I izreke.

21. Vezano za nesporno zaključeni i Aneks kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz ugovora nakon što je stupio na snagu ZIDZPK i njime su potpisnici, ovdje stranke suglasno utvrdile da su sklopile Ugovor o kreditu te da sklapanje ovog Aneksa nema značaj obnove (novacije) u smislu odredbe čl. 145. Zakona o obveznim odnosima, te se sve promjene u načinu ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora utvrđuju i provode isključivo radi usklađenja sa ZIDZPK.

22. Odredbom čl. 4.Aneksa je izričito izjavljeno koliko iznosi nedospjela glavnica kredita (58.274,14 CHF) dok je odredbom čl. 8. suglasno utvrđen iznos anuiteta koji je tužitelj obvezan uplaćivati za vrijeme važenja Aneksa ( 312,94 Eur) dok je točkom 9. Aneksa ugovoreno da je početno utvrđeni plan osnovnog Ugovora sa svim njegovim izmjenama zamijenjen novim Otplatnim planom u valutnoj klauzuli u eurima sastavljenom uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta s time, da je tužitelj potvrdio kako mu je uručen novi otplatni plan.

23. Prvostupanjski sud zaključuje da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro, samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli s time, da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu preplate u iznosu od 5.514,05 Eur, što obuhvaća preplatu kamate od 263,22 Eur, preplatu tečaja u iznosu od 6.222,90 Eur, razliku glavnice u iznosu od 3.422.22 Eur, umanjeno za negativne tečajne razlike u iznosu od 61,35 Eur, manje plaćene kamate u iznosu od 2.016,78 Eur, te umanjeno za iznos preplate priznate u konverziji od 2.316,16 Eur.

24. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske je taj sud, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

25. Aneks koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme sklapanja Aneksa pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

26. Pokraj činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti Eur, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/2018., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO/05) koji je važio u vrijeme sklapanja Aneksa.

27. Primjena ZIDZPK derogira opće odredbe ZOO/05 o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

28. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli Eur utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u Eur a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u Eur.

29. Tako je valjano prestala obveza tuženika, izrijekom ugovorena odredbom čl. 1. Aneksa, sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05 i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

30. Tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Aneks na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

31. Tako slijedi zaključak da je sklapanjem Aneksa sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio su vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Aneksom , na čije je odredbe tužitelj izrijekom pristao pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

32. Navedeno pravno shvaćanje je podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Aneksa Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato, što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZIDZPK stavka 1. uključuje i te uplate.

33. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19.c st. 1. ZIDZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u Eur položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZIDZPK.

34. Tako je sklapanjem Aneksa sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u Eur koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

35. Kada su dakle, svote koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorištena u novom otplatnom planu, prihvaćenom po tužitelju, za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu kao i utvrđena glavnica kredita, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO/05 na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZIDZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.

36. Slijedom iznijetog je, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, u dijelu prvostupanjske odluke pod točkom III izreke pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO/05, u svezi čl. 19.c ZIDZPK pa je na temelju odredbe čl. 373. točka 3. ZPP u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda tako, da je zahtjev za isplatu odbijen, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda.

37. Tuženik je žalbu podnio i protiv točke III. i IV. izreke presude kojom je utvrđeno nepostojanje prijebojnog potraživanja, ali obzirom da je pobijana odluka preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev, to je primjenom odredbe čl. 369. st. 5. ZPP ukinuta prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom III. i IV. izreke bez vraćanja na ponovno odlučivanje.

38.1. Podneskom od 5. studenog 2024. tužitelj je nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev koju preinaku je sud dopustio pobijanim rješenjem sadržanim u prvostupanjskoj presudi. Odredbom čl. 190. st. 2. ZPP je propisano da, iznimno od odredbe stavka 1. tog članka (tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu), tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka dok je stavkom 3. istog članka određeno da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika ali da sud može dopustiti preinaku i kad se tuženik protivi, ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

38.2. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika budući da na zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja ne utječe preinačenje tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva, u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP jer je, i sukladno ocjeni ovog suda drugog stupnja, preinaka tužbe u ovom predmetu bila svrsishodna. Naime tužitelj je postavio zahtjev čim su mu bili poznati svi elementi visine naknade, koji bez njegove krivnje, jer je upravo tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva, nisu bili poznati ranije, pa bi se nedopuštanjem preinake tužbe, tužitelju nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/13, 9/05, 1/06, 2/10). Imajući u vidu i činjenicu da je tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva zbog kojeg je i proveden dokaz vještačenjem, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 190. ZPP te je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno pobijano prvostupanjsko rješenje.

39. Kako je pobijana odluka preinačena, to je temeljem članka 166. stavak 2. ZPP ovaj sud odlučio o troškovima cjelokupnog postupka primjenom članka 154. stavak 4. ZPP na način da svaka stranka snosi svoje troškove imajući u vidu djelomični uspjeh stranaka u postupku.

40. Iako je uspjeh tuženika veći u odnosu na uspjeh tužitelja ovaj sud imao je na umu da je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije kredita podložno tumačenju sudova jer u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno niti je postojala ustaljena sudska praksa, pa tužba s restitucijskim zahtjevom za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZPK, nije bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga određivanje znatnog financijskog tereta tužitelju nakon završetka postupka u obliku odluke o troškovima postupka uz primjenu članka 154. stavak 2. ZPP nije spojivo s njezinim pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

41. Iz istih razloga odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

U Zagrebu, 22. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Željka Rožić Kaleb