REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1274/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Radolović Kuprešak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-372/2020-3 od 7. prosinca 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr- 73/2018-27 od 21. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženice te se ukidaju presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-372/2020-3 od 7. prosinca 2022. i presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-73/2018-27 od 21. veljače 2020. u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 69.904,67 kuna bruto zajedno sa zateznim kamatama na ime rada na izdvojenom objektu (toč. I. izreke), u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 30.489,49 kuna bruto zajedno sa zateznim kamatama na ime naknade štete po osnovi neosiguravanja 60 minuta dnevne stanke (toč. III. izreke), kao i u odluci o troškovima postupka (toč. IV. izreke), te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. U odnosu na preostali prihvaćeni dio zahtjeva tužitelja revizija tuženice se odbija kao neosnovana.

III. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime rada na izdvojenom objektu iznos od 69.904,67 kuna bruto sa zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. I.), s osnova izračuna za subote i nedjelje koji dani su neradni, a uračunati u slobodne dane iznos od 27.578,44 kuna bruto sa zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. II.), naknade štete po osnovi neosiguravanja 60 minuta dnevne stanke u iznosu od 30.489,49 kuna bruto sa zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. III.), kao i parnični trošak u iznosu od 22.944,00 kuna (toč. IV.).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja (toč. I.), te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu žalbenog troška kao neosnovan (toč. II.).

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-552/2023-2 od 22. svibnja 2024. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećih pitanja:

"1. Treba li rad tužitelja u aktivnom dežurstvu vrednovati kao prekovremeni rad u situaciji kada je propisima koji se primjenjuju kao lex specialis, Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, državnih službenika i namještenika („Narodne novine“ broj 118/09), propisano da se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena ne smatra prekovremenim radom, a dijeli se na aktivno dežurstvo i dežurstvo unutarnje službe, te da pripadnici OS RH koji zbog potreba službe provode 24 sata na radnom mjestu u tijeku 24 sata mogu raditi najviše 12 sati, a preostalo vrijeme im se računa kao aktivno dežurstvo te im se isplaćuje dodatak za svaki sat aktivnog dežurstva?

2. Pripada li tužitelju pravo na naknadu za dva dana, i to subote i nedjelje, koji su nakon sedmodnevnog rada na izdvojenom objektu bilježeni kao slobodni dani, obzirom se radi o posebnoj organizaciji rada koja podrazumijeva sedam dana rada na izdvojenom objektu i izoliranoj lokaciji, a nakon toga sedam dana odmora? 3. Ima li tužitelj pravo na naknadu za neiskorištenu dnevnu stanku iako niti jednim pozitivnim propisom u Republici Hrvatskoj isto nije propisano, a nedvojbeno je utvrđeno kako je tužitelj imao vrijeme u kojem se mogao odmarati, spavati i objedovati?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je podnijela reviziju navodeći pravna pitanja zbog kojih je ovoj sud dopustio izjavljivanje revizije i to pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud ukine pobijanu nižestupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak, podredno da istu preinači.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu te traži trošak sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je djelomično osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće na ime rada na izdvojenom objektu i naknade za dva nedodijeljena slobodna dana – subote i nedjelje, nakon rada na izdvojenom objektu u razdoblju od ožujka 2012. do svibnja 2014., te naknade štete zbog neosiguravanja tužitelju dnevne stanke u trajanju od 60 minuta u razdoblju od veljače 2012. do studenoga 2016.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženice kao djelatna vojna osoba sa sjedištem zapovjedništva ustrojstvene jedinice u [adresa],

- da je tužitelj dva puta mjesečno u utuženom razdoblju po sedam dana na osnovu zapovijedi obavljao rad na izdvojenom objektu za koje vrijeme, kroz 24 sata dnevno nije mogao napuštati izdvojeno mjesto,

- da je tuženica nakon završetka sedmodnevnog rada na izdvojenom mjestu tužitelju odobravala pet slobodnih dana, u što je uračunavala i subotu i nedjelju, koji su inače neradni dani.

10. Nižestupanjski sudovi primijenili su odlučujući o tužbenom zahtjevu te imajući u vidu utuženo razdoblje odredbe Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine", broj 118/09, 118/12 - dalje: Odluka), koja je stupila na snagu 1. listopada 2009., Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i način isplate plaće ("Narodne novine",broj 118/09 - dalje: Pravilnik) te Odluku o rasporedu radnog vremena ("Narodne novine", broj 66/14, 23/15, 84/15 - dalje: Odluka/14) koja je stupila na snagu 1. lipnja 2014.

11. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu razlike plaće na ime rada na izdvojenom objektu nižestupanjski sudovi zaključuju da je rad na izdvojenom objektu bio organiziran kao operativni rad u trajanju osam do dvanaest sati, dok je preostalih dvanaest sati tužitelj morao biti na raspolaganju, bez mogućnosti napuštanja izdvojenog objekta.

Nižestupanjski sudovi nadalje ne prihvaćaju tvrdnje tuženice da se u konkretnom slučaju radi o posebnom obliku rada u turnusu, koji podrazumijeva sedam dana rada i sedam dana odmora kod kuće, pri čemu prvostupanjski sud prihvaćajući tužbeni zahtjev u dijelu za iznos neisplaćene naknade za rad na izdvojenom objektu odluku temelju na čl. XIII Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na ime rada na izdvojenom objektu.

Drugostupanjski sud se očitujući na žalbene navode tuženice u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime neisplaćene naknade za rad na izdvojenom objektu poziva na čl. V. Odluke ocjenjujući da je visina naknade na izdvojenom objektu pravilno utvrđena na način da je razlika plaće za rad tužitelja na izdvojenom mjestu u trajanju od sedam dana neprekidno po 24 sata pravilno umanjena za osam sati dnevnog odmora.

12. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu s osnova izračuna za subote i nedjelje koji dani su neradni, nižestupanjski sudovi zaključuju da se u sedmodnevne slobodne dane ne mogu uračunavati subote i nedjelje obzirom su isti i inače neradni dani tužitelja te prihvaćaju tužbeni zahtjev na temelju čl. XI. st.2. Odluke, kao i na temelju čl. XII. st.2. Odluke/14 za razdoblje nakon 1. lipnja 2014.

Naime, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da tužitelj osnovano potražuje naknadu za neiskorištene slobodne dane obzirom je tuženica tužitelju odobravala pet slobodnih dana te subotu i nedjelju koji dani su svim pripadnicima oružanih snaga neradni dani.

13. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži naknadu štete po osnovi neosiguravanja 60 minuta dnevne stranke, nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženica nije dokazala da je imala propisano točno vrijeme dnevnog odmora u okviru rada na izdvojenom objektu, a obzirom je tužitelj u obavljanju svojih radnih zadataka na osnovu zapovijedi dnevno radio dulje od osam sati da mu na temelju čl. III. Oduke pripada pravo na proporcionalno uvećan dnevni odmor koji kod 12-satnog dnevnog radnog vremena iznosi ukupno 60 minuta. Nadalje nižestupanjski sudovi ocjenjuju da tuženica nije dokazala da je tužitelju omogućeno korištenje dnevnog odmora od 60 minuta, radi čega tužitelj osnovano traži naknadu za neiskorištene sate dnevnog odmora u vrijeme kada je operativni rad tužitelja trajao 12 sati.

14. Dajući odgovor na revizijom postavljena pravna pitanja, problematiku je potrebno sagledati u svjetlu sljedećih odredbi:

- čl. III. Odluke koji glasi:

"Radno vrijeme u pojedinim ustrojstvenim jedinicama u skladu s potrebama službe može biti organizirano kao rad u smjenama, rad u turnusima ili na drugi odgovarajući način, a prema mjesečnom fondu sati može biti puno, skraćeno ili dulje od punog radnog vremena (prekovremeni rad).

Kada se radno vrijeme organizira na drugi odgovarajući način, može biti preraspodijeljeno tako da tijekom jednog razdoblja traje dulje, a tijekom drugog razdoblja kraće od punog radnog vremena s tim da ne smije biti dulje od 60 sati tjedno. Preraspodijeljeno radno vrijeme u okviru mjesečnog fonda sati ne smatra se prekovremenim radom.

Radno vrijeme iz st. 1. ove točke određuje se pisanom zapovijedi koju je ovlašten izdati zapovjednik grane, njemu ravne ili više razine kao i zapovjednik pristožerne postrojbe Glavnog stožera OS RH, s tim da dnevno radno vrijeme ne može biti dulje od 12 sati osim u slučaju prekovremenog rada zbog neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

Zapovijed o novom rasporedu radnog vremena u pravilu se donosi najmanje osam dana prije početka rada po novom rasporedu i obvezno se dostavlja nadležnoj financijskoj službi.

Pripadnik OS RH kojemu je određeno dnevno radno vrijeme dulje od osam sati ima pravo na proporcionalno uvećani dnevni odmor na način da dnevni odmor kod 12- satnog dnevnog radnog vremena iznosi ukupno 60 minuta, a može se ovisno o procesu rada koristiti u više dijelova.".

- čl. V. st. 1. Odluke koji glasi:

"Dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena na smatra se prekovremenim radom, a dijeli se na aktivno dežurstvo i dežurstvo unutarnje službe.".

- čl. V. st. 2. Odluke koji glasi:

"Pod aktivnim dežurstvom smatra vrijeme provedeno u službi na radnom mjestu i vrijeme odmora provedeno na radnom mjestu tijekom obaveznog 24-satnog ili višednevnog boravka na radnom mjestu zbog potreba službe (rad na izdvojenom objektu, rad u operativnom dežurstvu, snage brzog odgovora, postaje obalnog motrenja i sl.).".

- čl. VI. Odluke koji glasi:

"Pripadnici OS RH koji zbog potreba službe provode 24 sata na radnom mjestu u tijeku 24 sata mogu raditi najviše 12 sati, a preostalo vrijeme im se računa kao aktivno dežurstvo.

Dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Za vrijeme aktivnog dežurstva pripadniku OS RH na pripada uvećanje plaće iz točke XIII. ove Odluke.".

- čl. XI. Odluke koji glasi:

"Iznimno, kada rad u operativnom središtu, operativnom dežurstvu Vojne policije, snagama brzog odgovora, na izdvojenom objektu i drugi oblik službe (osim stražarske), koji zahtjeva 24-satni boravak na radnom mjestu, nije organiziran u smjenama ili turnusima, može se organizirati kombinacijom radnog vremena i aktivnog dežurstva.

Nakon 24-satnog boravka na radnom mjestu zbog potreba službe pripadnik OS RH ostvaruje pravo na 24-satni odmor (slobodan dan), odnosno u slučaju višednevnog boravka na radnom mjestu ostvaruje pravo na proporcionalni višednevni odmor u omjeru 1:1.".

- čl. XIII. Odluke koji glasi:

"Osnovna plaća za svaki sat rada uvećava se za:

-prekovremeni rad 50%

-rad noću 40%

-rad subotom 25%

-rad nedjeljom 35%

-za rad blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom 150%

-za rad u drugoj smjeni ako djelatnik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%

-za dvokratni rad s prekidom duljim od 90 minuta 10%

-za rad u turnusu 5%.

Dodaci iz st.1. ove točke međusobno se ne isključuju, osim dodataka za rad na u turnusu i rad u drugoj smjeni.".

15. Nižestupanjski sudovi prihvatili su dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu razlike plaće na ime rada na izdvojenom objektu sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka koji je izvršen na način da je rad na izdvojenom objektu obračunat kao osam sati redovnog rada, četiri sata prekovremenog rada, a za preostalih dvanaest sati rada na izdvojenom objektu obračunati su dodatci za aktivno dežurstvo. Navedeni rad, nižestupanjski sudovi ocjenjuju u smislu odredbe čl. XI. Odluke kao kombinaciju radnog vremena i aktivnog dežurstva, obzirom nisu prihvatili tvrdnje tuženice da je riječ o obliku rada u turnusu.

16. Po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju predmetni rad tužitelja ne može se vrednovati kao prekovremeni rad. Naime, u situaciji kada je tužitelj bio upućivan na rad na izdvojenom objektu, u slučaju organiziranja dnevne kombinacije radnog vremena i aktivnog dežurstva, sudovi zanemaruju odredbe čl. III. Odluke.

17. Sukladno navedenim odredbama dnevno radno vrijeme može iznositi 12 sati te se preraspodijeljeno radno vrijeme u okviru mjesečnog fonda sati ne smatra prekovremenim radom.

18. Navedene odredbe Odluke trebale su biti uzete u obzir prilikom izrade nalaza i mišljenja vještaka, koje vještak nije primijenio, a upravo na takvom nalazu i mišljenju vještaka kojim je obračunat prekovremeni rad tužitelja nižestupanjski sudovi temelje svoje odluke.

19. Osim toga sam zaključak nižestupanjskih sudova da je redovan rad tužitelja na izdvojenom objektu bio u okviru 8-12 sati rada dnevno ukazuje na preraspodjelu radnog vremena sukladno odredbi čl. III. Odluke.

20. Stoga tužiteljev oblik rada, u utuženom razdoblju, nije moguće vrednovati kao prekovremeni rad, obzirom tužitelj u utuženom razdoblju nije bio angažiran na bilo kakvim dodatnim zadaćama koje bi zahtijevale prekovremeni rad sukladno čl. III. st.4. Odluke.

21. Način obračuna tužiteljevog rada na izdvojenom mjestu, koji su primijenili nižestupanjski sudovi, ne proizlazi niti iz iskaza tužitelja budući da tužitelj navodi da je na teren upućivan na temelju pisanih zapovijedi, a da se na terenu radilo u tri smjene, sedam dana po 24 sata bez mogućnosti odlaska s objekta.

22. Nadalje, sukladno čl. V. Odluke dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena ne smatra se prekovremenim radom, a za vrijeme aktivnog dežurstva pripadniku OS RH ne pripada uvećanje plaće iz točke XIII. Odluke.

23. Također, valja napomenuti da je očitovanje drugostupanjskog suda na žalbene navode tuženice nejasno u dijelu u kojem taj sud navodi da je razlika plaće za rad tužitelja na izdvojenom mjestu u trajanju od sedam dana neprekidno po 24 sata pravilno umanjena za osam sati dnevnog odmora. Navedeni zaključak suda nema uporišta u nalazu i mišljenju vještaka, a proturječan je i sa zaključkom istog suda kako je u konkretnom slučaju ipak riječ o aktivnom dežurstvu sukladno čl. V. Odluke.

24. Stoga se ne može prihvatiti ocjena nižestupanjskih sudova po kojoj tužitelj ima pravo na naknadu za rad na izdvojenom objektu sukladno čl. XIII. Odluke na način da osam sati predstavlja redovan rad, a daljnji rad od četiri sata prekovremeni rad, obzirom takav obračun nema osnovu niti u provedenim dokazima, a niti u važećem propisu kojim je propisan obračun plaće u utuženom razdoblju.

25. Slijedom navedenog, u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje, valja reći da rad tužitelja u aktivnom dežurstvu ne treba vrednovati kao prekovremeni rad, pri čemu pripadnici OS RH koji zbog potrebe službe provode 24 sata na radnom mjestu u tijeku 24 sata mogu raditi najviše 12 sati, a preostalo vrijeme im se računa kao aktivno dežurstvo.

26. U odnosu na drugo postavljeno pitanje valja reći da se tužiteljevo potraživanje s osnove naknade za neiskorištene slobodne dane temelji na odredbi čl. XI. st. 2. Odluke, a kojom je propisano da u slučaju višednevnog boravka na radnom mjestu pripadnik OS RH ostvaruje pravo na proporcionalni višednevni odmor u omjeru 1:1.

27. Imajući u vidu da je tužitelj u utuženom razdoblju upućivan na izdvojene objekte na način da je radio sedam dana po 24 sata, pravo na proporcionalni odmor, sukladno odredbi čl. XI. st.2. Odluke, bi značilo da tužitelj ostvaruje pravo na sedam slobodnih dana.

28. Po ocjeni ovog suda u navedene slobodne dane ne ubrajaju se subota i nedjelja obzirom je riječ o danima koji su neradni svim pripadnicima oružanih snaga, već dani od ponedjeljka do petka koji sukladno čl. II. st.1. Odluke čine radne dane na koje se redovno raspoređuje tjedno radno vrijeme. U protivnom ne bi bilo riječi o proporcionalnom odmoru.

29. Slijedom navedenog, na drugo pravno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena, treba odgovoriti da u konkretnom slučaju tužitelju pripada pravo na naknadu za dva dana, i to subote i nedjelje, koji su nakon sedmodnevnog rada na izdvojenom objektu bilježeni kao slobodni dani, obzirom se radi o slobodnim danima koje tužitelj ostvaruje kao pravo na proporcionalni višednevni odmor u omjeru 1:1 nakon višednevnog boravka na radnom mjestu.

30. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji tužitelj potražuje naknadu štete po osnovi neosiguravanja 60 minuta dnevne stanke valja reći da je ovaj sud u odluci broj Rev- 300/2023 od 23. svibnja 2023. zauzeo pravno shvaćanje da tuženica u razdoblju važenja Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine", broj 118/09, 118/12) i Odluke o rasporedu radnog vremena ("Narodne novine", broj 66/14, 23/15, 84/15) koja je stupila na snagu 1. lipnja 2014. nije imala obvezu zasebnog evidentiranja dnevnog odmora (stanke) djelatnih vojnih osoba u evidencijama radnog vremena, ali i da je pritom na tužitelju teret dokazivanja da kao djelatna vojna osoba nije iskoristio stanku za dnevni odmor.

31. U navedenoj revizijskoj odluci također je zauzeto shvaćanje:

"Ako tužitelju od strane tuženice nije omogućeno ostvarenje prava na uvećani dnevni odmor (stanku), koje pravo izvire iz materijalnopravne odredbe koju je donijela sama tuženica, te budući se vrijeme provedeno na stanci ubraja u radno vrijeme, to je tuženica dužna, jer je tužitelj radio u vrijeme kada je trebao koristiti stanku, naknaditi vrijednost tako odrađenih sati rada."

32. Nižestupanjski sudovi temelje odluku na zaključku da tuženica nije dokazala da je tužitelju omogućeno korištenje dnevnog odmora od 60 minuta, radi čega tužitelj osnovano traži naknadu za neiskorištene sate dnevnog odmora u vrijeme kada je operativni rad tužitelja trajao 12 sati.

33. Obzirom teret dokazivanja nemogućnosti korištenja stanke za dnevni odmor nije bio na tuženici, već je u ovakvoj situaciji na tužitelja prešao teret dokazivanja mogućnosti korištenja stanke za dnevni odmor, u tom smislu nižestupanjski sudovi, vođeni pogrešnim pravnim pristupom, nisu dali relevantna činjenična utvrđenja.

34. Slijedom navedenog, na treće pravno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena treba odgovoriti da tužitelj ima pravo na naknadu za neiskorištenu dnevnu stanku ako je isti tijekom postupka dokazao da mu tuženica nije omogućila korištenje dnevnog odmora.

35. Budući da su u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi odlučujući u ovoj pravnoj stvari u dijelu koji se odnosi na dosuđujući dio tužbenog zahtjeva na ime isplate razlike plaće zbog rada na izdvojenom objektu i naknade štete po osnovi neosiguravanja 60 minuta dnevne stanke, imali suprotno pravno shvaćanje od revizijskog suda i primijenili pogrešan postupovnopravni pristup u pogledu tereta dokazivanja, valjalo je pobijanu presudu – u navedenom dijelu, a imajući u vidu da je u tom smislu nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu svih elemenata citiranog pravnog shvaćanja – na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP ukinuti i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak (točka I. izreke), dok je na temelju odredbe članka 391. st. 6. ZPP reviziju u preostalom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu (točka II. izreke).

36. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 22. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug