Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1977/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (kao nasljednice iza pokojnog ČT, koji je bio nasljednik iza pokojne FT, a koja je bila nasljednik iza tužiteljice ZT), zastupane po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-751/2024-11 od 5. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 22. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-751/2024-11 od 5. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II. kojim je tuženiku naloženo isplatiti AT iznos od 2.188,60 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i pod točkom III. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi AT parnični trošak u iznosu od 2.936,52 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda (ispravno rješenje) Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 751/2024-11 od 5. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. kojim je dopuštena preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kako ga je nasljednik tužiteljice postavio podneskom od 31. siječnja 2022. kao i pod točkom IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-751/2024-11 od 5. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. kojim joj nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 2.936,52 €.

III. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-751/2024-11 od 5. ožujka 2025. u točki II. izreke u odnosu na iznos od 33,18 € sa zateznom kamatom i u tom se dijelu tužba odbacuje.

IV. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke (pravilno rješenjem) dopuštena je preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kako ga je nasljednik tužiteljice postavio podneskom od dana 31. siječnja 2022. Nadalje, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti nasljedniku tužiteljice AT iznos od 2.221,78 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. lipnja 2014. do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi nasljedniku tužiteljice AT troškove parničnog postupka u iznosu od 2.936,52 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. ožujka 2025. do isplate, dok je pod točkom IV. izreke odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Protiv dijela navedene presude pod točkom I., II. i III. izreke, kao i protiv točke IV. kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), kao i zbog odluke o parničnom trošku te predlaže postupak pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Isto tako, protiv dijela navedene presude pod točkom III. izreke kojom joj nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 2.936,52 €, žali se slijednica tužiteljice zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 354. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana dok je žalba tužiteljice neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev slijednice tužiteljice za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iz čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje: ZOO) koje je pretrpjela prednica tužiteljice ZT u štetnom događaju 16. prosinca 2014.

6. Donošenjem pobijane presude i postupkom koji joj je prethodio, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a niti one koje žalitelji ističu u žalbi. Naime, sud prvog stupnja je, u obrazloženju presude, dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude, a ne postoje niti drugi nedostaci, zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuju žalitelji u žalbi.

7. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka, a koju je slijednica tužiteljice učinila podneskom od 31. siječnja 2022. Naime, odredbom čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19., dalje: ZIDZPP) u čl. 190. iza stavka 1. dodan je novi stavak 2. koji glasi: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.“. Navedena izmjena primjenjuje se na sve postupke u tijeku u smislu čl. 117. st. 2. ZIDZPP-a. Dakle, prednica tužiteljice je imala mogućnost preinačiti tužbu povišenjem zahtjeva za isplatu i nakon zaključenja prethodnog postupka do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogla povisiti zahtjev do zaključenja prethodnog postupka. I po ocjeni ovoga suda promjena Orijentacijskih kriterija za dosudu naknade neimovinske štete predstavlja okolnost na koju tužiteljica nije mogla utjecati i koja se ne može pripisati njihovoj krivnji, a od utjecaja je na visinu naknade na koju imaju pravo i na konačno rješenje odnosa između stranaka, pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, dok su suprotna stajališta tuženika bez pravnog uporišta i ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke te nije počinjena relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl.190. st. 1. ZPP-a, a niti povreda odredbi čl. 354. st. 2. toč. 4. i 12. ZPP. Dakle, suprotno žalbenim navodima tuženika osnovano je prvostupanjski sud dopustio takvu preinaku tužbe jer su za istu ostvareni zakonski razlozi propisani odredbom čl. 191. st. 2. ZPP-a iz razloga što će po toj zakonskoj odredbi preinaku sud dopustiti iako se istoj tuženik protivi, ako je preinaka posljedica okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, a činjenica donošenja novih Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske takva je okolnost, slijedom čega je žalba tuženika u tom dijelu neosnovana.

8. U odnosu na žalbene navode kojim tuženik dovodi u pitanje visinu nasljeđivanja neimovinske štete pri čemu smatra da tužiteljica kao nasljednik ne može ostvariti štetu u većem iznosu od one koju je potraživao izvorni oštećenih za vrijeme života valja reći da je odredbom čl. 1105. st. 1. ZOO koji je vrijedio u trenutku predmetnog štetnog događaja propisano da tražbina naknade neimovinske štete prelazi na nasljednike samo ako je oštećenih predao pismeni zahtjev ili tužbu. Pri tome ZOO ne propisuje situacije i okolnosti u kojima bi se tražbina naknade neimovinske štete koja je prešla na nasljednike snižavala odnosno razloge zbog kojih se ista ne bi procjenjivala prema okolnostima (cijenama) koje vrijede u trenutku donošenja sudske odluke.

9. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor da ne postoji aktivna legitimacija tužitelja s obzirom na ostavinsko rješenje broj O-1312/2022-8 od 11. listopada 2022. s obzirom na utvrđenje što čini ostavinsku imovinu pokojnika BT, valja reći da iz ostavinskog rješenja broj O-1312/2022-8 od 11. listopada 2022. jasno proizlazi da je nasljednica AT koja je preuzela mjesto tužiteljice u ovom postupku univerzalnom sukcesijom stupila u pravni položaj ČT kao njegova nasljednica čime je pravilno u odnosu na nju nastavljen postupak.

10. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava utvrđenja prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare na preinačeni dio tužbe valja reći da preinaka tužbenog zahtjeva povećanjem iznosa postojećeg zahtjeva za isplatu nije odlučna za nastupanje zastare, neovisno o odredbi čl. 191. st. 1. i st. 2. ZPP prema kojoj je riječ o preinaci tužbe.

11. Naime, za ocjenu prigovora zastare odlučno da li je riječ o istoj tražbini odnosno da je bitan identitet tužbenog zahtjeva te kada je riječ o generičkoj tražbini da istu određuje činjenični osnov zahtjeva što u pogledu traženja naknade štete znači da li je u pitanju isti štetni događaj i ista vrsta štete. Posljedično navedenom ukoliko je slijednica tužiteljice povisila iznos zahtjeva povisio iznos zahtjeva za isplatu naknade iste vrste štete iz istog štetnog događaja kao u tužbi time nije promijenjena istovjetnost tužbenoga zahtjeva već je riječ o istom zahtjevu kao u tužbi po kojem parnica i dalje teče. Nadalje sama odredba čl. 191. st. 1. ZPP, koja definira preinaku tužbe, razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva od povećanje postojećeg zahtjeva iz čega proizlazi da povećanje postojećeg zahtjeva nije isto što i promjena njegove istovjetnosti te s obzirom da su ove odredbe samo procesne naravi da je njihova svrha da se i povišenje postojećeg zahtjeva u procesnom smislu tretira kao preinačenje tužbe (koja predstavlja procesnu radnju) kako bi ta dispozicija bila uvjetovana tamo navedenim ograničenjima (čl. 190. ZPP). Stoga se ocjena prvostupanjskog suda da prigovor tuženika o zastari za preinačenu tužbu nije osnovan ukazuje pravilnim.

12. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njihovog viđenja predmetne pravne situacije.

13. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da je prednica tužiteljice dana 21. siječnja 2014. stradala u prometnoj nezgodi koja se dogodila u Zagrebu, kao putnica u autobusu registarske oznake [registarska oznaka] do koje nezgode je došlo zbog naglog kočenja vozača koji je upravljao navedenim autobusom pa je kritične zgode kada je autobus naglo zakočio prednica tužiteljice koja je u tom trenutku sjedila, ispala iz sjedala i pala na pod te se ozlijedila;

- da je u trenutku štetnog događaja autobus registarske oznake [registarska oznaka] bio osiguran kod tuženika policom osiguranja od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama i zbog tjelesne ozljede;

- da iz iskaza svjedoka ATP proizlazi da je spornog dana bila u navedenom autobusu te je neki automobil izletio doslovce ispred njihovog autobusa i vozač je naglo zakočio pa je natukla nos i završila na hitnoj, a zna i da je stradala i pok. ZT te je po njih dvije došla hitna pomoć. Zatim, proizlazi da je prednica tužiteljice sjedila te je pala na pod prema naprijed, a to je vidjela jer je stajala u trenutku štetnog događaja;

- da iz iskaza svjedoka PT koji je vozio predmetni autobus proizlazi da je krenuo voziti i nakon otprilike 30 do 40 m, automobil iz trake pored je skrenuo u njegovu traku i odmah udesno u dvorište staklara koji se tamo nalazi te je morao zakočiti da ne bi udario u taj automobil i zna da je naglo zakočio, a sjeća se da je starija gospođa pala sa sjedala te se ozlijedila kao i još jedna gospođa te da ih je obje odvezla hitna pomoć;

- da iz iskaza ŠT proizlazi da je prednica tužiteljice sjedila na sjedalima preko puta nje i to na sjedalima koja su bila blago uzdignuta i povišena te su se nalazila otprilike na sredini autobusa i vozač je u jednom trenutku naglo zakočio budući je vozilo ispred njega naglo skrenulo u desno, bez prethodnog davanja svjetlosne signalizacije te je prednica tužiteljice skliznula sa svog sjedala i udarila glavom odnosno u predjelu vrata u povišeni dio sjedala koji je obrubljen metalnim dijelom i sjeća se da joj je pozlilo nakon što se pridigla;

- da iz nalaza i mišljenje provedenog kombiniranog sudsko medicinskog i prometnog vještačenja proizlazi da je putnica ZT stradala u prometnoj nezgodi dana 21. siječnja 2014. kao putnica u autobusu, padom sa sjedalice prilikom naglog kočenja, a da naglim kočenjem na mokrom kolniku autobus ostvaruje usporenje od oko 5 do 5,5m/s2, pri čemu sve osobe u autobusu uslijed inercije imaju tendenciju kretanja prema naprijed u smjeru kretanja autobusa, a isto tako vještak zaključuje kako je prednica tužiteljice u utvrđenoj dinamici događaja mogla zadobiti stanja opisana prethodno navedenim dijagnozama iz medicinske dokumentacije;

- da iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka proizlazi da je prednica tužiteljice zadobila u predmetnoj nesreći dana 21. siječnja 2014. tjelesne ozljede, natučenje glave i istegnuće mišića vrata pri tome navodeći da je ista pregledana na dan štetnog događaja. Nadalje, vještak je utvrdio da je ZT pretrpjela bolove jakog intenziteta trajnog karaktera koji su trajali sumarno 1 dan, srednjeg intenziteta trajnog karaktera sumarno 6 dana, slabijeg intenziteta trajnog karaktera sumarno tijekom 42 dana, a da su povremeni bolovi manjeg intenziteta iskazani kroz smanjenje životnih aktivnosti, zatim je pretrpjela tzv. primarni strah tj. strah koji se javlja u samoj situaciji neposredne životne ugroženosti i istovremenog ozljeđivanja te koji je bio jačeg intenziteta i kraćeg trajanja, sekundarni strah tj. strah koji nastaje uslijed tjelesnih ozljeda i mogućih posljedica i komplikacija osjećala je u jačem intenzitetu u trajanju od kumulativno 2 dana, srednjeg intenziteta u vremenu od kumulativno 5 dana, te manjeg intenziteta u trajanju od kumulativno od 20 dana. Isto tako, vještak utvrđuje da je ozljeda kralježnice pokojne ZT u navedenom štetnom događaju dovela do trajnog smanjenja životnih aktivnosti od 3%, a bila joj je potrebna tuđa nestručna pomoć u trajanju sumarno 15 dana po 2 sata dnevno, te još 7 dana po 1 sat dnevno za običajne kućanske poslove (kuhanje, peglanje, spremanje), pomoć pri odlasku u trgovinu i slično.

14. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje da je provedenim kombiniranim sudsko-medicinsko-prometnim vještačenjem utvrđeno da je prednica tužiteljice ZT u trenutku štetnog događaja sjedila, a navedeno proizlazi iz iskaza sva tri svjedoka, kao i iz utvrđenja vještaka dipl. ing. Berislava Šimunovića i dr. Davora Mayera, čiji je nalaz i mišljenje sud u cijelosti prihvatio, tako da je prednica tužiteljice u trenutku štetnog događaja nalazila u autobusu u sjedećem položaju na za to predviđenoj sjedalici, te ista svojim ponašanjem nije pridonijela predmetnom padu sa sjedalice. Naime, čak je i svjedokinja ATP iskazala kako se i ona ozlijedila u predmetnom štetnom događaju te da je u trenutku istog stajala i držala se za rukohvat pa je jasno kako čak i da se prednica tužiteljice pridržavala za rukohvat ili neko drugo pomagalo u blizini sjedala, a što ista nije dužna činiti dok sjedi jer je time u sigurnijem i čvršćem položaju, ne znači da i tada ne bi došlo do navedenog ozljeđivanja, a tu mogućnost naime ne isključuje i vještak dr. Davor Mayer tako da prvostupanjski sud zaključuje da prednica tužiteljice ničime nije doprinijela ozljeđivanju u predmetnom štetnom događaju.

15. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da je prednica tužiteljice nedvojbeno bila sudionikom predmetnog štetnog događaja, da je ista zadobila tjelesne ozljede pobliže opisane u priležećoj medicinskoj dokumentaciji te da je za predmetni štetni događaj isključivo odgovoran osiguranik tuženika, kao i da je ista zadobila ozljede koje su zahtijevale od prednice tužitelja mirovanje i primjenu adekvatnog liječenja kako bi došla u stanje u kojem je bila prije nastupanja štetnih posljedica predmetnog događaja, odnosno prije zadobivenih ozljeda i pretrpljenog straha te zaostalih trajnih posljedica. Slijedom svega navedenog, sud zaključuje da je kod prednice tužiteljice u predmetnom štetnom događaju došlo do povrede prava osobnosti u smislu odredbe čl. 19. st. 1. i 2. i čl. 1046. sve ZOO-a, tako da nasljedniku tužiteljice AT sukladno čl. 1105. ZOO-a pripada pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti za tjelesne i duševne boli, slijedom čega odlučuje kao pod točkom II. izreke pobijane presude.

16. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

17. Žalbeni navodi tuženika da nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari ako se i utvrdi postojanje predmetne nezgode, s obzirom da se radilo o šteti nastaloj u prijevozu, a koja odgovornost nije osigurana kod tuženika, valja reći da su neosnovani.

18. Naime, pravilno je prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 22. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09,076/13, 152/14 i 155/23dalje ZOOP), zaključio da prednica tužiteljice ima pravo kao putnik koji je stradao u prijevozu na naknadu štete po polici osiguranja od automobilske odgovornosti. Naime, navedenom odredbom je propisano da su ugovorom o osiguranju iz stavka 1. ovog članka pokrivene i štete zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanje zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari putnika u vozilu kojim je prouzročena šteta, dok je u stavku 1. istog članka propisano da je vlasnik vozila dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari čime proizlazi da osoba ozlijeđena kao putnik u prijevozu ima pravo na naknadu štete po polici osiguranja od automobilske odgovornosti.

19. Slijedom navedenog, za postojanje odštetne odgovornosti tuženika nije odlučan ugovorni odnos između tužiteljice i prijevoznika, već uporaba cestovnog motornog vozila osiguranog kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uslijed čega je tuženik, kao osiguravatelj vlasnika vozila odgovoran za prouzročenu štetu nanesenu trećim osobama te ne može biti oslobođen odgovornosti za naknadu štete koju putnici pretrpe tijekom prijevoza ukoliko je ta šteta nastala uporabom vozila osiguranog kod tog osiguratelja, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, slijedom čega je istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan.

20. Nadalje, u odnosu na žalbene navode o postojanju pok. prednice tužiteljice za nastanak štetnog događaja jer da u konkretnom slučaju nije postojao niti jedan objektivni razlog da se prednica tužiteljica ne pridržava za sjedalo ispred sebe dok je trajala vožnja jer da je tužiteljica sjedila na svome sjedalu do zaustavljanja autobusa i dolaska na autobusnu stanicu na kojoj je namjeravala izaći iz autobusa tada unatoč kočenju autobusa ne bi pala i ne bi zadobila ozljedu, valja reći da su ocjenjeni kao neosnovani.

21. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da se prednica tužiteljice u trenutku štetnog događaja nalazila u autobusu u sjedećem položaju na za to predviđenoj sjedalici, te a svojim ponašanjem nije pridonijela predmetnom padu sa sjedalice. Naime, kako je i svjedokinja ATP iskazala da se ozlijedila u predmetnom štetnom događaju te je stajala i držala se za rukohvat, to pravilno prvostupanjski sud zaključuje da čak i da se prednica tužiteljice pridržavala za rukohvat ili neko drugo pomagalo u blizini sjedala, a što nije dužna činiti dok sjedi jer je time u sigurnijem i čvršćem položaju, ne znači da i tada ne bi došlo do navedenog ozljeđivanja, a tu mogućnost naime ne isključuje i vještak dr. Davor Mayer. Isto tako, sudsko- medicinski vještak detaljno je utvrdio i pojasnio način i mogućnost zadobivanja predmetnih ozljeda u opisanoj dinamici nastanka štetnog događaja, uz posebno pojašnjenje utjecaja naglog kočenja na mokrom kolniku kojom prilikom sve osobe u autobusu, uslijed inercije, imaju tendenciju kretanja u smjeru kretanja autobusa, a da je tijelo prednice tužiteljice uslijed polijetanja prema naprijed u smjeru dotadašnjeg kretanja autobusa u uvjetima naglog kočenja autobusa poletjelo prema naprijed, kliznulo sa sjedala i palo na pod putničkog prostora autobusa. Pri tome, prometni vještak je posebno naglasio da ukoliko bi se prednica tužiteljice čvrsto držala rukama za rukohvate ili sjedala ispred sebe, ukoliko je takav oslonac postojao ispred pozicije sjedenja, to bi očekivano umanjilo vjerojatnost pada i ozljeđivanja, ali vještak je posebno istaknuo da prednica tužiteljice ZT i unatoč držanju mogla pasti.

22. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da prednica tužiteljice ničime nije doprinijela ozljeđivanju u predmetnom štetnom događaju.

23. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 19. st. 2. u svezi s čl. 1100. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO) kada je uvažavajući osobitosti konkretnog slučaja, cijeneći utvrđeno trajanje i intenzitet fizičkih bolova i straha, mjesto ozljede, dužinu i način liječenja, te vrstu i oblik medicinskih intervencija, prednici tužiteljice s osnove neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje priznao pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 2.123,57 €, a isto tako pravilno je primijenio i odredbu čl. 1095. st. 1. ZOO kada je dosudio i s osnove imovinske štete za tuđu pomoć iznos od 98,21 € što ukupno iznosi 2.221,78 €.

24. Žalbenim navodima tuženik osporava primjenu materijalnog prava smatrajući da dosuđeni iznos s obzirom na okolnosti slučaja, ne opravdava dosuđenje pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO u navedenim iznosima te da pravno stajalište Vrhovnog suda RH o izmjenama Orijentacijskih kriterija ne nameće obvezu retroaktivne primjene povišenih iznosa iz Orijentacijskih kriterija. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužiteljima povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, te je pravilno ocijenio da težina povrede prava osobnosti kao i ostale okolnosti slučaja, opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade pri čemu je prednica tužiteljice u štetnom događaju zadobila ozljedu zbog koje je trpjela fizičke bolove i strah takvog intenziteta i trajanja kao i duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti koji, i prema ocjeni ovog suda, opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade u dosuđenom iznosu, a sud prvog stupnja svoju odluku o utvrđenoj povredi prava osobnosti na tjelesno i duševno stanje prije svega, temelji na nalazu i mišljenju medicinskog vještaka dr. Žarka Rašića koji je opravdano ocijenio stručnim i objektivnim jer je sačinjen prema pravilima struke.

25. Stoga se suprotni navodi žalbe tuženika ne mogu prihvatiti, niti su njegova shvaćanja o tome koliko bi predstavljala pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti u konkretnom slučaju opravdana.

26. Međutim, osnovano tuženik ističe prigovor pravomoćno presuđene stvari za iznos od 33,18 €, budući je prvostupanjska presuda od 29. studenog 2022. godine ukinuta za iznos od 16.490,00 kn / 2.188,60 €, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu u iznosu od 250,00 kn / 33,18 €, pa nije bilo mjesta za odlučivati o dijelu zahtjeva koji je pravomoćno odbijen tj. o zahtjevu iz podneska od 31.01.2022. kojim tužitelj potražuje iznos od ukupno 2.221,78 €. Na ovaj je način sud prvog stupnja odlučio o dijelu zahtjeva o kojem je pravomoćno presuđeno tako što je tužiteljica odbijena za iznos od 33,18 € pa je usvajanjem žalbe tuženika valjalo u tom dijelu sukladno odredbama čl. 333. ZPP u svezi sa odredbom čl. 354. st. 2. toč 9. i čl. 369. st. 2. ZPP presudu ukinuti i tužbu odbaciti kao u izreci rješenja.

27. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima osporava tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos neimovinske štete. Naime, sukladno odredbi čl. 1103. ZOO, obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Tužiteljica je tuženiku prije podnošenja tužbe 6. veljače 2014. podnijela odštetni zahtjev, a tijekom postupka je utvrđeno da je liječenje kod prednice tužiteljice završeno, odnosno stanje se stabiliziralo 21. lipnja 2014., slijedom čega bi imala pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, ali kako je kamate tražila od 21. lipnja 2014. tako su joj iste i dosuđene.

28. Također, nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima se ukazuje da je nepravilno dosuđena zakonska zatezna kamata na dosuđen iznos imovinske štete odnosno tuđe pomoći i njege jer da je odredbom čl. 1089. st. 2. ZOO propisano da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim u slučaju kada zakon određuje što drugo. Naime, odredbom čl. 12. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) propisano da je osiguratelj dužan u roku od 60 dana od primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu toga zahtjeva i dostaviti podnositelju zahtjeva obrazloženu ponudu za naknadu štete ako su odgovornost za naknadu štete i visina štete nesporni ili utemeljen odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva u slučaju ako su odgovornost za naknadu štete i visina štete sporni, dok je čl. 12. st. 4. toga Zakona propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete i nespornog iznosa naknade štete u roku iz st. 1. oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete ima pravo na isplatu kamata od dana podnošenja odštetnog zahtjeva ali joj je kamata dosuđena kako je i potraživala.

29. Isto tako, povećanje naknade prema Orijentacijskim kriterijima nije od utjecaja na pravo oštećene osobe da zahtijeva zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva u mirnom postupku s obzirom da je navedenom odredbom čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (koji se primjenjuje kao lex specialis), propisano da oštećena osoba ima pravo na isplatu kamata u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, pa se osiguratelj koji nije tada isplatio naknadu neimovinske štete (u iznosima koji su oštećeniku pripadali prema tadašnjim Orijentacijskim kriterijima) ne može osloboditi plaćanja neimovinske štete prema sadašnjim Orijentacijskim kriterijima, niti se može osloboditi plaćanja zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva iako tužiteljica zahtjeva i od kasnijeg datuma.

30. Takav stav o tijeku zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete po preinačenom tužbenom zahtjevu zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu od 9. srpnja 2021., da kamata na preinačeni dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete teče od dana podnošenja odštetnog zahtjeva odnosno tužbe, a nije promijenjen niti na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu od 20. rujna 2022. usprkos donošenju odluke Vrhovnog suda Republika Hrvatske poslovni broj Rev-1133/2021 od 14. prosinca 2021. u kojoj je na postavljeno pitanje od kada je tuženik dužan platiti zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva izraženo shvaćanje da je tuženik u obvezi platiti zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od trenutka kada je isti postavljen jer on ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego ga je uopće postavio preinačenim zahtjevom. Pri tome, valja naglasiti da prilikom zauzimanja takvog shvaćanja na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu posebno se imalo u vidu da povećanje naknade prema Orijentacijskim kriterijima nije od utjecaja na pravo oštećene osobe da zahtijeva zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva u mirnom postupku s obzirom da je upravo odredbom čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji se primjenjuje kao lex specialis, propisano da oštećena osoba ima pravo na isplatu kamata u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, pa se osiguratelj koji nije tada isplatio naknadu neimovinske štete (u iznosima koji su oštećeniku pripadali prema tadašnjim Orijentacijskim kriterijima) ne može osloboditi plaćanja neimovinske štete prema sadašnjim Orijentacijskim kriterijima, niti se može osloboditi plaćanja zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva pri čemu se kod naknade neimovinske štete radi o jedinstvenom zahtjevu o visini kojeg se odlučuje u trenutku presuđenja koji se ne može cjepkati na dijelove.

31. U pogledu odluke o parničnom trošku, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužiteljici naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 1. ZPP-a), sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 142/12, 108/14, 126/22, 138/23; dalje u tekstu Tarifa).

32. Tako je pravilno slijednici tužiteljice priznat trošak sastava odštetnog zahtjeva, trošak podnesaka od 31.03.2016., 31.01.2017., 17.07.2018., kao i trošak pristupa na ročišta 4.9.2015., 11.1.2017., 13.11.2020., 29.6.2020., 9.4.2021., 17.10.2022. za svaku radnju u iznosu od po 132,72 €, za pristup na ročište dana 20.1.2025. u iznosu od 200,00 € te potom za pristup na ročište 13.11.2015. i 6.3.2020. za svaku radnju u iznosu od po 33,18 €.

33. Isto tako, neosnovano tuženik prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je pravilno prvostupanjski sud prilikom obračuna parničnih troškova primijenio izmijenjenu i dopunjenu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 37/22). Naime, navedene Izmjene objavljene su 24. listopada 2022., a stupile su na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama (čl. 2. Izmjene Tarife), 1. studenoga 2022. i primjenjuju se u konkretnom slučaju. Naime, prema Tbr. 48/3 kad sud ili drugo tijelo odlučuje o dosuđivanju troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa kako je odluka donesena 5. ožujka 2025. u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno obračunao parnični trošak po vrijednosti boda od 2,00 € umjesto 1,33 €/10,00 kn te se ne radi o retroaktivnom djelovanju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika budući se parnični troškovi obračunavaju na kraju postupka sukladno uspjehu u sporu.

34. Isto tako, neosnovana je žalba tužiteljice u pogledu odluke o parničnom trošku jer pravilno prvostupanjski sud nije tužiteljici dosudio trošak sastava podneska od trošak sastava podneska od 19.6.2020. budući se radi o podnesku predanom neposredno prije održavanja ročišta, a ne radi se niti o obrazloženom podnesku pa isti nije bio potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Također, navedenim podneskom nije niti uređen konačni tužbeni budući da je konačni zahtjev specificiran podneskom od 31. siječnja 2022., a za koji je tužiteljici i dosuđen parnični trošak tako da je žalba tužiteljice neosnovana zbog čega je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu pod točkom III. izreke kojim joj nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 2.936,52 € sukladno odredbi čl. 380. st. 2. ZPP.

35. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. kojim je tuženiku naloženo nasljednici AT isplatiti iznos od 2.188,60 €, kao i pod točkom III. kojim je naloženo tuženiku isplatiti parnični trošak u iznosu od 2.936,52 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pa odlučiti kao u izreci presude.

36. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer je sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 5 ZPP)

37. Zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspjela te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. IV. izreke ove odluke.

U Zagrebu 22. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić