Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-987/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IP, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnice Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnice u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P- 2216/2023-15 od 19. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 22. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-2216/2023-15 od 19. rujna 2024., u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog 27. svibnja 2008.g. između HYPO ALPE-ADRIA-BANK d. d., sada ADDIKO BANK DD (OIB: 14036333877) te IP kao Korisnika kredita i ĐP kao Sudužnika i Založnog dužnika:

- u dijelu članka 5. pod naslovom Troškovi u dijelu u kojem je navedeno da se da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedeset posto),

- u dijelu članka 8. pod naslovom Prijevremena otplata kredita u dijelu u kojem je navedeno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

- iznos od 2.839,98 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 1. lipnja 2008. do isplate,

- iznos od 2.443,43 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 22. listopada 2021. do isplate, po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog 27. svibnja 2008.g. između HYPO ALPE-ADRIA-BANK d. d., sada ADDIKO BANK DD (OIB: 14036333877) te IP kao Korisnika kredita i ĐP kao Sudužnika i Založnog dužnika:

- u dijelu članka 5. pod naslovom Troškovi u dijelu u kojem je navedeno da se Korisnik kredita obavezuje da će snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog te troškove izdavanja brisovnog očitovanja.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.508,46 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 19. rujna 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadnom parničnog troška odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 6,91 eura.“

2. Protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude pod toč. I., II. i IV. izreke žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te odredbi i dijelova odredbi koje se odnose na javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe, te sve ostale troškove vezane za zaključenje i naplatu tražbine iz Ugovora o kreditu, kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa iznosa kredita uslijed ništetnosti tih odredbi Ugovora o kreditu.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni u ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da su tužitelj i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dana 27. svibnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osigurnaju novčane tražbine kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 321.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita za kupnju i adaptaciju kuće i refinanciranje kredita. Nije sporno da je tužitelj 30. svibnja 2008. platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.839,98 EUR/21.397,86 kn, te da je dana 21. listopada 2021. platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.443,43 EUR/18.461,41 kn.

8. Nadalje je utvrđeno da je tuženik sastavio predmetni ugovor prema unaprijed formuliranom ugovoru, te da je čl. 5. pod naslovom „Troškovi“ ugovoreno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi odrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, dok je u čl. 8. pod naslovom „Prijevremena otplata kredita“ ugovoreno da je u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo- Alpte-Adria-Bank d.d.

9. Konačno, iz provedenih dokaza i iskaza tužitelja je utvrđeno da se o spornim odredbama čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da su formulirane na standardnom ugovoru od strane tuženika kao trgovca i da na njihov sadržaj tužitelj kao potrošač niti na koji način nije mogao utjecati i da tuženik nije u postupku dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku (1,5%) od odobrenog iznosa kredita koju je tužitelju naplatio za korištenje kredita, niti je dokazao koja usluga i koji troškovi su podmireni iz sporne naknade. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđeno je da tužitelj nije bio na transparentan način informiran o uvjetima pod kojima može doći do prijevremene otplate kredita, niti mu je objašnjeno na što se ta naknada konkretno odnosi, niti su bili navedeni parametri o visini te naknade.

10. Pozivom na navedena utvrđenja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita i jednokratnu nakandu za prijevremenu otplatu kredita nepoštene u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, a time i ništetne u smislu čl. 102. st. 1. istog Zakona, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev temeljem odredbi čl. 324. i 102. st. 1. ZZP/07 i obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove (čl. 1111. i 1115. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od dana izvršenog plaćanja do isplate.

11. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava, kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

12. Tuženik u žalbi navodi da su sporne odredbe bile transparentne, jasne, razumljive i lako uočljive, zbog čega u smislu odredbe čl. 99. ZZK/07 nije bilo dopušteno utvrđivati njihovu ništetnost. U pogledu naknade na obrau kredita (čl. 5.) navodi da ona ne uzrokuje nikakvu neravnotežu među ugovornim stranama, dok u pogledu naknade za prijevremenu otplatu kredita (čl. 8.) tvrdi da ista nije bila zabranjena i da ona predstavlja protutežu za štetu koju tuženik trpi prijevremenom otplatom kredita. Iznijeti žalbeni navodi nisu osnvoani.

13. U smislu odredbe čl. 97. ZZP/07 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o jednokratnoj naknadi za obradu kredita naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade, a što tuženik u postupku nije dokazao. Iz provedenih dokaza i iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor unaprijed bio formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao nikakv utjecaj na sadržaj spornih odredbi Ugovora o kreditu.

14. Kod prednje navedene odredbe čl. 97. ZZP/07 vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se od prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokatni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita, te odredbi o prijevremenoj otplati kredita koja se obračunava u skladu s Odlukom o naknadama tuženika za uskuge, te se u konkretnom slučaju radi o ugovornim odredbma koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da su dijelovi odredbi čl. 5. i čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07, a time i ništetne u smislu odredbe čl. 102 st. 1. istog Zakona, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

15. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o visini kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova tada bi ta naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

16. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 120/17) propisana zabrana naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, nesporno je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

17. Tuženik nije tužitelja informirao u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno nije naznačio neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom pa time i ništetnom.

18. U odnosu na naknadu za prjevremenu otplatu kredita, nije sporno da prema odredbi čl. 1024. ZOO korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku (st. 2.), time da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (sr. 3.), a u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebao vratiti.

19. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući u vidu kogentne zakonske odredbe ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate kredita.

20. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte i Tarifu kojom je propisana visina te naknade zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego naknadu za neostvarenu kamatu (izmaklu korist).

21. Stoga, budući da je odredba o prijevremenoj otplatni kredita suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, riječ je o ništetnoj odredbi, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja, pa suprotna žalbena izlaganja tuženika nisu osnvoana.

22. Temeljem utvrđenja da su dijelovi spornih odredbi čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, jer je tuženik ponudio tužitelju sklapanje ugovora s nepoštenom odredbom i postupao nepošteno, i time posto nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznos koje je nepripadno primio na temelju tih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, u obvezi je isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

23. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da prigovor zastare nije osnovan, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer je riječ o pravnom poslu (odnosno dijelu pravnog posla - ugovora) koji nije pravno valjan od početka (ex tunc). Prema objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 47/2020 koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., u slučaju restitucijskih zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništentog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, isto počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena tek u ovom postupku, zastarni rok iz čl. 225. ZOO počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude, pa je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

24. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP, te toj odluci žalitelj u žalbi određeno niti ne prigovara.

25. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Zagrebu, 22. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš