Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-123/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, Nike Grospić Ivasović, izvjestiteljice i Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Margiti Plažanin, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Opća županijska bolnica Požega iz Požege, Osječka 107, OIB: 40589450667, zastupanog po punomoćniku Ivanu Boškoviću, odvjetniku u Požegi, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana iz Pakraca, Bolnička 74, OIB: 18103492590, zastupanog po punomoćnici PK, mag. iur. zaposlenoj kod umješača, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika i žalbi umješača na strani tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr-163/2020-55 od 15. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 22. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Opća županijska bolnica Požega kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr-163/2020-55 od 15. siječnja 2025.

II. Odbija se žalba umješača na strani tuženika Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr-163/2020-55 od 15. siječnja 2025.

III. Odbija se zahtjev tuženika Opća županijska bolnica Požega za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev umješača na strani tuženika Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

- nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 2.103,79 EUR–a[1] (15.851,00 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, izuzev zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.202,95 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 15. siječnja 2015. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2.1. Protiv navedene presude žali se tuženik u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 365,59 EUR–a.

2.2. Protiv navedene presude žali se i umješač na strani tuženika u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. ZPP–a, predlažući da se ista preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe (bez navođenja konkretnog zatraženog iznosa).

3.1. Žalba tuženika je neosnovana.

3.2. Žalba umješača na strani tuženika je neosnovana.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 7. travnja 2023. (list 337-338 spisa) sukladno pisanom nalazu i mišljenju Dajane Hart, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo od 1. srpnja 2022. (list 306- 314 spisa), da mu tuženik na ime razlike plaće za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2017. (osim za rujan, listopad i prosinac 2015., ožujak, rujan, listopad, studeni i prosinac 2016. te siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, listopad i studeni 2017.), a koja je nastala zbog neplaćenog prekovremenog rada, neplaćenog dodatka za posebne, odnosno otežane uvjete rada i dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću za sve efektivno odrađene sate u prekovremenom radu te pogrešno obračunate naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, odnosno bolovanja, isplati bruto iznos od 2.103,79 EUR–a (15.851,00 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose od sljedećeg dana nakon dana njihovog dospijeća pa do isplate, izuzev zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.765,45 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, tuženiku tijekom postupka ni na koji način nije bilo onemogućeno raspravljanje pred prvostupanjskim sudom, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP–a na koju isti upire.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika i suprotno žalbenim navodima umješača na strani tuženika, prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP– a na koju isti upiru.

7.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjskom presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev, tako da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP–a na koju isti također upire.

7.2. Naime, u situaciji kada je odluka o tužbenom zahtjevu utemeljena na drugačijoj činjeničnoj osnovi od one koju je tužitelj naveo, a što u ovom predmetu, suprotno mišljenju tuženika, nije bio slučaj, ne bi se radilo o prekoračenju tužbenog zahtjeva u smislu odredaba iz čl. 369. st. 4. i 5. ZPP–a.

8. Prvostupanjski sud je na temelju dokaza koji su izvedeni tijekom postupka i koji su pravno relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom predmetu, postupajući pritom u smislu odredbe iz čl. 8. ZPP–a, pravilno utvrdio u bitnom:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bila zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu medicinskog tehničara te da je njegov rad bio organiziran u raznim oblicima rada (smjene, turnusi i ostalo),

- da je tužitelj zbog takve organizacije rada u utuženom razdoblju ostvario prekovremene sate, a za koje mu nije plaćen dodatak za posebne, odnosno otežane uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću, s time da mu je i pogrešno obračunata naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, odnosno bolovanja,

- da je tijekom postupka provedeno financijsko vještačenje od strane Dajane Hart, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, a čiji je zadatak, sukladno rješenju prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-163/2020-17 od 2. ožujka 2022., bio da se očituje:

- o postojanju i visini dodataka za posebne uvjete rada, odnosno otežane uvjete rada i dodataka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, i to u odnosu na redovan rad te na prekovremeni rad tužitelja za razdoblje od 1. travnja 2015. pa do 1. siječnja 2018., uz navođenje jesu li navedeni dodaci plaćeni za sve stvarno odrađene sate te, ako nisu, izvršiti obračun vrijednosti navedenih dodataka od vrijednosti osnovne plaće za svaki sat rada za koji nisu plaćeni navedeni dodaci,

- o postojanju i visini dodataka za prekovremeni rad za navedeno razdoblje, vodeći računa o stvarno odrađenim satima rada, odnosno obračunavajući iste dodatke na svaki stvarno odrađeni sat, uz očitovanje jesu li navedeni dodaci plaćeni za sve stvarno odrađene sate te, ako nisu, izvršiti obračun vrijednosti navedenih dodataka od vrijednosti osnovne plaće za svaki sat rada za koji nisu plaćeni navedeni dodaci,

- o postojanju i visini svih ostalih dodataka iz čl. 51. KU–a (rad u smjeni, turnusu, noćni rad, rad subotom i nedjeljom, rad na blagdan i praznike, odnosno neradne dane) za navedeno razdoblje, vodeći računa o stvarno odrađenim satima, odnosno obračunavajući iste dodatke na svaki stvarno odrađeni sat bilo redovno bilo prekovremenog rada, uz daljnje utvrđenje jesu li navedeni dodaci plaćeni za sve stvarno odrađene sate te, ako nisu, izvršiti obračun vrijednosti navedenih dodataka od vrijednosti osnovne plaće za svaki sat rada za koji nisu plaćeni navedeni dodaci,

- obračunati pravi iznos naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za utuženo razdoblje, odnosno razlike za eventualno neisplaćen iznos navedene naknade,

- obračunati pravi iznos naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad za utuženo razdoblje, odnosno razlike za eventualno neisplaćeni iznos navedene naknade,

- da iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka od 1. srpnja 2022. (list 306-314 spisa) proizlazi u bitnom:

- da razlika plaće tužitelja u utuženom razdoblju iznosi 2.103,79 EUR–a (15.851,00 kn) bruto,

- da se razlika plaće sastoji od sljedećih stavki:

- obračunate plaće za sate prekovremenog rada u iznosu od 1.338,09 EUR–a (10.081,85 kn),

- razlike dodataka za odgovornost za život i zdravlje ljudi u iznosu od 32,24 EUR–a (242,90 kn),

- razlike dodataka za posebne uvjete rada u iznosu od 212,26 EUR–a (1.599,25 kn),

- razlike naknade za godišnji odmor u iznosu od 397,38 EUR–a (2.994,03 kn),

- razlike naknade za vrijeme bolovanja u iznosu od 123,83 EUR–a (932,97 kn),

- da je razlika bruto plaće tužitelja obračunata sukladno odredbama KU zdravstva.

9.1. Tužitelj je podneskom od 7. travnja 2023. konačno postavio tužbeni zahtjev sukladno pisanom nalazu i mišljenju vještaka od 1. srpnja 2022., a čime tužitelj, suprotno stavu prvostupanjskog suda, nije preinačio tužbu, već je samo postavio određeni zahtjev koji nije mogao postaviti ranije u stupnjevitoj tužbi od 7. svibnja 2020. kojom je postupak u ovom predmetu pokrenut u smislu odredbe iz čl. 186.b st. 3. ZPP–a.

9.2. Naime, pravna osnova tužbenog zahtjeva je tijekom cijelog prvostupanjskog postupka bila ista, a to je konkretno isplata razlike plaće, za koju je nakon provođenja financijskog vještačenja utvrđeno da je nastala zbog neplaćenog prekovremenog rada, neplaćenog dodatka za posebne, odnosno otežane uvjete rada i dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću za sve efektivno odrađene sate u prekovremenom radu te pogrešno obračunate naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, odnosno bolovanja.

10.1. Odredbama iz čl. 47. st. 1., 2. i 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (''Narodne novine'' broj 143/13 i 96/15 – u daljnjem tekstu: KU), a koji je bio na snazi u cjelokupnom utuženom razdoblju, ugovoreno je da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža te da su dodaci na osnovnu plaću stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

10.2. Odredbom iz čl. 51. st. 1. KU–a ugovoreno je da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40%, za rad subotom 25 %, za rad nedjeljom 35 %, za prekovremeni rad 50% te za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima, a odredbom iz čl. 51. st. 9. KU–a ugovoreno je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

10.3. Odredbama iz čl. 57. KU–a ugovoreno je, između ostalog, da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću te da će se osnovna plaća na tužiteljičinom radnom mjestu uvećati za 16%.

10.4. Odredbom iz čl. 59.a KU–a propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće.

10.5. Odredbom iz čl. 36. st. 1. KU–a ugovoreno je da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu.

11. Odredbom iz čl. 54. st. 11. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 141/12, 141/12, 150/13 i 153/13 – u daljnjem tekstu: TKU 1), a koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 1. kolovoza 2015. pa do 30. studenog 2017., kao i odredbom iz čl. 53. st. 11. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 128/17 i 47/18 – u daljnjem tekstu: TKU 2), a koji je bio na snazi u preostalom dijelu utuženog razdoblja od 1. prosinca 2017. pa do 31. prosinca 2017., ugovoreno je da se dodaci osnovnoj plaći zaposlenika u javnim službama koji su propisani čl. 54. TKU 1, odnosno čl. 53. TKU 2 međusobno ne isključuju.

12.1. Nadalje, odredbom iz čl. 91. st. 3. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14 i 127/17 – u daljnjem tekstu: ZR), a koji je bio na snazi u cjelokupnom utuženom razdoblju, propisano je da plaća iz čl. 81. st. 1. ZR–a obuhvaća osnovnu plaću ili minimalnu plaću i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad.

12.2. Odredbom iz čl. 81. ZR–a propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

12.3. Isto tako, odredbom iz čl. 94. ZR–a, propisano je da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi radnik ima pravo na povećanu plaću, a odredbom iz čl. 92. st. 3. ZR–a propisano je da se, ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuje najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu.

13. Uzimajući u obzir činjenično stanje koje je utvrđeno u ovom predmetu, kao i odredbe iz čl. 54. st. 11. TKU 1, čl. 53. st. 11. TKU 2, čl. 36. st. 1., čl. 47. st. 1., 2. i 3., čl. 51. st. 1. i 9., čl. 57. i čl. 59.a KU–a te čl. 81., čl. 91. st. 3. i čl. 94. ZR/14, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da je tužitelj u utuženom razdoblju imao pravo na plaćeni prekovremeni rad, obračun dodatka za posebne, odnosno otežane uvjete rada od 16% te dodatka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi od 4% za sve efektivno odrađene sate prekovremenog rada, kao i pravo na pravilan obračun naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, odnosno bolovanja, te kada je pod točkom I. izreke pobijane presude naložio tuženiku da isplati tužitelju na ime razlike plaće bruto iznos od 2.103,79 EUR–a (15.851,00 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od sljedećeg dana nakon dana njihovog dospijeća pa do isplate koje tužitelju sukladno odredbi iz čl. 92. st. 3. ZR–a, u svezi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) također pripadaju.

14. Ovdje valja napomenuti i da, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019., zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15 – u daljnjem tekstu: KU), koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU–a i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU–a, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

15. Slijedom toga, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tuženika i daljnji žalbeni navodi umješača na strani tuženika u kojima oni u bitnom ističu da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te na isto potom pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbe TKU 1, TKU 2, KU–a, ZR–a i ZOO–a, kada je odlučio kao pod točkom I. izreke pobijane presude.

16.1.1. Konkretno, iako tuženik i umješač na strani tuženika osnovano ističu da u ovom predmetu nisu bili ispunjeni uvjeti (pretpostavke) za podnošenje stupnjevite tužbe u smislu odredbe iz čl. 186.b st. 3. ZPP–a jer tužitelj nije dokazao da se prije pokretanja postupka u ovom predmetu obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije koja je bila potrebna za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, niti da tuženik po njegovom zahtjevu nije htio postupiti, valja istaknuti da to u konačnici nije bilo od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude u ovom predmetu, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP–a na koju isti sadržajno upiru.

16.1.2. Naime, čak i da se tužitelj prije pokretanja postupka u ovom predmetu obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije koja je bila potrebna za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, isti bi radi ostvarivanja pravne zaštite svejedno morao podnijeti tužbu protiv tuženika, a što je vidljivo iz toga što tuženik od pokretanja prvostupanjskog postupka u cijelosti osporava pravo tužitelja na isplatu razlike plaće.

16.2. Suprotno mišljenju tuženika, za predmetno potraživanje nije nastupila zastara, budući da je najstarije tužiteljevo pojedinačno potraživanje dospjelo na plaćanje 15. rujna 2015., a da je tužba u ovom predmetu podnesena 7. svibnja 2020., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina koji je propisan odredbom iz čl. 139. ZR–a.

16.3. Tuženik i umješač na strani tuženika neosnovano osporavaju pravilnost nalaza i mišljenja vještaka od 1. srpnja 2022., a koji je prvostupanjski sud prihvatio u cijelosti, budući da su isti izrađeni sukladno odredbi iz čl. 258. st. 1. ZPP–a, dakle savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.

16.4.1. Tuženik i umješač na strani tuženika također neosnovano ističu da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, propustio uzeti u obzir činjenicu da je tužitelj u utuženom razdoblju koristio slobodne dane na ime prekovremenih sati rada.

16.4.2. Iako su na ročištu od 2. prosinca 2024. (list 451-452 spisa) tužitelj i svjedok HK suglasno iskazali da su zaposlenici tuženika, pa tako i tužitelj, zaista koristili slobodne dane na ime viška radnih sati, odnosno prekovremenih sati rada, ali ne u omjeru 1:1,5, kako je to ugovoreno odredbom iz čl. 54. st. 11. KU–a, već u omjeru 1:1, valja istaknuti da prema iskazu vještaka, odnosno njegovom dopunskom usmenom očitovanju na istom ročištu u spisu ovog predmeta ne postoje pisani zahtjevi tužitelja za slobodne sate na ime prekovremenih sati rada, niti odluka tuženika o eventualnom načinu korištenja slobodnih dana, kao i da je svjedok HK u svome iskazu naveo da zaposlenici tuženika nisu podnosili pisani zahtjev radi korištenja slobodnih dana na ime prekovremenih sati rada, niti je tuženik o takvim zahtjevima donio odluku.

16.4.3. Prema tome, kako se na temelju izvedenih dokaza nije mogla utvrditi činjenica za koje je točno prekovremene sate rada, odnosno u kojem je točno razdoblju tužitelj koristio slobodne dane i u kojem točno omjeru sati, tako se navedena (nedokazana) činjenica nije niti mogla uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu u navedenom dijelu.

16.4. U odnosu na žalbene navode umješača na strani tuženika da je zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose razlike plaće trebalo dosuditi od 16. dana u mjesecu za prethodni mjesec u smislu odredbe iz čl. 92. st. 3. ZR–a, valja odgovoriti da je tuženik očigledno u utuženom razdoblju isplaćivao tužitelju plaću prije 15. dana u mjesecu za prethodni mjesec, slijedom čega je tužitelj imao pravo potraživati zatezne kamate od ranijeg datuma.

17. Na kraju valja reći da su neosnovani i preostali žalbeni navodi tuženika i preostali žalbeni navodi umješača na strani tuženika, a kojima oni pobijaju odluku prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka pod točkom II. izreke pobijane presude kojom je nalaženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.202,95 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, budući da je ista donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1., Tbr. 9. t. 1., 3. i 5., Tbr. 46., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23, 35/24 i 152/24) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

18. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

19. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, slijedom čega je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke ove odluke.

20. Valja dodati i da umješač na strani tuženika nije postavio određen zahtjev za naknadu troška nastalog povodom žalbe jer nije naveo konkretan iznos koji potražuje, tako da je primjenom odredaba iz čl. 164. st. 1. i 2. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom III. izreke ove odluke.

U Zagrebu 22. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac