Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-1055/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku iz Zagreba, Bužanova 6D, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: 66486182714, Zagreb, Sarajevska 7, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, Trg hrvatskih branitelja 1, Karlovac, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovnog broja Pr-588/2017-35 od 11. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 22. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovnog broja Pr-588/2017-35 od 11. svibnja 2023., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju isplati bruto iznos od ukupno 944,63 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 11,55 € od 16.08.2012. godine

- na iznos od 11,05 € od 16.09.2012. godine

- na iznos od 11,93 € od 16.10.2012. godine

- na iznos od 7,22 € od 16.11.2012. godine

- na iznos od 87,20 € od 16.07.2013. godine

- na iznos od 24,68 € od 16.08.2013. godine

- na iznos od 159,73 € od 16.10.2013. godine

- na iznos od 12,30 € od 16.12.2013. godine

- na iznos od 24,81 € od 16.2.2014. godine

- na iznos od 140,01 € od 16.03.2014. godine

- na iznos od 237,06 € od 16.04.2014. godine

- na iznos od 217,09 € od 16.05.2014. godine

pa do isplate, izuzev zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanim u dosuđenim bruto iznosima,

kao i pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.262,31 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. svibnja 2023. pa do isplate.

II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-588/2017-35 od 11. svibnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 944,63 € (za iznos od 836,12 €), te u dijelu odluke o parničnom trošku sadržanom također pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove preko iznosa od 1.262,31 € (za iznos od 760,25 €) i sudi:

1. Odbija se, kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 836,12 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 332,85 € od 16.07.2013. godine

- na iznos od 202,24 € od 16.03.2014. godine

- na iznos od 88,89 € od 16.04.2014. godine

- na iznos od 14,14 € od 16.05.2014. godine

- na iznos od 198,00 € od 16.06.2014. godine.

2. Odbija se, kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 760,25 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovnog broja Pr-588/2017-35 od 11. svibnja 2023., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke preko dosuđenog iznosa troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od 11. svibnja 2023. do isplate.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

V/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 116,96 €, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplatiti bruto iznos od 1.780,75 €[1] / 13.417,07 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose dospjele od 16. kolovoza 2012. do 16. lipnja 2014., te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.022,56 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude 11. svibnja 2023. do isplate. Pod točkom II. izreke presude tužitelj je odbijen s viškom tužbenog zahtjeva radi isplate na žiro- račun punomoćnika tužitelja Ante Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu.

2. Protiv odluke o parničnom trošku sadržanom u točki I. izreke prvostupanjske presude, po prirodi stvari u dijelu u kojem nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 2.022,56 €, žali se tužitelj zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom drugostupanjskom sudu da prihvati žalbu tuženika i preinači pobijanu odluku odnosno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te da tužitelju naloži da naknadi tuženiku troškove postupka uz zateznu kamatu koja teče od donošenja presude do isplate.

Potražuje i trošak sastava žalbe.

3. Protiv dijela prvostupanjske presude u točki I. izreke kojim je odlučeno o glavnom potraživanju te odluci o troškovima postupka, žalbu podnosi tuženik zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. točke 1. i 3. ZPP-a, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da prihvati i ukine pobijanu presudu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak odnosno da presudu preinači sukladno žalbenim navodima te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka uz zateznu kamatu. Potražuje i trošak sastava žalbe.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Međutim, osnovan je žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, a kako to osnovano ističe tuženik, pri čemu je primjenom čl. 373. a st. 1. i 3. ZPP prvostupanjsku presudu moguće preinačiti u tom dijelu jer je bitne činjenice moguće utvrditi na temelju izvedenih dokaza.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike u plaći s osnova prekovremenog rada i dodataka na plaću za vrijeme obavljanja poslova djelatne vojne osobe za razdoblje od travnja 2012. do lipnja 2014., sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

8. U žalbenoj fazi postupka sporno je utvrđenje suda prvog stupnja o broju ostvarenih, a neevidentiranih i neplaćenih sati i pripadajućih dodataka koje je u utuženom razdoblju ostvario tužitelj. Tuženik naime, u žalbi osporava utvrđenje suda prvog stupnja o broju ostvarenih, a neplaćenih sati, smatrajući da je u situaciji u kojoj su dostavljene službene evidencije rada od strane poslodavca, sud neosnovano svoje utvrđenje temeljio i na iskazima svjedoka i tužitelja koji su paušalni i neodređeni, a svjedoci su samo u jednoj kratkoj rečenici iskazivali o prekovremenom radu kroz period od nekoliko godina, bez točnih podataka od datumima i godinama prekovremenog rada pri čemu nisu sami vodili vlastoručne evidencije o radu tužitelja.

9. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da tužitelj tužbu temelji na tvrdnji prema kojoj je u vremenskom razdoblju od rujna 2011. do lipnja 2014. bio zaposlenik tuženika MORH – Hrvatska kopnena vojska sa sjedištem zapovjedništva u Karlovcu, mjestom službe u Našicama, gdje je radio na poslovima djelatne vojne osobe, ustrojbenim činom pozornika, pri čemu je bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama za rad na terenu, a tuženik mu za takav rad nije isplatio odgovarajuću plaću,

- da je tuženik odgovorom na tužbu priznao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva za dio potraživanja od travnja 2012. do lipnja 2014., pri čemu je dostavio očitovanje 2. mehanizirane bojne „Pume“ Našice sa mjesečnim izvješćima i dnevnim evidencijama radnog vremena,

- da iz dostavljenih evidencija radnog vremena proizlazi kako je za tužitelja vršena preraspodjela radnog vremena u vidu korištenja slobodnih dana,

- da su u postupku osim materijalne dokumentacije ( dostavljene evidencije radnog vremena i mjesečnih izvješća ) izvedeni dokazi saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku te svjedoka FK i AK, koji su radili sa tužiteljem u istoj postrojbi, i koji nisu vodili osobnu evidenciju o stvarno odrađenim radnim satima tužitelja na terenu, te su paušalno i općenito iskazali o načinu rada kroz utuženi vremenski period, pri čemu je svjedok FK naveo da su odlazili na terene godišnje 6 do 7 puta ( Slunj 1 do 2 puta, Gašinci 4 puta ) te su radnim danom radili od 7 do 19 sati, subotom od 8 do 16 sati a nedjeljom od 8 do 12 sati, dok je svjedok AK iskazao da su godišnje 2 do 3 puta išli u Gašince te isto toliko puta u Slunj, pri čemu su radnim danom radili od 7 do 19 sati, subotom od 7 do 15 sati a nedjeljom da se nije radilo,

- da je temeljem dokaznog prijedloga tužitelja u postupku provedeno vještačenje po imenovanom vještaku pravnoj osobi RKR d.o.o. iz Karlovca koji je izradio ukupno 4 varijante vještačenja i to:

a) nalaz temeljem dokumentacije u spisu gdje prekovremeni sati ostvareni radom na terenu nisu umanjeni za korištene slobodne dane i gdje razlika obračunatih i isplaćenih plaća tužitelja za period od 12. rujna 2011. do 01. lipnja 2014. iznosi 1.911,73 € /14.403,88 kn,

b) nalaz temeljem svih provedenih dokaza u predmetu ( materijalne dokumentacije i personalnih dokaza ) gdje prekovremeni sati ostvareni radom na terenu nisu umanjeni za korištenje slobodnih dana i gdje razlika obračunatih i isplaćenih plaća tužitelja za period od 12. rujna 2011. do 01. lipnja 2014. iznosi 2.719,46 € / 20.489,77 kn,

c) nalaz temeljem dokumentacije u spisu ( službene dnevne evidencije radnog vremena poslodavca ) gdje su prekovremeni sati ostvareni radom na terenu umanjeni za korištene slobodne dane i gdje razlika obračunatih i isplaćenih plaća tužitelja za period od 12. rujna 2011. do 01. lipnja 2014. iznosi 976,40 € / 7.356,67 kn, d) nalaz temeljem svih provedenih dokaza u predmetu ( materijalne dokumentacije i personalnih dokaza ) gdje su prekovremeni sati ostvareni radom na terenu umanjeni za korištene slobodne dane i gdje razlika obračunatih i isplaćenih plaća tužitelja za period od 12. rujna 2011. do 01. lipnja 2014. iznosi 1.812,52 € / 13.656,45 kn.

10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, pozivajući se na materijalno pravne odredbe u vidu Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 118/09 i 118/12 - u daljnjem tekstu: Odluka/09), Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09 - u daljnjem tekstu: Pravilnik/09) te Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09), prvostupanjski sud prihvaća četvrtu „d“ varijantu nalaza i mišljenja vještaka i sukladno tužbenom zahtjevu tužitelja koji je smanjen na vremenski period od srpnja 2012., dosuđuje istome razliku bruto plaće na ime neisplaćenih dodataka na plaću za prekovremeni rad u ukupnom iznosu od 1.780,75 € / 13.417,07 kn, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose dospjele od 16. kolovoza 2012. do 16. lipnja 2014..

11. Prvostupanjski sud stoga konačnu odluku temelji na izračunu vještaka zasnovanom na dostavljenim evidencijama rada i iskazima saslušanih svjedoka i tužitelja, pri čemu je u cijelosti priklonio vjeru personalnim dokazima i verziji u kojoj je vještak temeljem prijedloga tužitelja materijalnu dokumentaciju upotpunio iskazima svjedoka FK, AK i samog tužitelja.

12. Međutim, kako iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi da tužitelj i svjedoci nisu vodili osobnu evidenciju o stvarno odrađenim radnim satima na terenu, a njihovi iskazi ne sadrže jasno i nedvosmisleno određenje konkretnog broja stvarno odrađenih radnih sati u utuženom periodu, već paušalno i neodređeno iskazivanje koje pri tome čak i nije suglasno ( npr. svjedok FK navodi da se na terenu nedjeljom radilo od 8 do 12 sati, a svjedok AK i tužitelj da se nedjeljom nije radilo te su bili slobodni), to se iznesena utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda o prihvaćanju četvrte verzije nalaza i mišljenja vještaka na kojem je tužitelj postavio tužbeni zahtjev, ne mogu prihvatiti kao pravilni, a kako osnovano ukazuje tuženik žalbenim navodima.

13. U odnosu na primjenu materijalnog prava valja ukazati da u razdoblju nakon 1. listopada 2009. djelatna vojna osoba za vrijeme obavljanja stražarske službe i dežurstva nema pravo na uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanima, već za to ima pravo na dodatke sukladno odredbama Pravilnika/09, dok za vrijeme obavljanja stražarske službe i dežurstva nema pravo na uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanima, neovisno o tome jesu li stražarska služba ili dežurstvo obavljani na terenu ( tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-130/2023-2 od 12. rujna 2023. ).

14. Nadalje, dokazivanje obujma i količine prekovremenog rada se utvrđuje prije svega temeljem evidencija rada koje su poslodavci dužni voditi temeljem odredbi čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR). Takva evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i radnom vremenu, a prema odredbi čl. 131. st. 4. ZR-u, u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 4. st. 1. ZR-a na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu.

15. Kada poslodavac nije ispunio obvezu u pogledu vođenja odgovarajuće evidencije rada, ista se može dokazivati drugim dokaznim sredstvima što znači i putem personalnih dokaza.

16. Pitanje mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja i svjedoka imati prednost pred materijalnim dokazima - dostavljenim evidencijama o radu potpisanim od strane tužitelja, zavisi od svih okolnosti pojedinog slučaja, obzirom da postupovne odredbe u sustavu slobodne ocjene dokaza, ne predviđaju hijerarhijski odnos između pojedinih dokaza ( tako i Vrhovni sud RH u presudi Rev-850/2024-2 od 17. rujna 2024.).

17. Stoga je u svakom konkretnom slučaju prije svega potrebno poći od utvrđenja da li je poslodavac vodio odgovarajuće službene evidencije rada, te potom ukoliko je isto slučaj, da li postoji sumnja u ispravnost i pravilnost takvog vođenja.

18. U ovom predmetu tuženik je dostavio službene evidencije radnog vremena za tužitelja kao radnika odnosno djelatnu vojnu osobu ( str. 124 – 148 spisa ). Iako tužitelj takvu evidenciju u postupku osporava, prije svega valja primijetiti da su predmetne evidencije potpisane od strane kako tužitelja tako i nadređenih osoba. Nadalje, predmetne evidencije sadrže jasne i razumljive podatke o svakom obliku radnog vremena koji je upisan u odgovarajući stupac odnosno kolonu pod određenom šifrom (šifra RRV označava redovno radno vrijeme, šifra SMJ rad u smjenama I, II i III, šifra TUR rad u turnusima, šifra DEŽ dežurstvo unutarnje službe, šifra STR označava stražarsku službu, šifra PRV preraspodijeljeno radno vrijeme dok se aktivno dežurstvo označava šifrom DEŽ-A ), a osim toga sadrže i evidentirane razloge odsutnosti s mjesta rada ( pri čemu šifra Sd označuje slobodan dan nakon prekovremenog rada ili dežurstva, šifra Gd označava godišnji odmor, šifra Bo bolovanje, SP službeni put a šifra TR označava rad na terenu ).

19. S druge strane, navodi tužitelja te iskazi saslušanih svjedoka izneseni na ročištu 2019. ( odnosno više od pet godina od razdoblja na koje se odnose) paušalno, općenito i neodređeno osporavaju količinu iskazanih prekovremenih sati, pri čemu niti tužitelj niti svjedoci ne raspolažu vlastoručno pisanom evidencijom koja bi se mogla usporediti sa evidencijom vođenom od strane tuženika.

20. Stoga, u situaciji poput one koja je predmetom ovog postupka i kada je tuženik dostavio službene evidencije radnog vremena za utuženi period u kojima je evidentiran svaki oblik radnog vremena pod određenom šifrom, dok personalni dokazi općenito, paušalno i neodređeno osporavaju količinu iskazanih prekovremenih sati, proizlazi da tužitelj na pravno relevantan način nije dokazao da bi evidencija radnog vremena koju je vodio tuženik bila nepravilna i da ista ne bi prikazivala stvarno stanje stvari.

21. Slijedom iznesenog, tuženik na kojem je teret dokaza u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a, svojim je evidencijama dokazao koliko je tužitelj u spornom razdoblju ostvario sati, odnosno dana rada, a koliko slobodnih dana, pa je tužitelj trebao dokazati da je tuženik neuredno i netočno vodio evidencije o radnom vremenu, a što u konkretnom slučaju nije s uspjehom dokazao obzirom izvedeni personalni dokazi, nisu doveli u pitanje vjerodostojnost vođenih evidencija od strane tuženika.

22. Pri tome valja ukazati da kada na temelju međusobno proturječnih tvrdnji stranaka nije moguće utvrditi je li postojeća evidencija radnog vremena uredno vođena, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja jer ni presumpcije o činjenicama ili pravu, niti pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008., kao i Vrhovni sud RH u odluci Rev- 927/2022-2 od 7. veljače 2023.),

23. Osim navedenog, za predmet ovog postupka je od utjecaja činjenica prema kojoj iz stanja spisa proizlazi da tuženica nije vodila samo evidenciju radnog vremena u kojoj su bilježeni prekovremeni sati ostvareni radom na terenu, već je vidljiva i preraspodjela radnog vremena u vidu korištenja slobodnih dana, koji su također evidentirani, pri čemu niti sam tužitelj ne osporava da mu prekovremeni sati ostvareni radom na terenu ne bi bili umanjeni za korištene slobodne dane.

24. Također, valja ponoviti da su dostavljene službene evidencije radnog vremena ( str. 124-148 spisa ) potpisane od strane nadležne osobe, potom zapovjednika, kao i samog tužitelja, koji nije osporio takvu činjenicu.

25. U takvim okolnostima slučaja su upravo dostavljene službene evidencije poslodavca mjerodavne za utvrđenje radnog vremena tužitelja, obzirom da sadrže preciznu evidenciju radnog vremena u kojoj su bilježeni prekovremeni sati ostvareni radom na terenu kroz svaki dan u utuženom periodu, kao i preraspodjelu u vidu korištenja slobodnih dana, pri čemu je tužitelj takve evidencije potpisao te ih nije osporavao, dok personalni dokazi ( iskazi tužitelja i svjedoka ) koji su izneseni općenito i paušalno ne sadrže takvu razinu vjerodostojnosti u sklopu koje bi opovrgnuli službene evidencije, pa je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio izračun vještaka koji je utemeljen i na takvim personalnim dokazima.

26. Stoga je u konkretnom slučaju valjalo prihvatiti treću odnosno „C“ varijantu nalaza i mišljenja vještaka koja se zasniva na službenim evidencijama tuženika kao poslodavca, i gdje je vještak iskazao sve evidentirane prekovremene sate rada na terenu u evidencijama radnog vremena, koje su potom umanjene za evidentirane i iskorištene slobodne dane, i temeljem kojeg izračuna razlika između obračunatih i isplaćenih plaća tužitelja i bruto plaća koji uključuju dodatke prema Kolektivnom ugovoru za period od 12. rujna 2011. do 01. lipnja 2014., iznosi ukupno 976,40 € bruto.

27. Kako je tužitelj podneskom od 29. ožujka 2023. ( ispravljen podneskom od 11. svibnja 2023. ) tužbeni zahtjev odredio na način da potražuje iznose za razdoblje od srpnja 2012. ( dospjele od kolovoza 2012.), to mu temeljem izračuna vještaka za utuženi period pripada pravo na isplatu bruto iznosa od ukupno 944,63 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, pa je u tom dijelu žalba tuženika neosnovana te je valjalo odlučiti kao u izreci pod točkom I., a sve temeljem odredbe čl. 368. ZPP.

28. U preostalom je dijelu zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 836,12 € valjalo odbiti kao neosnovan temeljem odredbe čl. 373. a st. 1. toč. 2. ZPP-a, jer je bitne činjenice za predmet spora moguće utvrditi i na temelju izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu ( konkretno varijante „C“ provedenog vještačenja ), neovisno o tome što prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke nije uzeo u obzir tu varijantu vještačenja, radi čega je valjalo odlučiti kao pod točkom II. st. 1. izreke ove odluke.

29. Obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP, preinačena je i odluka o troškovima postupka koja ovisi o uspjehu u sporu.

30. Naime, tužitelj je u pogledu visine konačnog tužbenog zahtjeva uspio sa 53% zahtjeva, a glede osnove sa 100% zahtjeva što ukupno iznosi 153%, podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) je 76,5 %, dok je s druge strane tuženik uspio samo u odnosu na visinu s 47%, a što podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) iznosi 23,5%. Kada se oduzme veći postotak od 76,5% s kojim je uspio tužitelj od manjeg postotka uspjeha tuženika od 23,5%, dobije se 53% što predstavlja omjer sa kojim je tužitelj uspio u parnici ( čl. 154. st. 2. ZPP ).

31. U prvostupanjskom postupku je tužitelju na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku a vezano za sastav podnesaka te pristup na ročišta, opravdano priznat trošak u iznosu od 1.617,56 €. Tužitelj u žalbenom postupku osporava odluku suda prvog stupnja kojom mu nije dosuđen trošak postupka koji se odnosi na sastav podnesaka od 19. prosinca 2017., 02. svibnja 2018. i 17. prosinca 2018. godine.

32. U odnosu na sastav navedenih podnesaka prvostupanjski sud osnovano nije tužitelju dosudio trošak sastava istih, obzirom da je riječ o podnescima koji nisu bili potrebni za vođenje parnice ( čl. 155. ZPP-a), pa je žalba tuženika u tom dijelu neosnovana te je temeljem čl. 380. st. 1. točke 2. ZPP odlučeno kao pod točkom III. izreke.

33. Stoga tužitelj sukladno djelomičnom uspjehu u sporu ostvaruje pravo na naknadu parničnog troška od 857,31 € ( 53 % iznosa od 1.617,56 € ). Osim toga ostvaruje pravo u cijelosti na naknadu materijalnog troška plaćenog vještačenja u iznosu od 405,00 €, obzirom da je riječ o trošku koji je bio nužan i neophodan bez obzira na djelomičan uspjeh u sporu, pa kada se taj iznos pribroji iznosu od 857,31 €, tužitelju pripada pravo na naknadu ukupnog parničnog troška u visini od 1.262,31 €.

34. Kako je tužitelju na ime parničnog troška dosuđen iznos 2.022,56 €, to ga je valjalo odbiti za iznos od 760,25 € te temeljem čl. 380. st. 1. točke 3. ZPP-a odlučiti kao pod točkom II. st. 2. izreke.

35. Tužitelj ne ostvaruje pravo na zatraženi trošak sastava žalbe (čl. 166. st. 1. ZPP- a) glede kojeg je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

36. Tuženik je u odnosu na glavno potraživanje uspio sa žalbom u omjeru od 47%, slijedom čega su mu dosuđeni troškovi žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe u iznosu od 116,96 € (Tbr. 10.1. OT/12) te je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

U Zagrebu 22. srpanj 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić