Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-603/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Sanja Radolović Kuprešak, odvjetnica u Zagrebu, Trnjanska cesta 63, protiv tuženika Republike Hrvatske, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pr-1/2023-32 od 10. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pr-1/2023-32 od 10. svibnja 2024. i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja BĆ iz [adresa] za isplatu iznosa od 22.473,39 eura s pripadajućim zateznim kamatama te se kao neosnovan odbija i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 11.190,45 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. svibnja 2024. do isplate.

2. Nalaže se tužitelju BĆ iz [adresa] da tuženiku Republici Hrvatskoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.120,00 eura u roku 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju BĆ iz [adresa] da tuženiku Republici Hrvatskoj naknadi trošak sastava predmetne žalbe u iznosu od 625,00 eura u roku 15 dana,

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju s osnove rada na izdvojenom objektu 22.473,39 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa glavnice na način određen izrekom te presude, izuzev kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu plaće (točka I. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.190,45 eura sa zateznim kamatama tekućim od

10. svibnja 2024. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Sud prvog stupnja je u pobijanoj odluci utvrdio:

- da je u utuženom periodu tužitelj radio na izdvojenom mjestu rada, sedam dana uzastopno, uz obvezu boravka na vojnoj lokaciji neprekidno kroz 24 sata,

- da tako organizirani rad predstavlja dnevnu kombinaciju radnog vremena i aktivnog dežurstva i to 12-satnog radnog vremena na poslovima elektronskog izviđanja, 4-satnog aktivnog dežurstva (straža, održavanje oružja, provjera ispravnosti tehnike, održavanje čistoće, uređivanje okoliša zgrada, spavanje), dok da se preostalih 8 sati tužitelj odmarao,

- a da mu za taj rad nije u cijelosti isplaćena naknada plaće, što da proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Vatroslava Zovka, na temelju kojeg, utvrđuje da je tužiteljev zahtjev osnovan u visini koja proizlazi iz tablice 2.

4.1. Takvu odluku sud temelji na čl. 96. do 98. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Nar. nov,, 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07., 88/09., 124/09., dalje: ZOSRH/02), čl. 139., čl. 153., čl. 154. st. 4. i 5., čl. 155. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Nar. nov. 73/13., dalje: ZOSRH/13), čl. I., čl. II., čl. III. st. 1. i 2., čl. XI., čl. XIII., Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Nar. nov. 118/09., 118/12., dalje: Odluka/09) i Pravilniku o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (Nar. nov. 50/08., 142/08., 118/09., 99/12., 55/13., dalje: Pravilnik/08 ).

5. Pravilno se navodima žalbe ukazuje da se ne može razumjeti, s obzirom na propise na koje se sud i sam poziva, kako je sud na temelju provedenih dokaza došao do utvrđenja i konačnog zaključka o organizaciji radnog vremena kako je to naveo u pobijanoj odluci (12-satnog radnog vremena na poslovima elektronskog izviđanja, 4-satnog aktivnog dežurstva - straža, održavanje oružja, provjera ispravnosti tehnike, održavanje čistoće, uređivanje okoliša zgrada, spavanje i preostalih 8 sati odmara) i time do izračuna u skladu s kojim je tužitelju dosudio iznos od 22.473,39 eura s pripadajućim kamatama. Iz specijalnih propisa koji se primjenjuju i na koje se sud u pobijanoj odluci poziva, ne proizlazi da je rad na izdvojenom objektu organiziran na način kako to utvrđuje sud, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi podloga za zaključak do kojeg je sud došao u ovom dijelu.

6. U odnosu na rad koji je organiziran kao višednevni boravak (7 dana po 24 sata) u izdvojenom objektu, kao što je to bilo u odnosu na tužitelja u utuženom periodu, čl. VI. Odluke/09 bilo je propisano da pripadnici OS RH koji zbog potreba službe provode 24 sata na radnom mjestu u tijeku 24 sata mogu raditi najviše 12 sati, a preostalo vrijeme im se računa kao aktivno dežurstvo te je bilo propisano da će dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva biti uređen posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću. Također, čl. V. Odluke/09 bilo je propisano da se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena ne smatra prekovremenim radom (st. 1.), a dijeli se na aktivno dežurstvo i dežurstvo unutarnje službe time da se sukladno st. 2. pod aktivnim dežurstvom smatra vrijeme provedeno u službi na radnom mjestu i vrijeme odmora provedeno na radnom mjestu tijekom obaveznog 24-satnog ili višednevnog boravka na radnom mjestu zbog potreba službe (rad na izdvojenom objektu, rad u operativnom dežurstvu, snage brzog odgovora, postaje obalnog motrenja i sl.).

7. Sukladno tako propisanom, a imajući na umu i čl. XI. te Odluke, prema kojem rad na izdvojenom objektu može biti organiziran kao dnevna kombinacija radnog vremena i aktivnog dežurstva, proizlazi da se aktivnim dežurstvom može tretirati samo period koji slijedi nakon redovnog radnog vremena, koje na izdvojenom objektu može trajati najviše 12 sati i za taj period, za vrijeme važenja Odluke/09, vojnoj osobi pripada dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva sukladno posebnom propisu kojim se uređuju dodaci na plaću. Takav dodatak vojnoj osobi pripada za svaki sad rada proveden u aktivnom dežurstvu, dakle čak i kada odmara i to upravo jer ne može napustiti vojni objekt nakon redovnog radnog vremena, već mora biti u krugu vojarne.

7.1. Osim toga, treba ponoviti da sukladno prethodno citiranoj odredbi čl. V. st. 2. Odluke/09 odmor, neovisno koliko traje, isto predstavlja aktivno dežurstvo i za taj period, sukladno specijalnim propisima tužitelj dobiva naknadu kao za aktivno dežurstvo.

8. Nakon prestanka važenja Odluke/09 na snagu je stupila Odluka/14 koja je u čl. XII. propisivala da je poseban oblik rada u turnusu višednevni kontinuirani rad i boravak na izdvojenim objektima i to u ciklusima sedam dana rada – sedam dana odmora, time da se u vrijeme tog ciklusa smatra da djelatna vojna osoba radi najviše 12 sati dnevno, a da preostalih 12 sati ne može bez dopuštenja nadređenoga napustiti mjesto rada ili drugo mjesto koje je nadređeni odredio odnosno obvezna je boraviti na izdvojenim objektima iz stavka 1. ove točke te se u smislu mjesečnog fonda sati smatra da radi sedam dana u redovnom radnom vremenu. Nadalje, čl. XIV. st. 1., 2. i 4. te Odluke, bilo je propisano da djelatna vojna osoba može raditi najviše 12 sati dnevno, a preostalih 12 sati je u stanju aktivne pripravnosti za rad, što znači da u tom periodu ne može bez dopuštenja nadređenoga napustiti mjesto rada ili drugo mjesto koje je nadređeni odredio te joj za to pripada pravo na pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.

9. Nadalje, čl. VI. st. 3. Odluke/09 bilo je propisano da za vrijeme aktivnog dežurstva pripadniku OS RH ne pripada uvećanje plaće iz točke XIII. ove Odluke, dok je čl. XII. st. 1. i st. 5. Odluke/14 propisano da je poseban oblik rada u turnusu višednevni kontinuirani rad i boravak na izdvojenim objektima za koji rad djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće, nego za to ostvaruju pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.

10. Iz rečenog proizlazi zaključak da tužitelju, za višednevni rad na izdvojenom objektu na kojem boravio po 7 dana 24 sata dnevno i u kojem periodu nije smio napuštati objekt, pripada pravo na plaću za redovan rad koji obavi u trajanju od najviše 12 sati dnevno, sa svim dodacima koje mu priznaju ranije spomenute Odluke/09 i 14, a za preostali period, period aktivnog dežurstva/ aktivne pripravnosti pripada mu druga vrsta naknade kako je prethodno navedeno i koja je određena čl. 17.a st. 1. i 4. i čl. 17.b Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (Nar. nov. 50/08., 142/08., 118/09., 99/12., dalje: Pravilnik/08) te čl. 6. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (Nar. nov. broj 33/14., 41/14., 53/14., 114/14., 71/15., dalje: Pravilnik/14) i u odnosu na koju naknadu mu ne pripada pravno na uvećanje plaće (osim da je tužitelj doista i dokazao da je aktivno dežurstvo bilo prekidano radi obavljanja nekog točno danog radnog naloga i da stoga vrijeme provedeno u obavljanju tih nekih zadataka predstavlja prekovremeni rad, a tijekom perioda koji se smatra aktivnim dežurstvo, odnosno aktivnu pripravnost, što u ovom postupku nije učinio).

11. Dakle, utvrđenje suda prvog stupnja da je tužitelj radio u dnevnoj kombinaciji radnog vremena i aktivnog dežurstva i to 12-satnog radnog vremena na poslovima elektronskog izviđanja, 4-satnog aktivnog dežurstva (straža, održavanje oružja, provjera ispravnosti tehnike, održavanje čistoće, uređivanje okoliša zgrada, spavanje) i da je daljnjih 8 sati odmarao nema podlogu u specijalnim propisima na koje se sud, doduše, pozvao, ali ih nije i faktično primijenio na konkretan slučaj.

12. Osim toga, taj zaključak nema uporište niti u dokazima koji su provedeni jer sud nije ocijenio sve provedene dokaze, a one koje je ocijenio je propustio ocijeniti na način propisan čl. 8. ZPP-a (čl. 354. st. 1. ZPP-a), slijedom čega su nejasni i proturječni i razlozi o odlučnim činjenicama (čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a), što je otklonjeno u skladu s čl. 373.a ZPP-a.

13. Sukladno čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu (Nar. nov. broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13., dalje: ZR) poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a ta evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu, dok je čl. 131. st. 1. toga Zakona propisano da slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno, u vezi s čim je st. 4. te odredbe propisano da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 4. stavka 1. ovoga Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Ujedno, obveza vođenja evidencija o radu i način vođenja iste bilo je propisana i čl. IV. Odluke/09 te čl. XXV. st. 2. i 3. Odluke/14.

13.1. U smislu rečenog, procesno je ovlaštenje tužitelja kao stranke bilo da dokazuje da evidencije nisu vođene na propisani način, u kojem slučaju teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Međutim, ako tužitelj ne dokaže da su evidencije vođene na takav način tada je teret dokaza na njemu. Sve to tužitelj može dokazivati i personalnim dokazima, dakle i svojim iskazom.

13.2. U takvoj situaciji sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva na temelju iskaza stranaka i/ili svjedoka, ako je njihovo saslušanje provedeno i to primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pri tome je nužno imati u vidu jesu li, ne samo tužitelju nego i svjedocima, ako su saslušani i kojima se dokazuje (ne)istinitost vođenja evidencije, davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, koje su isti jednim dijelom potpisali, a drugim dijelom nisu potpisivali, a posebno je potrebno uzeti u obzir od kakvog je utjecaja na kvalitetu iskaza o potpunosti evidencije o radnom vremenu činjenica jesu li na tu evidenciju, bilo tužitelj, bilo svjedok, do pokretanja sudskih postupaka, iznosili primjedbe i jesu li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imali primjedbi na (ne)obračunate prekovremene sate rada, sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena.

14. U konkretnom slučaju, međutim, suprotno utvrđenju suda prvog stupnja ni tužitelj ni svjedok nisu iskazivali o organizaciji rada na način kako to sud utvrđuje da je bilo (točka 12.1. obrazloženja), a uz što sud pogrešno (ista točka obrazloženja) zaključuje da iskaz svjedoka potkrjepljuje iskaz tužitelja.

14.1. Naime, iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je radio u smjenama koje su trajale po 12 sati, a ponekad, u iznimnim situacijama i dulje, a da je izvan tako odrađenog vremena obavljao stražu, održavao oružje, provjeravao ispravnosti tehnike, održavao čistoće, uređivao okoliš zgrade, a da zbog tako organiziranog rada NIJE imao prilike za neprekidni odmor u trajanju od 8 sati, već, 6 sati (točka 5. obrazloženja). S druge strane iz iskaza svjedoka ŽĆ (točka 6. obrazloženja) proizlazi da je u pisanoj zapovjedi uvijek bilo navedeno da rad u smjeni ne može biti kraći od 8 sati niti dulji od 10 sati, pri čemu se 8 sati odnosilo na posao samog elektroničkog izviđanja, a preostalo vrijeme do 10 sati (dakle preostala 2 sata) na sve druge poslove o kojima je govori i sam tužitelj (dakle govori o radu do 10 sati redovnog radnog vremena dnevno, a ne 12 kako navodi tužitelj).

14.2. Slijedom toga, a suprotno onome što utvrđuje sud (točka 12.1. obrazloženja) iz iskaza tužitelja i svjedoka ne proizlazi da je radno vrijeme bilo organizirano na način kako je to sud utvrdio (12-satnog radnog vremena na poslovima elektronskog izviđanja, 4-satnog aktivnog dežurstva - straža, održavanje oružja, provjera ispravnosti tehnike, održavanje čistoće, uređivanje okoliša zgrada, spavanje i preostalih 8 sati odmara).

15. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je vođena evidencija o radu, koja se i nalazi u spisu.

15.1. Iz dostavljenih mjesečnih i dnevnih evidencije radnog vremena, što sud prvog stupnja propušta utvrditi, proizlazi da ih je tužitelj osobno i potpisao i time je i potvrdio točnost sadržaja istih, a pri tome tužitelj nije obrazložio, ni činjeničnim navodima tužbe ni u svom iskazu, zbog čega sada, istinitost toga što je potpisao dovodi u pitanje, a niti je istinitost navedenog u istima dovedena u pitanje iskazom saslušanog svjedoka.

16. Dalje, valja reći da iz tih evidencija proizlazi da je rad tijekom boravka u izdvojenom objektu bio organiziran na način kako je to propisano prethodno navedenim propisima i da je trajao između 8 do 12 sati, dok je preostalo vrijeme evidentirano kao aktivno dežurstvo (dnevne evidencije), dok iz mjesečnih evidencija o radu tužitelja proizlazi da je rad označen kao PORT, koja kratica je pojašnjenja u nastavku mjesečnih izvoda radnog vremena i znači da se radilo o posebnom obliku rada u turnusu – višednevni kontinuirani rad u izdvojenom objektu i izoliranim lokacijama – sedam dana rada po 12 sati dnevno.

17. Takva organizacija rada proizlazi i iz daljnjih isprava u spisu, koje sud ne cijeni.

17.1. Tako iz dopisa Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Središnjice za obavještajno djelovanje, Zapovjedništvo Velika Bunja, od 07. srpnja 2017. proizlazi da je u utuženom periodu tužitelj radio u posebnom obliku rada u turnusu, višednevni kontinuirani rad u izdvojenim objektima i izoliranim lokacija, sedam dana rada po 12 sati dnevno (PORT), nakon čega je tužitelj dobio 7 slobodnih dana (list 85 spisa). Također iz dopisa istog Ministarstva Središnjice za obavještajno djelovanje središte za EI, 1. regionalno središte Đakovo, od 20. travnja 2017., proizlazi da je radno vrijeme za elektronsko izviđanje bilo organizirano dnevnom kombinacijom radnog vremena i aktivnog dežurstva kroz 7 dana tijekom sva 24 sata i to na način da su radne smjene trajale od 8-12 sati dnevno, a ostalo vrijeme da je bilo vrijeme odmora unutar objekta, uz osiguran smještaj i hranu te se vrijeme provedeno na odmoru računalo kao aktivno dežurstvo i trajalo između 12 i 16 sati dnevno (zavisno od trajanja radne smjene), a navodi se i da je nakon takvog 7-dnevnog rada tužitelj ostvari pravo na 7 slobodnih dana.

18. U takvoj situaciji, jer iz evidencija o radu tužitelja proizlazi da je rad tužitelja bio organiziran na način kako je to propisano posebnim propisima, a tužiteljevim iskazom i iskazom svjedoka to nije dovedeno u sumnju, to je ovaj sud stava da zaključak suda prvog stupnja o tome da je rad tužitelja bio organiziran na način kako to taj sud utvrđuje, ne proizlazi ni iz dokaza koji su provedeni tijekom postupka.

19. Nadalje, nije neživotno niti protivno propisima da tužitelj tijekom aktivnog dežurstva/ aktivne pripravnosti dobije nalog za obavljanje nekih poslova. U takvoj situaciji za takav rad, koji se obavlja nakon redovnog radnog vremena, tužitelj bi imao pravo o na naknadu za prekovremeni rad i pripadajuće dodatke, ali je na njemu bio teret dokazati kada je obavljao taj rad i koliko dugo i da mu za to nije pravilno isplaćena naknada plaće, što tužitelj niti je tvrdio niti je dokazivao (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a).

20. Zbog navedenog niti visina nije dokazana izračunom vještaka financijske struke, u skladu s kojim je postavljen tužbeni zahtjev, jer tužitelj sukladno specijalnim propisima koji su navedeni i protumačeni ovom odlukom, nema pravo na naknadu razlike plaće na način da se račun temelji na postavci da tužitelj radi 8 sati redovno, 4 sata prekovremeno i da ima 8 sati odmora. Uporište za ovo ne proizlazi niti iz specijalnih propisa niti iz provedenih dokaza.

21. Isto tako provedeni dokazi i specijalni propisi ne daju uporište niti za istinitost činjeničnih navoda tužbe da bi tužitelj imao pravo na naknadu u za 16 sati dežurstva i 8 sati odmora, kako to navodi.

22. Slijedom toga nije bilo mjesta niti prihvaćanju tužbenog zahtjeva u visini koja proizlazi iz tablice 2 nalaza i mišljenja vještaka fiinancijske struke, koji izračun je napravljen po zadatku suda (8 sati redovnog rada+ 4 sata prekovremenog rada - 8 sati odmora, nalaz i mišljenje vještaka od 08. studenog 2018., listovi 160 do 165 spisa) i koji tužitelj prihvaća kao pravilan i skladu s kojim postavlja tužbeni zahtjev.

23. Zbog navedenog je na temelju čl. 373.a st. 1. točka 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

24. S obzirom da je tužitelj konačno uspio s osnovom i visinom u odnosu za zahtjev za isplatu naknade plaće za subote i nedjelje (tuženica u tom dijelu nije uspjela niti s osnovom niti s visinom – 41.525,58 kn/ 5.511,39 eura), a glede preostalog dijela, o kojem je odluče ovom odlukom tužitelj nije uspio niti sa osnovom niti s visinom (22.473,39 eura) to konačan uspjeh tuženice iznosi 80%, a tužitelja 20%, pa kada se od uspjeha tuženice oduzme uspjeh tužitelja ostaje obveza tužitelja naknaditi tuženici 60% nastalog joj troška (čl. 154. st. 2. ZPP-a u vezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Nar. nov. broj 138/23., 107/25., dalje: Tarifa).

24.1. U skladu s navedenim tuženica bi, da je uspjela u cijelosti, imala pravo na trošak koji je zatražila (troškovnik na listovima 342 i 343 spisa) za sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 eura (Tb. 8/1. Tarife), za zastupanje na ročištima 06. rujna 2017., 05. prosinca 2017., 18. siječnja 2018., 22. ožujka 2018., 13. lipnja 2018., 22. svibnja 2023., 08. siječnja 2024. i 22. travnja 2024. za svako u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 9/5. Tarife), za zastupanje na ročištu 15. ožujka 2021. u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9/5. Tarife), za sastavljanje podnesaka od 02. srpnja 2018. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/3. Tarife), za sastavljanje podneska od 27. prosinca 2018., 06. veljače 2019. i 12. rujna 2023.za svaki u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8/1. Tarife), za sastavljanje žalbe od 17. svibnja 2021. (uspjeh tuženik sa žalbom u odnosu na dosuđeno presudom Pr-101/17-36 iznosio je 80%) u iznosu od 500 eura li ukupno 5.200,00 eura, a s obzirom na konačni uspjeh od 60% priznat joj je trošak u iznosu od 3.120,00 eura.

25. Tužitelj s obzirom na konačan, djelomičan uspjeh, nema pravo na trošak pa je stoga s istim i odbijen.

26. Trošak predmetne žalbe tuženici je priznat u skladu s čl. 166. ZPP-a i Tbr.10/1. Tarife.

U Zagrebu 22. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević