Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-2344/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Građansko upravni odjel protiv tuženika EB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-124/2024-15 od 7. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 22. srpnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika EB kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-124/2024-15 od 7. travnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Utvrđuje se da na dan 24. studenog 2023. postoji tražbina tužitelja Republike Hrvatske prema tuženiku EB temeljem stjecanja bez osnove u iznosu od ukupno 41.618,89 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25. studenog 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31. prosinca 2023. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine.
II. Utvrđuje se da na dan 24. studenog 2023. postoji tražbina tuženika EB prema tužitelju Republici Hrvatskoj koja mu je dosuđena presudom Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-207/2022-104 od 11. travnja 2023., u iznosu od ukupno 22.785,00 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25. studenog 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31. prosinca 2023. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine.
III. Prebijaju se utvrđene tražbine tužitelja i tuženika iz točke I i II izreke ove presude, te se nalaže tuženiku EB da tužitelju Republici Hrvatskoj na ime razlike tražbine tužitelja koja je preostala nakon izvršenog prijeboja isplati iznos od 18.833,89 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25. studenog 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31. prosinca 2023. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine, u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 625,45 eur, u roku od 15 dana."
2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, dalje: ZPP). Predlaže ukinuti pobijanu presudu, te predmet vratiti na ponovni postupak, a podredno preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti, uz naknadu tuženiku troška postupka i žalbe.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet postupka je zahtjev tužitelja prema tuženiku za povrat iznosa isplaćene razlike plaće stečene bez osnove odnosno na osnovi koja je kasnije otpala. Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na činjenici da je nakon izvršenog plaćanja tuženiku rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1031/13 od 7. prosinca 2016. ukinuta presuda po kojoj je izvršeno plaćanja i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje otpala osnova na temelju koje je isplata izvršena, sve prema odredbi čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje: ZOO).
5. Tuženik zahtjevu tužitelja suprotstavio je svoje pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17
- dalje Konvencija) te se pozvao na pravno stajalište izraženo u odluci Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Solomun protiv Hrvatske od 2. travnja 2015. (Zahtjev br. 679/11) u pogledu konvencijskih načela mirnog uživanja prava vlasništva, pravičnog suđenja i pravne sigurnosti.
6. Među strankama nije sporno da je presudom i rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1119/2010-48 od 7. siječnja 2013. naloženo tuženiku, ovdje tužitelju Republici Hrvatskoj isplati tužitelju, ovdje tuženiku bruto iznos od 200.274,12 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na mjesečne iznose kako to proizlazi iz izreke presude kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 10.805,60 kuna, koja presuda i rješenje potvrđeni su presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1029/2013-2 od 25. travnja 2013. Nije sporno da je tuženik svoje potraživanje temeljen navedene presude u cijelosti naplatio u ovršnom postupku. Nije sporno niti da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr- 1031/2013-2 od 7. prosinca 2016. prihvaćena revizija tužitelja te da je ukinuta presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1029/2013-2 od 25. travnja 2013. kao i presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1119/2010-48 od 7. siječnja 2013. u cijelosti i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P- 1119/2010-48 od 7. siječnja 2013. pod točkom II. izreke, te je predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
7. Sud prvog stupnja je, prihvativši prigovor tuženika radi prijeboja od 24. studenog 2023. utvrdio postojanje potraživanja tužitelja prema tuženiku (na dan izjavljenog prijeboja) u iznosu od 41.618,89 eur (koji iznos čini neto iznos od 16.902,37 eur glavnice, kamate na glavnicu za razdoblje od dospijeća do pljenidbe u iznosu od 11.253,82 eur, na ime troškova postupka iznos od 1.434,15 eur, te procesne kamate u razdoblju od 9. veljače 2017. kada je tuženik zaprimio zahtjev za mirno rješenje spora pa do dana izjave o prijeboju 24. studenog 2023. u iznosu od 12.028,55 eur), potraživanja tuženika prema tužitelju u iznosu od 22.785,00 eur, (koji iznos čini neto iznos glavnice od 8.824,25 eur te kamate na neto glavnicu do dana izračuna od 12.690,85 eur i troškovi postupka u iznosu od 1.269,90 eur), prebio te tražbine i naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 18.833,89 eur, zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25. studenog 2023. do isplate.
8. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio isplatu navedenog iznosa sa zateznom kamatom. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.
9. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na ovaj sud koje drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP.
10. Iz sadržaja spisa bi proizlazilo da visina tužiteljeve tražbine prema tuženiku i tuženikove tražbine prema tužitelju (na dan 24. studenog 2023. kao dana izjavljenog prijeboja po tuženiku) nisu bile sporne, dakle da potraživanje tužitelja prema tuženiku iznosi 41.618,89 eur (koje potraživanje obuhvaća, između ostalog i troškove postupka u iznosu od 1.434,15 eur), tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 22.785,00 eur, te da nakon prebijanja tih tražbina tuženik je u obvezi vratiti tužitelju iznos od 18.833,89 eur, zajedno sa zateznom kamatom, a što proizlazi iz obračuna tužitelja, te sadržaja podneska tužitelja od 12. veljače, te podneska tuženika od 18. veljače 2024., ispravljenog na ročištu za glavnu raspravu od 25. veljače 2025.), upravo onako kako je to i odlučeno u izreci presude.
11. Tako u postupku nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik. Osim toga, valja dodati da je uz zahtjev za mirno rješenje spora, kao prilogu dostavljena tužba iz koje proizlazi da je od tuženika zatražena isplata cjelokupne tražbine naplaćene u ovršnom postupku prema pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1119/10 (tako i zahtjev za naplatom troškova prethodno vođenog parničnog postupka).
12. Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnji da su donošenjem pobijane presude povrijeđena njegova konvencijska prava na mirno uživanje vlasništva, kao i pravo na pošteno suđenje. Pritom ističe da je u potpuno istoj stvari Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u predmetu Revr-1035/2012-2 od 27. listopada 2015. u povodu potpuno istog materijalnopravnog pitanja ovdje tužiteljice, odbacio njezinu reviziju, što je tuženiku bilo poznato te da činjenica što je tuženik i u predmetu P-302/2011 podnio reviziju istog sadržaja, a u povodu koje je VSRH donio drugačiju odluku, ne može ići na njegovu štetu jer on nije bio dužan pretpostavljati da će u njegovom predmetu doći do promjene pravnog stava i to u istoj pravnoj situaciji u kakvoj je VSRH već donio odluku i zauzeo stav koji ide u njegovu korist. Stoga ističe da je u ovoj pravnoj stvari sud trebao primijeniti stav izražen u odluci Solomun protiv Republike Hrvatske.
12.1. U odnosu na navedeno treba reći da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da pravni stav izražen u presudi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) Solomun protiv Hrvatske od 2. travnja 2015 (Zahtjev broj 679/11) nije primjenjiv u konkretnom slučaju i da donošenje pobijane presude ne predstavlja zadiranje u mirno uživanje njegova vlasništva (novčanog iznosa naplaćenog po pravomoćnoj sudskoj odluci) u smislu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'' broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).
12.2. Iz odluke Europskog suda za ljudska prava Solomun protiv Hrvatske (br. 679/11) proizlazi da odluke domaćih tijela, kojima se u okolnostima kada je isplata tražbine izvršena temeljem pravomoćne i ovršne odluke suda traži vraćanje onoga što je već isplaćeno, predstavljaju miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, koje miješanje je pravno utemeljeno, jer su odluke domaćih tijela donesene sukladno relevantnim domaćim propisima i usmjerene na postizanje legitimnog cilja (koji se sastoji u ispravljanju pogreške domaćeg tijela), ali je Europski sud za ljudska prava zaključio da nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići. U tom predmetu posebno se cijenilo i to da je ukidanje pravomoćne presude donesene u korist tužitelja bilo protivno načelu pravne sigurnosti, zbog čega je zaključeno i da je povrijeđeno pravo tužitelja na pošteno suđenje, a sve jer Europski sud za ljudska prava nije ustanovio postojanje nikakvih izvanrednih okolnosti koje bi opravdale ukidanje pravomoćne sudske odluke, a u koju se tužitelj imao pravo pouzdati.
12.3. Dakle, iz odluka Europskog suda za ljudska prava, a vezano za institut povrata stečenog bez osnove kojem se suprotstavlja pravo na mirno uživanje vlasništva, a što je u konkretnome slučaj, za zaključiti je da je sud dužan razmotriti pravnu prirodu onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, zatim je li predmetno potraživanje već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje povrat, odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga, i je li u odnosu na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo.
13. Pravilno je sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, prigovor tuženika iznesen u tom pravcu otklonio, budući da je u predmetu Solomun protiv Hrvatske Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo drugostupanjsku presudu i vratio predmet općinskom sudu na ponovno suđenje povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti koji je podnijelo Državno odvjetništvo, a radi se o pravnom lijeku koji je mogao podnijeti samo državni organ, a ne i svaka stranka u postupku, a koje je prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava imalo puno diskrecijsko pravo o odlučivanju o korištenju ili ne korištenju tog pravnog sredstva, čime se otvorilo pitanje o jednakosti stranaka u postupku, jer je samo jedna strana imala mehanizam za stavljanje izvan snage pravomoćne presude nepovoljne po nju.
14. U ovom predmetu je Vrhovni sud ukinuo nižestupanjske presude i vratio predmet na ponovno suđenje povodom revizije, kao pravnog lijeka kojeg može izjaviti svaka stranka u postupku te se stoga u tom smislu ne može postaviti pitanje o jednakosti strana u postupku.
15. Reviziju kao izvanredni pravni lijek može izjaviti svaka stranka u postupku, radi čega se ne bi moglo govoriti o legitimnom očekivanju za zaštitu vlasništva tuženika primjenom čl. 1. Protokola broj 1 ili pravne sigurnosti primjenom čl. 6. Konvencije, posebno što postupanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije protivno pravnoj sigurnosti kao jednom od aspekata vladavine prava.
16. Ovo pravno shvaćanje kako ne može biti govora o mogućnosti nastanka legitimnog očekivanja stranke da se presuda neće izmijeniti odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pravnoj situaciji kada stranke imaju uvijek mogućnost podnošenja (redovne) revizije iskazao je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-1142/2018 od 13. lipnja 2018.
17. Ukidanje pravomoćne presude, kada je isto propisano odredbama ZPP-a o izvanrednim pravnim lijekovima (reviziji) ne predstavlja miješanje u tuženikovo uživanje prava vlasništva (isplaćenog novca), pri čemu je tuženik bio svjestan (isti je zastupan po punomoćniku odvjetniku), s obzirom na vrijednost predmeta spora, da je u postupku iz kojeg potječe ovršna isprava uvijek dopuštena revizija, te da je odredbama ZPP-a propisana i mogućnost ukidanja odluka prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova.
18. Legitimno očekivanje tuženika da je ono što je primio na temelju odluka nižih sudova njegovo vlasništvo bilo bi tek onda kada bi te odluke bile potvrđene od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema praksi nacionalnog zakonodavstva i sudske prakse, pa se stoga tuženik ne može staviti u povoljniji položaj u odnosu na tužitelja, kao i druge pojedince, koji poznavajući principe nacionalnog zakonodavstva u duhu vladavine prave nisu izvršili odluke nižih sudova ili su vratili ono što su primili po principu stjecanja bez osnova.
19. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja kako je upravo u javnom, odnosno općem interesu zajednice bilo obvezati tuženika na vraćanje onoga što je njihov prednik primio na temelju ranijih presuda štiteći time raniji interes i imovinu tužitelja.
20. Radi toga je materijalno pravo iz čl. 1111. ZOO pravilno primijenjeno, kada je tužbeni zahtjev prihvaćen i izvršen prijeboj tražbina stranaka, kako je presuđeno izrekom presude.
21. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik ističe da je donošenjem odluke o plaćanju procesne kamate narušeno načelo ravnopravnosti, pravične ravnoteže i proporcionalnosti, da je visina tog potraživanja protivna moralu društva jer kamata za obračunano razdoblje višestruko premašuju iznos koji bi tuženik legalno mogao ostvariti na ime kamata na temelju oročenja, da nije svojom krivnjom doveden u predmetnu pravnu poziciju prema kojoj se od njega sada traži da plati kamatu veću nego što bi je legalno mogao ostvariti štednjom u Republici Hrvatskoj i da stoga nije na njemu da snosi taj rizik i trpi štetu u vidu plaćanja kamata preko tog iznosa i to samo zbog promjene mišljenja u ukidnoj odluci VSRH jer da mu je time nametnut prekomjeran i nesrazmjeran teret, treba reći da je prestankom pravne osnove za prijelaz imovine ovdje tužitelja u imovinu ovdje tuženika nastala obveza tuženika na povrat svih iznosa koje je ovdje tužitelj naplatio od tužitelja te da je time prestala i savjesnost tuženika.
22. Naime, prema čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema čl. 1115. ZOO, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
23. S obzirom na navedene odredbe, tuženik je postao nesavjestan stjecatelj od trenutka kada mu je dostavljeno rješenje VSRH broj Revr-1031/13-2 od 7.prosinca 2016. jer je tada saznao da je prestala pravna osnova za prijelaz imovine tužitelja u njegovu imovinu i da je u tom trenutku nastala njegova obveza na povrat iznosa kojega je naplatio od ovdje tužitelja na temelju presude koja je tom odlukom ukinuta, odnosno kako je to utvrdio sud prvog stupnja od 9. veljače 2017., kada je primio zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora, Stoga je i u tom dijelu pravilno sud prvoga stupnja zaključio da je od toga dana tuženik dužan platiti zateznu kamatu na iznose koje je naplatio od ovdje tužitelja pa tako i procesnu kamatu (na obračunati i plaćeni iznos dospjelih kamata), kako je i zatraženo.
24. Okolnost da tužitelj ne vraća i ne traži vraćanje više naplaćenih bruto iznosa od proračunskih stjecatelja (što i nije predmet ovog postupka), bez utjecaja je osnovanost zahtjeva tužitelja.
25. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita (kako po osnovu (čl. 154. st. 2. ZPP) tako i po visini dosuđenih troškova (čl. 155. st. 1. ZPP) u vezi s čl. 163. ZPP. U svezi žalbenih navoda koji se tiču visine zahtjeva (bruto ili neto iznos) valja navesti da s tim u vezi nisu nastali neki posebni troškovi, pa je trošak pravilno odmjeren prema konačno postavljenom zahtjevu.
26. Slijedom izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.
27. Tuženik je postavio zahtjev za naknadu troška žalbe, bez naznake troškova za koje traži naknadu, a kako nije uspio sa žalbom, to je njegov zahtjev valjalo odbiti (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).
U Zagrebu, 22. srpnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Gordana Bošković Majerović
