REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3195/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marijana Temali, odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-203/2025-2 od 17. travnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-1074/2021-30 od 27. studenog 2024., na sjednici održanoj 22. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude navedene u uvodu ove odluke.

2. Na prijedlog nije odgovoreno.

3. Tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio sljedeća pravna pitanja:

"i. Primjenjuju li se pravomoćna utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih prava i interesa u pojedinačnim sudskim postupcima koji su pokrenuti radi vraćanja stečenog bez osnove prije nego što je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19)?

ii. Prilikom provođenja kontrole nepoštenosti ugovorne odredbe u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), je li materijalno pravo pogrešno primijenjeno ako sud zanemari pretpostavku suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja i pretpostavku znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača?

iii. U slučaju restitucije na osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, teku li zakonske zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog iznosa ili od dana podnošenja tužbe?

iv. S obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, mogu li zakonske zatezne kamate u takvim zahtjevima početi teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti?

v. Može li se podnošenje tužbe koju je Udruga potrošača podnijela radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača smatrati radnjom vjerovnika iz članka 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja dovodi do prekida zastare u pojedinačnom sudskom postupku koji je pokrenuo potrošač koji nije bio stranka tog kolektivnog spora?

vi. Ako sud u pojedinačnom postupku utvrdi ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, i time ga pretvori u ugovor o kreditu u hrvatskim kunama bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom, smije li sud u tom kreditu (kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom) kao fiksnu kamatnu stopu primijeniti iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom ili treba primijeniti kamatnu stopu koju su banke redovito naplaćivale za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom u tom razdoblju?

vii. Je li odredba ugovora o kreditu na temelju koje je banka prije isplate kredita naplatila potrošaču trošak njegove obrade u postotnom iznosu glavnice, nepoštena ugovorna odredba u smislu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) ako banka potrošaču nije specificirala strukturu tog troška?

viii. Jesu li odredbe člana 1066. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005) i članka 173. Zakona o bankama (Narodne novine, broj 84/2002) valjani pravni temelj za ugovaranje odredbe ugovora o kreditu na osnovi koje banka prije isplate kredita ima pravo naplatiti potrošaču troškove obrade kredita u postotnom iznosu glavnice?

ix. Je li odredba ugovora o kreditu na temelju koje je banka prije isplate kredita naplatila potrošaču trošak njegove obrade u postotnom iznosu glavnice, neodređena i neodrediva ugovorna odredba?

x. Je li odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ukoliko iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranje iste?

xi. Primjenjuje li se pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojemu petogodišnji restitucijski zastarni rok počinje teći s danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, na situacije u kojima je zastara u razdoblju do 30. siječnja 2020. zastara već nastupila sukladno članu 360 . i 371. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?".

4. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije nije osnovan u odnosu na naznačena pitanja s obzirom na to da je riječ o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda, a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.

5. Tako u odnosu na prva dva procesna pitanja valja reći da su nižestupanjski sudovi i u ovoj parnici utvrđivali odlučne činjenice te su upravo na temelju njih zaključili da je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF ništetna, u smislu utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pri čemu su utvrdili da tužitelj ima status potrošača, a da tuženik nije dokazao da se je o nepoštenim odredbama pregovaralo. U odnosu na materijalnopravna pitanja koje se odnosi na početak tijeka zatezne kamate (treće i četvrto pitanje) naglašava se da pobijana odluka ne odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja (tako i u odluci revizijskog suda broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., te Revd-5086/22 od 11. siječnja 2023.), a vezano za pitanje zastare (peto pitanje) je odgovoreno u odluci ovog suda Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te je pobijana odluka sukladna izraženom shvaćanju. U odnosu na šesto pitanje pogrešna su polazišta predlagatelja o pretvaranju ugovora. Tako je u Rev- 308/22-2 od 19. travnja 2022. odgovoreno na to pitanje na način." Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika." No, ovdje predmet spora nije ni bila ništetnost promjenjive kamatne stope niti restitucija s te osnove, kako se u pitanju navodi.

6. Vezano za pitanja koja se odnose za ništetnost odredbe o plaćanju troškova obrade kredita (sedmo, osmo, deveto i deseto pitanje) predlagatelj se upućuje na ovosudne odluke Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024., Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. i Rev-715/2024od 22. svibnja 2024. pri čemu valja naglasiti da predlagatelj polazi od pogrešne premise da "... iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranje iste", jer upravo suprotno prvostupanjski sud utvrđujuće i obrazlaže u odlomcima 13.1. -15. obrazloženja, a što drugostupanjski sud prihvaća kao pravilno.

7. Vezano za 11. pitanje valja reći da je ovdje predmet spora utvrđenje nepoštenim odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o troškovima obrade kredita. Kao što je upućeno uz peto pitanje, zastarni rok kod zahtjeva za isplatu u individualnoj restitucijskoj parnici nakon postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača računa se sukladno pravnom shvaćanju iz odluke Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. – tako da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U prvostupanjskoj odluci, odlomcima 18.1. - 19. dati su u tom smislu potrebni razlozi neosnovanosti prigovora zastare, a u odnosu na navedeno, kao i u odnosu na prigovor zastare za povrat plaćenog s osnove ništetnosti odredbe ugovora za troškove obrade kredita, drugostupanjski sud, sukladno ovosudnim shvaćanjima, obrazlaže u odlomcima 15. i 16., ovisno radi li se o utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa koja imaju direktan učinak ili ne. Tako se u tom dijelu u kojem nema direktnog učinka (troškovi obrade kredita) odluka pravilno pozvala na shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. i računanja zastare od dana pravomoćnosti odluke u povodu tog zahtjeva, a što je ovdje donošenjem pobijane odluke.

8. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., - dalje: ZPP), tako da se ne radi o važnim pitanjima, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389. b. st. 1. ZPP odlučio kao u t. I. izreke ovog rješenja.

9. Tuženik je tvrdio da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10. i 85/10. – pročišćeni tekst,) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.). Međutim, nižestupanjske odluke su obrazložene, sadrže dostatne i relevantne razloge i ne mogu se po ocjeni ovoga suda smatrati ni arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa slijedom navedenog nije učinjeno vjerojatnim da bi zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka (ili pogrešne primjene materijalnog prava) bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

10. Iz tih razloga prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP je odbačen, na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP, te je odlučeno kao u t. II. izreke ovoga rješenja.

Zagreb, 22. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug