Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3839/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Matija Smiljanić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, kojega zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-690/2022-22 od 23. svibnja 2023. i dopunske presude istog suda, poslovni broj P-690/2022-26 od 13. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-690/2022-22 od 23. svibnja 2023. u dijelu pod točkama I. i II. izreke te pod točkom III. izreke za iznos od 1.385,46 eura s pripadajućim kamatama.

II. Odbija se žalba tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 kao neosnovana i potvrđuje se dopunske presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-690/2022-26 od 13. veljače 2024., u dijelu pod točkom II. izreke kojim je odluka o parničnom trošku iz presude poslovni broj P-690/2022-22 od 23. svibnja 2023. ostala neizmijenjan za iznos od 1.385,46 eura s pripadajućim kamatama.

III. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-690/2022-22 od 23. svibnja 2023. u dijelu pod točkom III. izreke kojim je zahtjev za naknadu troškova postupka prihvaćen preko iznosa od 1.385,46 eura s pripadajućim kamatama te se preinačava dopunska presuda poslovni broj P- 690/2022-26 od 13. veljače 2024., pod točkom II. izreke kojim je odluka o parničnom trošku iz presude poslovni broj P-690/2022-22 od 23. svibnja 2023. ostala neizmijenjan preko iznosa od 1.385,46 eura s pripadajućim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja MM iz [adresa] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 884,12 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2023. do isplate kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe na presudu kao neosnovan.

V. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak pristojbe na žalbu protiv dopunske presude u iznosu do 75,00 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 19. lipnja 2007., solemniziranog kod javnog bilježnika Mladena Bureca iz Zagreb, pod poslovni brojem OV-17895/07, u dijelu koji se odnosi na ništetnu valutnu klauzulu i koji glasi: „…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku zbog djelomične ništetne odredbe o valutnoj klauzuli platiti tužitelju 2.904,69 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.269,58 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2023. do isplate.

1.1. Dopunskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zahtjeva isplatu iznosa od 5.531,09 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke) i odlučeno je da odluka o troškovima parničnog postupka, sadržana pod točkom II. izreke presude poslovni broj P-690/22-22 od 23. svibnja 2023. u cijelosti ostaje neizmijenjena sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) i protiv odluke o troškovima postupka, sadržen pod točkom II. izreke dopunske presude, pozivom na čl. 365. st. 1. točka 3. ZPP žali se tuženik. Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i da trošak parničnog postupka prizna tuženiku, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalbe tuženika protiv presude i dopunske presude su djelomično osnovane.

4. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da su stranke 19. lipnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu, broj 138-50-3374969, u valuti švicarskog franka, da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, koja kamatna stopa je tijekom trajanja Ugovora mijenjana u više navrata, a nije sporno niti da je tužitelju, na temelju tog Ugovora, tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.915,80 CHF, te da se tužitelj kao korisnik kredit obvezao otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja.

5. Sud prvoga stupnja ništetnima je utvrdio sporni dio ugovorne odredbe u čl. 7. tog Ugovora uz obrazloženje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., odredba o valutnoj klauzuli, kakva je predmetna, utvrđena ništetnom, što da je od neposrednog učinka i na predmetnu odredbu. Obrazlaže i da se, zapravo, radi o kunskom kreditu koji je samo knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kredit u švicarskim francima, dok da je tuženik imao i isplatio tužitelju kune, a povrat tog plasmana da je valutnom klauzulom vezao uz kretanje vrijednosti švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima. Obrazlaže da je sam mehanizam povrata ugovoren nakon što je tuženik sam sastavio ugovor, a da se o tako sastavljenim ugovornim odredbama nije pregovaralo, i da je baziran na kombinaciji triju kriterija (otplate u anuitetima, jednostrano promjenjive kamatne stope i valute vezane uz švicarski franak), a da kada je taj mehanizam, kada je stavljen u funkciju, doveo do stalnog mijenjanja svih tih elemenata kontinuirano, što je za posljedicu imalo stalni rast glavnice, kamate i anuiteta. Smatra da je takvo postupanje tuženika dovelo do povrede načela iz čl. 4., čl. 6., čl. 7. i čl. 8. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) i time do stavljanja tužitelja u neravnopravni položaj kao ugovorne strane, što da takvu odredbu čini ništetnom u smislu čl. 81. st. 1 i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 96/03., 46/07., dalje: ZZP). Također obrazlaže da se radilo o ugovoru koji je unaprijed sastavljen (čl. 295. i čl. 296. ZOO), a da na sadržaj i uvjete tužitelj nije ni mogao imati utjecaja, jer da se radilo o uzmi ili ostavi ponudi, što da ukazuje i na postojanje očigledne neravnoteže između ugovornih strana.

5.1. Zbog rečenog sud je osnovanim ocijenio i zahtjev za isplatu zbog preplate ugovorne obveze nastale kao posljedica ugovaranja ovakve ugovorne odredbe o valuti obveze i to pozivom na čl. 323. st. 1, čl. 1111. st. 1. te čl. 1115. u vezi s čl. 29. ZOO-a, utvrdivši visinu do koje je tužbeni zahtjev osnovan na temelju ocjene nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. (točka II. izreke presude), dok je zahtjev za isplatu po osnovi djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odbio kao neosnovan jer je, u donosu na taj dio, osnovanim ocijenio prigovor (točka I. izreke dopunske presude).

5.2. Kako obrazlaže, presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. pa u tom dijelu prigovor zastare tuženika nije osnovan, dok je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ta odluka postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom predmetu podnesena je 02. veljače 2022., dakle po proteku zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i dopunsku presudu, u žalbom pobijanom dijelu, ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena apsolutno bitna postupovna povreda iz čl. 3654. st. 2. točka 11. ZPP-a na koju se ukazuje žalbom, a nisu počinjene ni ostale povrede iz te zakonske odredbe na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. tog Zakona.

7. Neosnovanim je ocijenjeno i pozivanje tuženika na povredu čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8., čl. 338. st. 4. i čl. 502.c toga Zakona.

7.1. Točno je, naime, da je sud svoja utvrđenja o ništetnosti sporne odredbe ugovora o kreditu temeljio i na utvrđenjima iz presuda donesenim u predmetima radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i odlukama sudova koje su pobrojane u prvostupanjskoj odluci na osnovi odredbe članka 502.c. ZPP-a. No, isto tako iz pobijane odluke proizlazi da u odnosu na konkretni ugovor sklopljen s tužiteljem tuženik ni o jednoj odredbi ugovora pa ni o spornima nije pregovarao (tuženik je odustao od dokaza da se na tu okolnost sasluša svjedok kojeg je predložio, a saslušanjem tužitelja, koji činjenično tvrdi suprotno od tuženika, dakle da se nije pregovaralo, ne bi se došlo do utvrđenja na koje ukazuje tuženik, da su stranke pregovarale, pa stoga ni po shvaćanju ovoga suda saslušanje tužitelja u ovom dijelu nije ni bilo potrebno).

7.2. U takvoj situaciji, prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni su slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

7.3. Također valja odgovoriti da suprotno navodima žalbe u postupku pred sudom prvoga stupnja nije povrijeđeno niti pravo na procesnu jednakost stranaka, jer je tijekom postupka prvostupanjski sud proveo dokaze koje su stranke predložile te se u obrazloženju presude i pozvao na sve provedene dokaze koje je detaljno analizirao i potom procijenio, sve u skladu sa čl. 8. ZPP-a, kao što je obrazložio i odgovorio na sve relevantne prigovore stranaka u postupku.

7.4. Pravo na ocjenu izvedenih dokaza je pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP) kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojem je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti, time što nije izveo dokaze koje je tuženik predložio nije ostvarena bitna povreda odredaba parničkog postupka iz čl. 354.st.1. ZPP niti je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

7.5. Zaključno u ovom dijelu valja reći da je obrazloženje pobijane odluke sačinjeno u skladu s propisnim čl. 338. st. 4. ZPP-a, a nezadovoljstvo tuženika opsegom obrazloženja presude, kojim se obrazlaže osnovanosti tužbenog zahtjeva i istovremeno neosnovanost prigovora tuženika, ne ukazuje na postojanje ove povrede.

8. U odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je sud spornu odredbu o valuti obveze pravilno cijenio ništetnom.

8.1. Valutna klauzula zaštitna je klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

8.2. Slijedom toga, spornom ugovornom formulacijom o valuti obveze tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga koje je moralo biti takovo da je tužitelju kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za njega nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, što nije tako u konkretnom slučaju, a za suprotno tuženik nije ponudio uvjerljive dokaze.

9. Žalitelju valja odgovoriti i da ni jednim dokazom nije dokazao da bi tužitelj bio potrošač koji nije prosječan i da je mogao ili morao razumjeti općenito napisanu spornu ugovornu odredbu. U ovom konkretnom slučaju činjenice ukazuju samo na nesavjesnost tuženika kao kreditora kao jače strane, koja raspolaže specifičnim stručnim znanjima, koja je nerazumljive ugovorne odredbe iskoristila na štetu potrošača kao slabije strane, ne dajući mogućnost potrošaču da na bilo koji način utječe na ugovorne odredbe o kojima će neposredno ovisiti njegova prava i obveze.

10. Neosnovano žalbom tuženik osporava i pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare u odnosu na valutu obveze. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnesena je 08. veljače 2022., to neosnovano žalitelj ustraje na prigovoru zastare (čl. 225. ZOO).

10.1. Slijedom toga pravilno je sud zaključio da se radi o ništetnim odredbama u smislu čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP.

11. Stajalište tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, također je neosnovano. Naime, u situaciji u kojoj je, kao u predmetnom slučaju, tuženik u ugovor unio djelomično ništetne odredbe o valuti obveze i načinu promjene kamatne stope, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravim i obvezama stranaka, nema riječi o nekoj zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. ZOO-a slijedom čega ni ovim navodima zakonitost pobijane odluke nije dovedena u sumnju.

12. Dalje valja odgovoriti da obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

12.1. U vezi s tim, u konkretnom slučaju, ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

12.2. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata.

13. Zbog navedenog je odluka glede odluke o glavnoj stvari potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

14. Djelomično osnovano, međutim, tuženik osporava zakonitost odluke o troškovima postupka. Tužiteljev konačni uspjeh, nakon donošenja dopunske presude i rješenja, pokazuje da je tužitelj uspio u cijelosti sa zahtjevom za utvrđenje ništetnom odredbe o valuti obveze i sa zahtjevom za isplatu po toj osnovi, a s obzirom da je povukao tužbu u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i da je odbijen kao neosnovan zahtjev za isplatu po toj osnovi, to je u tom dijelu uspio tuženik. Pri tome je ovaj sud stava da vrijednost predmeta spora zahtjeva s kojim je tužitelj uspio iznosi i koliko zahtjev za isplatu koji je prihvaćen (2.904,69 eura) i to jer je utvrđenje samo deklaratorni premabul tom zahtjevu, a isto se odnosi i na vrijednost predmeta spora dijela zahtjeva s kojim nije uspio (5.531,09 kn ili sada 734,10 eura).

14.1. Tužitelj je time uspio s osnovom i visinom u odnosu na zahtjev koji se odnosi na valutu obveze, a nije uspio sa zahtjevom koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope pa time konačni uspjeh tužitelja iznosi 80%, a tuženika 20%, što znači da je obveza tuženika naknaditi tužitelju 60% troška (čl. 154. st. 2. ZPP-a).

15. Na navode žalbe valja još reći da neosnovano tuženik osporava vrijednost boda koja je primijenjena prilikom izračuna troškova. Tbr. 52/3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 138/23., dalje: Tarifa) propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a sud je upravo imajući na umu tako propisano, jer je odluku donio 23. svibnja 2023., primijenio Tbr. 54. Tarife, kojom je bilo propisano da vrijednost boda iznosi 15,00 eura (1,99 eura). Stoga navodima žalbe odluka suda prvog stupnja u tom smislu nije dovedena u sumnju.

16. Također valja reći da je sud prvog stupnja pravilno tužitelju priznao trošak nastao sastavljanjem podneska od 11. listopada 2022. jer se njime tužitelj očituje na prigovore tuženika vezano uz prigovor zastare i to primjenom Tbr. 8/1. Tarife u vezi s Tbr. 7/1. Tarife, ali je pogrešno ocijenio da za podnesak od 20. veljače 2023. tužitelju također pripada naknada u skladu s tim odredbama. Podnesak od 20. veljače 2023. nije obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8/1. Tarife, već podnesak kojim se samo precizira tužbeni zahtjev s obzirom na promjenu valute pa se time radi o podnesku iz Tbr. 8/3. u vezi s Tbr. 7/1. Tarife, za koji je tužitelju trebalo priznati naknadu od 50 bodova ili 99,50 eura, uvećano za PDV.

17. Time je tužitelju, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, pripada trošak u iznosu od 1.119,19 eura (60% iznosa iz točke 56. obrazloženja pobijane presude uvećano za PDV iz točke 57. obrazloženju, koji iznos je prethodno umanjen za pogrešno dosuđeni iznos za sastavljanje podneska od 20. veljače 2023.) i ostali prvostupanjskom presudom priznati troškovi, osim troška pristojbe na presudu.

18. Tuženik osnovano pobija odluku vezano uz trošak sudske pristojbe budući da tužitelj pristojbu na presudu, kako proizlazi iz stanja spisa, nije platio pa stoga nije bilo mjesta niti dosuditi mu taj iznos u visini od 75,50 eura. Ovo osobito jer se ne zna niti hoće li tužitelj odista taj iznos u konačnici i platiti i hoće li platiti u roku od 3 dana pristojbu umanjenu za 50%.

19. Slijedom rečenog tužitelju je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo priznati trošak u iznosu od 1.385,46 eura, dok je preko tog iznosa zahtjev za naknadu troškova neosnovan (čl. 380. točke 2. i 3. ZPP-a).

20. Tuženiku nije priznat trošak žalbe na presudu jer je u odnosu na presudu uspio samo dijelom i to samo u donosu na sporedni zahtjev, ali mu je priznat trošak žalbe na rješenje o trošku sadržano pod točkom II. izreke dopunske presude, sukladno vrijednosti predmeta spora tog pobijanog dijela odluke 2.269,58 eura i uspjehu od 40% u visini koja odgovara vrijednosti od 30 bodova uvećano za PDV ili ukupno 75 eura (Tbr. 10/4. u vezi s Tbr. 7/1. Tarife), a tuženiku je priznat i trošak sudske pristojbe na žalbu protiv rješenja o troškovima.

U Zagrebu 22. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević