Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2937/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Gradišek, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Andrine Raspor Flis člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Iva Gavranović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Barović & Gavranović j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9293/2023-46 od 10. travnja 2025., 22. srpnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 9293/2023-46 od 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 9293/2023-46 od 10. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I, II i III izreke.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda je dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom od 26. kolovoza 2021. dok je prvostupanjskom presudom odlučeno: „I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, [adresa], da tužiteljici UG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.959,40 EUR sa zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 195,23 EUR od 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 174,08 EUR od 30.06.2009. do isplate,

- na iznos od 82,52 EUR od 28.02.2010. do isplate,

- na iznos od 13,11 EUR od 31.03.2010. do isplate,

- na iznos od 53,50 EUR od 30.04.2010. do isplate,

- na iznos od 32,74 EUR od 31.05.2010. do isplate,

- na iznos od 20,27 EUR od 30.06.2010. do isplate,

- na iznos od 51,27 EUR od 31.07.2010. do isplate,

- na iznos od 25,58 EUR od 31.08.2010. do isplate,

- na iznos od 21,45 EUR od 30.09.2010. do isplate,

- na iznos od 24,38 EUR od 31.10.2010. do isplate,

- na iznos od 4,94 EUR od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 754,16 EUR od 31.01.2011. do isplate,

- na iznos od 712,33 EUR od 30.05.2011. do isplate,

- na iznos od 8,72 EUR od 30.06.2011. do isplate,

- na iznos od 785,13 EUR od 07.02.2013. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, [adresa], da tužiteljici UG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 27.869,85 EUR sa zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 6,97 EUR od 31.05.2006. do isplate,

- na iznos od 3,79 EUR od 30.06.2006. do isplate,

- na iznos od 0,06 EUR od 31.07.2006. do isplate,

- na iznos od 3,95 EUR od 31.08.2006. do isplate,

- na iznos od 4,50 EUR od 30.09.2006. do isplate,

- na iznos od 3,28 EUR od 31.10.2006. do isplate,

- na iznos od 8,90 EUR od 31.10.2009. do isplate,

- na iznos od 69,41 EUR od 30.11.2009. do isplate,

- na iznos od 52,22 EUR od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 123,95 EUR od 28.02.2010. do isplate,

- na iznos od 75,56 EUR od 31.03.2010. do isplate,

- na iznos od 76,10 EUR od 30.04.2010. do isplate,

- na iznos od 80,67 EUR od 31.05.2010. do isplate,

- na iznos od 134,95 EUR od 30.06.2010. do isplate,

- na iznos od 128,46 EUR od 31.07.2010. do isplate,

- na iznos od 159,55 EUR od 31.08.2010. do isplate,

- na iznos od 146,61 EUR od 30.09.2010. do isplate,

- na iznos od 127,64 EUR od 31.10.2010. do isplate,

- na iznos od 164,61 EUR od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 535,25 EUR od 31.01.2011. do isplate,

- na iznos od 151,54 EUR od 28.02.2011. do isplate,

- na iznos od 38,87 EUR od 31.03.2011. do isplate,

- na iznos od 181,45 EUR od 30.04.2011. do isplate,

- na iznos od 8.814,69 EUR od 31.05.2011. do isplate,

- na iznos od 166,82 EUR od 30.06.2011. do isplate,

- na iznos od 0,04 EUR od 31.07.2011. do isplate,

- na iznos od 175,23 EUR od 31.08.2011. do isplate,

- na iznos od 166,38 EUR od 30.09.2011. do isplate,

- na iznos od 63,96 EUR od 31.10.2011. do isplate,

- na iznos od 36,67 EUR od 30.11.2011. do isplate,

- na iznos od 238,01 EUR od 31.12.2011. do isplate,

- na iznos od 307,25 EUR od 31.03.2012. do isplate,

- na iznos od 3,06 EUR od 30.04.2012. do isplate,

- na iznos od 253,88 EUR od 31.05.2012. do isplate,

- na iznos od 72,31 EUR od 30.06.2012. do isplate,

- na iznos od 94,16 EUR od 31.07.2012. do isplate,

- na iznos od 243,48 EUR od 31.08.2012. do isplate,

- na iznos od 73,50 EUR od 30.09.2012. do isplate,

- na iznos od 892,38 EUR od 31.10.2012. do isplate,

- na iznos od 47,95 EUR od 30.11.2012. do isplate,

- na iznos od 98,53 EUR od 31.12.2012. do isplate,

- na iznos od 44,51 EUR od 31.01.2013. do isplate,

- na iznos od 13.798,72 EUR od 07.02.2013. do isplate,

po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, [adresa], da tužiteljici UG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.328,72 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 10. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 945,36 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 10. travnja 2025. do isplate.“

2. Protiv prvostupanjskog rješenja kao i presude u dijelu pod točkom I, II i III izreke, žali se tuženik „iz svih zakonom predviđenih razloga“ s prijedlogom, uvažiti njegovu žalbu i preinačiti odnosno, ukinuti pobijano prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti na ponovan postupak te prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti ili ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu i rješenje suda prvog stupnja kao i postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva te se može ispitati nije počinjena niti, sadržajno u žalbi istaknuta bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, glede rješenja u svezi odredbe čl. 381. st. 1. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 6. ožujka 2025. izrijekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga (str. 389 spisa), sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužiteljice na isplatu svota preplaćenih u ispunjenju ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojega su nesporno 13. travnja 2006. sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, na svotu od 156.000,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) a gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom otplate promjenjiva te je ugovorena i isplata kredita po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja a tečaj CHF se mijenjao tijekom korištenja kredita zbog čega se radi o ništetnim odnosno, nepoštenim ugovornih odredbama.

7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev utvrđujući, kao prethodno pitanje ništetnim dio odredbi Ugovora o kreditu, upućujući na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno kojima je ništetna odredba zaključena između stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i sudi isplatu razlike između svota plaćenih po tečaju CHF na dan korištenja kredita u odnosu na tečaj koji je važio na dan plaćanja po tužiteljici kao i svota preplaćenih u razdoblju povišenja kamatnih stopa u odnosu na početnu ugovorenu, sve sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka.

8. Prvostupanjski sud pobijanim rješenjem dopušta preinaku tužbe prema podnesku tužiteljice od 2. srpnja 2024. iako se tuženik toj preinaci protivio zbog toga, što se radi o svrsishodnoj preinaci a tužiteljica prije provedbe dokaza vještačenjem nije mogla postaviti točno određen tužbeni zahtjev.

9. Glede prigovora u odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva se tuženiku ukazuje na odredbu čl. 190. st. 2. ZPP gdje je propisano da, iznimno od odredbe stavka 1. tog članka (tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu), tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka dok je stavkom 3. istog članka određeno da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika ali da sud može dopustiti preinaku i kad se tuženik protivi, ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika koji upućuju da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 190. st. 2. ZPP, budući da na zakonitost i pravilnost pobijane presude ne utječe preinačenje tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva, u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP jer je, sukladno ocjeni ovog suda drugog stupnja, preinaka tužbe u ovom predmetu bila svrsishodna. Naime tužiteljica je postavila zahtjev čim su joj bili poznati svi elementi visine naknade, koji bez njezine krivnje, jer je upravo tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva, nisu bili poznati ranije, pa bi se nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/13, 9/05, 1/06, 2/10).

11. Imajući na umu i činjenicu da je tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva zbog čega je i proveden dokaz vještačenjem, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 190. st. 2. ZPP te je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno pobijano prvostupanjsko rješenje.

12. U ovom postupku kao pojedinačnom, odlučujući primjenom odredbe čl. 12. st. 1. ZPP, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

14. Budući da je predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika prvostupanjski sud zakonito odbio (čl. 10. st. 1. ZPP) jer je obveza bilježnika prilikom solemnizacije ugovora upozoriti i upoznati stranke s pravnim posljedicama preuzetih obveza a koja činjenica nije sporna te ne može predstavljati dokaz pojedinačnog pregovaranja stranaka o odredbama Ugovora o kreditu, nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik tvrdnjom, kako mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosno, obrazloženu sudsku odluku pa je moguće ocijeniti da se uopće nije pregovaralo o uvjetima ugovora glede ugovornih odredbi koje su ništetne i opravdano zaključiti, da su postupanjem tuženika povrijeđeni odnosno, ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava tužiteljice, pri čemu mogućnost izbora valute kod sklapanja Ugovora o kreditu ne znači i postojanje pojedinačnog pregovaranja ugovaratelja.

15. Ovo stoga, što je saslušanjem tužiteljice utvrđeno kako je kredit podignula radi kupnje dijela kuće a prilikom ugovora nitko ju nije upozoravao na bilo koje ugovorne odredbe niti se o ugovornim odredbama moglo pregovarati pa budući da tuženik radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja o odredbama ugovora, nije imao drugih dokaznih prijedloga u smislu zaključka iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023., nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja glede pojedinačnog pregovaranja o spornim odredbama, ukazivanjem tuženika na to da je tužiteljica bila upoznata sa svim pravnim posljedicama pravnog posla.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a povodom tužbe tužitelja potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

17. Dijelom Ugovora o kreditu gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP, koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, s posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koji predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

18. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO) a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

19. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

20. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

21. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dijelovi Ugovora o kreditu suprotni su odredbi čl. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

22. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

23. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

24. Dijelom Ugovora o kreditu gdje je određena isplata protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita te obveza tužiteljice na pristanak rizika i učinaka vezanih uz promjenu tečajnih odnosa tuženik je, ugovarajući ih, također postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP, s posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP.

25. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koriste s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

26. Kako je tuženik sastavio predmetni ugovor i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te, u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

27. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Objedinjenim pravnim shvaćanjem donijetim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022. izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., te ono glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“

29. Zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja nadalje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

30. Budući da se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka a predmetna tužba je podnijeta 31. svibnja 2019. dok je pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva nastupila 13. lipnja 2014. odnosno, glede valutne klauzule dana 14. lipnja 2018., tužba tužiteljice je podnijeta u roku propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

31. Slijedom svega iznijetog nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1115. ZOO , nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika.

32. Provedenim knjigovodstvenim vještačenjem izrađenim sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP sud je pravilno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva imajući na umu da tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun podneskom od 7. listopada 2021. već samo u odnosu na izračun glede razdoblja kada je kamatna stopa i CHF bio niži od vremena sklapanja Ugovora o kreditu s tim više, što nije imao daljnjih dokaznih prijedloga niti na ročištu održanom 9. prosinca 2021. kao niti 6. ožujka 2025.

33. Tuženik još ističe i kako nalaz i mišljenje vještaka ne obuhvaća sve nastale razlike te da nije uzeta u obzir negativna razlika valutnog tečaja kamatne stope prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita.

34. Glede ovih navoda se ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. kojom je odgovoreno na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija tako, da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno, negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita zbog čega nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika koji označene prigovore ili protutužbu nije stavio, niti glede promjene tečaja a niti promjene kamatne stope.

35. Kako tuženik izrijekom nije imao daljnjih pitanja ili novih primjedbi na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te nije postavio prigovor prijeboja ili radi prebijanja odnosno, protutužbu, nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP a tuženik ne može s uspjehom osporavati pravilnost utvrđenja knjigovodstvenog vještaka čija je utvrđenja prvostupanjski sud zakonito prihvatio.

36. Slijedom svega iznijetog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP je trebalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I i II izreke.

37. Odluka o parničnom trošku donijeta je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP te sukladno prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23) prema čijoj odredbi Tbr. 8.1. je prvostupanjski sud pravilno obredio trošak sastava podneska od 2. srpnja 2024. jer je tužiteljica postupila po rješenju prvostupanjskog suda od 5. lipnja 2024. kojim je zatraženo postaviti "uređeni tužbeni zahtjev" te se tako radilo o obrazloženom podnesku potrebnom radi vođenja parnice na kojeg je uputio prvostupanjski sud.

38. Stoga je je na temelju odredbe čl. 380. toč.2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena odluka o parničnom trošku tužitelja sadržana pod točkom III izreke pobijane prvostupanjske odluke.

U Zagrebu 22. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ana Gradišek