REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3205/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, kojeg zastupa punomoćnica Martina Kalac, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župić & partneri u Zagrebu, protiv tuženika: 1. ZŠ, OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. ZŠV, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje zastupa punomoćnica Ana Smoljan Zanki, odvjetnica u Zadru, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja B2 Kapitala d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB 57509775367, kojeg zastupa punomoćnik Šime Petrić, odvjetnik u Zadru, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije umješača na strani tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5055/2024-2 od 15. travnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-281/2024-13 od 29. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2025.
r i j e š i o j e
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Umješač na strani tužitelja podnio je prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanje za koje smatra da je pravno pitanje važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP).
2. Tuženik nije odgovorio na taj prijedlog.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije je neosnovan.
4. Tužitelj je u prijedlogu naznačio pitanje:
„Je li tužitelj koji tijekom parničnog postupka otuđi stvar ili pravo o kojem se postupak vodi, i dalje materijalnopravno legitimiran u situaciji kada je preinakom tužbe uskladio svoje novonastalu materijalnopravnom situaciju tako da ispunjenje traži u korist osobe kojoj je tu stvar ili pravo otuđio, a ta je osoba pristala na takvo ispunjenje tražbine?“
Glede razloga važnosti citiranoga pitanja naveo je:
„Što se tiče postavljenog pravnog pitanja ističe se da je riječ o pitanju u pogledu kojeg praksa viših sudova nije jedinstvena pa tako postoji različita praksa Županijskog suda u Varaždinu u odluci posl. br. Gž-606/2021-2 od 2. rujna 2021. i Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-160/2023-2 od 12.7.2023., u odnosu na predmetnu odluku Županijskog suda u Zagrebu. Pored toga predlaže se preispitati stav VSRH-a u odluci Rev-959/2022-2 od 14. ožujka 2023. godine te da se dopusti podnošenje revizije radi razvoja prava kroz sudsku praksu.“
5.1. U konkretnome slučaju nižestupanjski sudovi su odlučili o neosnovanosti tužbenih zahtjeva kojima tužitelj traži da se utvrdi da određena pravna radnja poduzeta između tuženika, ugovor o darovanju, gubi učinak prema umješaču te da je tuženica ZŠV dužna dopustiti da umješač svoju novčanu tražbinu prema prvotuženiku ZŠ namiri prodajom nekretnine koja je bila predmet darovanja između tuženika.
5.2. Pošli su od toga:
- da je tijekom ove parnice tužitelj novčanu tražbinu koju je imao prema prvotuženiku ZŠ ustupio umješaču,
- da je tužitelj po ustupu tražbine, nakon što tuženici nisu pristali na subjektivnu preinaku tužbe tako da umjesto njega tužitelj bude novi vjerovnik, sada umješač, tužbu preinačio tako da zahtijeva da se umjesto u odnosu na njega, utvrdi da predmetna pravna radnja gubi učinak prema umješaču te da se je umješač ovlašten namiriti prodajom nekretnine.
5.3. Zaključak o neosnovanosti tih zahtjeva obrazložili su pozivom na utvrđenje da umješač nije ovlastio tužitelja da u ovoj parnici nastavi zahtijevati ostvarenje tražbine u njegovu korist pa tužitelj nije aktivno legitimiran voditi postupak nakon sklapanja ugovora o cesiji. Drugostupanjski sud smatra da „nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja kojima upućuje kako nije potrebno naznačiti da cesionar ovlašćuje cedenta tražiti ostvarenje prenesene tražbine u njegovu korist u konkretnoj parnici te osporava činjenicu da se Mišljenje VSH, koje ne predstavlja zakon ili pravni akt na koji bi se odnosila zabrana povratnog djelovanja, može primijeniti na otuđenja stvari odnosno, prava u odnosu na koje zakonskim odredbama nije predviđen prijenos svih prava i obveza u svezi predmeta Ugovora ...“.
6. Pravno shvaćanje na kojemu se temelje nižestupanjske presude u skladu je s pravnim shvaćanjem ovoga suda izraženome u odluci ovoga suda poslovni broj Rev 959/2022-2 od 14. ožujka 2023., u kojoj je odgovoreno na revizijsko pitanje: „Je li tužitelj koji tijekom parničnog postupka otuđi stvar ili pravo o kojem se postupak vodi ovlašten odnosno dužan uskladiti svoje procesnopravno ponašanje s novonastalom materijalnopravnom situacijom tako da ispunjenje traži u korist osobe kojoj je tu stvar ili pravo otuđio?“. U toj je odluci ukazano na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici od 14. rujna 2020. koje glasi:
„Otuđenjem predmeta spora drugoj osobi tijekom parnice, s obzirom da je za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno stanje u vrijeme zaključenja glavne rasprave tužitelj gubi dotadašnju aktivnu materijalnopravnu legitimaciju jer se postupovno pravilo o dovršetku parnice između istih stranaka iz čl. 195. st. 1. Zakona o parničnom postupku ne odnosi na stvarnopravne učinke pravnog posla na temelju kojega je došlo do otuđenja (prijenosa prava vlasništva ili prava) osim ako iz pravnog posla između tužitelja i druge osobe ne proizlazi što drugo.“. Potom je navedeno da „ovaj revizijski sud ostaje u cijelosti kod iznesenog pravnog shvaćanja, te je u njemu sadržan i odgovor na postavljeno pravno pitanje“ te: „Naime, budući da iz utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi da je umješač pravnim poslom (ugovorom o kupoprodaji plasmana) ovlastio tužitelja (cedenta) da u svoje ime a za račun umješača (cesionara) vodi predmetni parnični postupak, to proizlazi da je drugostupanjski sud pravilno odbio preinačeni tužbeni zahtjev.“ Radi se dakle, o pravnome shvaćanju donesenome u istoj činjeničnoj situaciji. Ovaj sud smatra da izneseno shvaćanje nije potrebno preispitati radi razvoja prava u sudskoj praksi, kako to smatra umješač, koji za takvu potrebu nije iznio uvjerljive razloge.
7. Zato naznačeno pitanje nije važno pravno pitanje u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP.
8. Za napomenuti je i da umješač u reviziji obrazlaže kako su nižestupanjski sudovi tumačenjem predmetnoga ugovora o cesiji zapravo trebali utvrditi da je tužitelja ovlastio da u parnici zahtjevom traži utvrđenje da pravna radnja nema učinka prema njemu, a ne više prema tužitelju, no tako se, nedopušteno u ovome stadiju postupka, poziva na pogrešno i nepotpuno utvrđeno stanje.
9. Zato je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 22. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Jadranko Jug
