Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2488/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ani Galoši Comisso, odvjetnici iz Zagreba, Palmotićeva ulica 35, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2256/2023-14 od 7. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 22. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2256/2023-14 od 7. ožujka 2025., u pobijanim točkama I., III., IV. točki V. do dosuđenog iznosa parničnog troška tužitelju od 1.408,18 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i VI. izreke.

II. Preinačava se točka IV. izreke u preostalom dijelu i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja na naknadom parničnog troška u iznosu od 33,18 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 2. srpnja 2005. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, u dijelu koji se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu te jednokratnu naknadu za obradu kredita, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

- čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Kamatna stopa: Redovna kamata 5,65% godišnja, promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

- čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Naknada: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“

- čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Način otplate: kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća." U točki II odbija se tužiteljica sa zahtjevom da se utvrdi ništetnom odredba ugovora o kreditu br. [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 2. srpnja 2005. - čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Iznos kredita: Kunska protuvrijednost CHF 18.622,00 po srednjem tečaju Kreditora" .

U točki III nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.393,72 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama dok se u točki IV nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici na ime jednokratne naknade za obradu kredita iznos od 385,36 €, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. srpnja 2005., pa do isplate, a u točki V nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.441,36 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom.

2. Protiv navedene presude pravodobno podnesenom žalbom žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova postupka, podredno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik jer je po ocjeni ovog žalbenog suda izreka jasna i neproturječna, a obrazloženje sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, neproturječne sadržaju dokaza u spisu.

4.1. Tvrdnja iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja grubu povredu prava tuženika na obrazloženu sudsku odluku, zabranu arbitrarnosti, legitimnost i pravnu sigurnost kako je to u žalbi navedeno, je netočna jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Stoga se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz članka 29. st. 1. u vezi čl. 3., čl. 14. st. 2. i čl. 26. st .1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredaba ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom broj: 158-50-2924736 dana 2. srpnja 2005. prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 18.622,00 CHF za kupnju vozila. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci prema ugovoru o kreditu uz redovnu kamatu koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama kreditora, a na dan sklapanja je ista iznosila 7,45% godišnje. Također zahtjevom se traži utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o isplati jednokratne naknade od 3,30% koju je tuženik naplatio tužiteljici prilikom prvog korištenja kredita.

6. Neosnovano tuženik ističe da je pobijana presuda nevaljana iz razloga što je svoje utvrđenje o ništetnosti spornih ugovornih odredaba prvostupanjski sud izveo primjenom odredbe čl. 502. C ZPP-a.

7. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

8. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), a stupila je na snagu danom prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju, dakle 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 12. lipnja 2019.

9. Također tuženik neosnovano upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a u pogledu savjesnosti i poštenja, odnosno postupanja koje uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, navodeći kako je tužitelj prihvatio ugovor i svaku pojedinačnu odredbu i da je ugovor stvarna volja ugovornih strana.

10. Prvostupanjski su je u dokaznom postupku izvršio uvid u priloženi ugovor o kreditu iz kojeg je vidljivo da je tužitelj isti sklopio kao potrošač za kupnju osobnog vozila, a iz iskaza tužiteljice kojeg je pravilno cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a proizlazi da je ugovor sklopljen na način da je po uputi iz auto kuće otišla kod tuženika što je i učinila i tamo je potpisala unaprijed pripremljeni sporni ugovor o kreditu. Izu čega je bilo osnovano zaključiti da stranke o spornim odredbama ugovora nisu pojedinačno pregovarale, kako to ponovno u žalbi neosnovano tvrdi tuženik.

11. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je u čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a kako je to već navedeno.

12. S obzirom na to da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskim francima i odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03), čitavo vrijeme dok se koriste, prvostupanjski sud je na temelju financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo utvrdio da je tužitelj preplatio navedeni kredit po osnovi nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 1.393,72 eura, koliko je tužitelj zatraži, a koju visinu tuženik nije niti osporavao.

13. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, a čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Primjenjujući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedena odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, kako je pravilno zaključio sud prvog stupnja.

14. Tuženik u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud pogrešno ocjenjuje da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu u navedenom dijelu nepoštene, odnosno ništetne, međutim, osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa koji su pokrenuli potrošači obvezuje ostale sudove pa se tužitelj u ovom postupku individualne pravne zaštite može pozvati na sadržaj navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, tako da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava (čl. 1111. ZOO-a), prihvativši tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

15. Tuženik u žalbi smatra da je priznata tražbina tužitelja koja je u zastari.

16. Tužba tužitelja je podnesena dana 30.ožujka 2023., što znači da je ista podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.

17. Za ponoviti je da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta, a ponovno je počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe, pa je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka te je prigovor tuženika da je zahtjev tužitelja u zastari, neosnovan.

18. U pogledu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena isplata ulazne naknade a koja je nesporno isplaćena tuženiku u visini od 385,36 eura dana 8. srpnja 2005., valja reći kako je pravilno utvrdio da se u pogledu te ugovorne odredbe kako je ista nepoštena i slijedom toga ništetna.

19. Naime vezano uz žalbene navode koji se odnose na tzv. ulaznu naknadu prvostupanjski je sud (pod toč. 28. obrazloženja) naveo razloge na temelju kojih nalazi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena tzv. ulazna naknada, a koje i ovaj sud prihvaća kao pravilne. Istome valja dodati kako tuženik, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o pravu na jednokratnu naknadu i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (3,3%) koji je naplatio u trenutku odobravanja kredita. Osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Uzimajući u obzir da je Ugovora o kreditu između stranaka ugovoreno da tužitelj snosi između ostalog javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima ili troškove osiguranja fiducija kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru, to ostaje nejasnim koji troškovi ili usluge tuženika su obuhvaćeni ugovorenom naknadom, odnosno troškovima obrade kredita.

20. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim čl. 3. ugovora i obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos tzv. ulazne naknade, sve primjenom čl. 323. st. 1. u vezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO-a, sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u predmetni Ugovor o kreditu.

21. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

22. Preinaka tužbe na način da je tužiteljica tužbu preinačila sukladno obračunu i temeljem podataka dostavljenih od tuženika predstavlja dopuštenu preinaku budući da to tužitelj nije mogao ranije učiniti bez svoje krivnje, Tužitelj je tek po ispravama pribavljenim od tuženika mogao znati visinu svojeg potraživanja. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06) pa nedopuštanje preinake tužbe u ovoj situaciji ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a, a to je poštovanje načela pravne sigurnosti te ubrzanje postupka i osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih ovlaštenja u cilju ubrzanja parničnog postupka. Imajući u vidu da zlouporabe procesnih prava u ovom slučaju nije bilo, to i ovaj sud smatra da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

23. Odluku o parničnim troškovima prvostupanjski sud pravilno je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP s obzirom na to da je tužiteljica uspjela u sporu u cijelosti a također je pravilno utvrdio koje su radnje poduzete i bile potrebne za vođenje postupka pa se u tom smislu ukazuju neosnovani žalbeni navodi tuženika koji se odnose na podneske od 13. listopada 2023. i 31. listopada 2023.

24. Međutim osnovano u žalbi tuženik upire na činjenicu da je novelirana odredba članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, 118/18, 51/23) prema kojoj je tužitelj kao potrošač oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa a koja je stupila na snagu 20. svibnja 2023., pa stoga tužitelju nije trebalo priznati pravo na naknadu troška sudske pristojbe na presudu koja je donesena 7. ožujka 2025., radi čega je pobijana odluka o trošku preinačena na način da je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 33,18 eura.

25. Iz navedenih razloga pobijana presuda potvrđena je kao pravilna i zakonita temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a kao u izreci, dok je odluka o trošku preinačena temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a kao u izreci.

U Zagrebu 22. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević