Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2933/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joke Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vedrana Medaković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj P-3798/2024-10 od 29. svibnja 2025., dana 22. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj P-3798/2024-10 od 29. svibnja 2025.

II Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj P- 3798/2024-10 od 29. svibnja 2025. u dijelu pod točkom III izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko iznosa od 1.106,18 EUR te sudi:

Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa],naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 71,91 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška ovog žalbenog postupka.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 46,87 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 30. ožujka 2007. godine zaključenog između tužitelja LB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove naknade za obradu kredita iznos od 352,77 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počevši od 31. ožujka 2007. do isplate, po stopi na osnovi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog u iznosu od 1.106,18 eura sa zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tužitelj u dijelu pod točkom III izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka, a koji se odnosi na trošak ročišta za objavu presude, radi pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da drugostupanjski sud preinači odluku o trošku parničnog postupka u skladu sa žalbenim navodima tužitelja.

3. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku uključujući i trošak ovog žalbenog postupka sa zakonskom zateznom kamatom podredno predlaže istu ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Tuženik u žalbenim navodima u bitnome ističe da sud u pobijanoj presudi nije utvrdio odlučne činjenice odnosno pretpostavke nepoštenosti odredbe ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kredita jer nije dovoljno utvrditi da se o nekoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo već je potrebno utvrditi da li takva odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

9. Nadalje tuženik u žalbenim navodima ističe da je u ovom konkretnom slučaju sud pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno odredbu čl. 326.a ZPP-a u vezi s čl. 186.c ZPP-a jer je sud trebao odbaciti tužbu tužitelja za isplatom jer tražbina tužitelja do zaključenja glavne rasprave nije dospjela, a s obzirom da tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog parničnog postupka.

10. Između stranaka nije sporno da su stranke i to ovdje tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor ,sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] dana 30. ožujka 2007. na iznos od 17.680,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca, te nije sporno da je tužitelj 30. ožujka 2007. platio iznos od 2.657,92 kn na ime naknade za obradu kredita te stoga ovdje nije sporna visina postavljenog tužbenog zahtjeva.

11. Međutim ovdje je sporno je li odredba čl.3. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita, ništetna te posljedično isplata iznosa plaćenog na ime navedene naknade.

12. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

-da iz iskaza tužitelja, a kojeg sud prihvaća kao logičnog i uvjerljivog, proizlazi da mu je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio predočen gotov formiran ugovor o kojem nije imao mogućnost pojedinačno pregovarati, niti o spornoj odredbi o ulaznoj naknadi, a niti mu je objašnjeno na što se ta naknada odnosi za obradu kredita te je istu morao platiti,

-da iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru koji je unaprijed sastavljen i priređen od strane banke a što uključuje i navedenu odredbu čl.3.Ugovora o ulaznoj naknadi a koju odredbu korisnik kredita može prihvatiti ili ne.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ovdje tužitelju nije bilo uopće objašnjeno a niti su vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita već se radi o uvjetima koje je odredio tuženik a tužitelj je imao mogućnost ili to prihvatiti ili ostaviti a pri tome tuženik ove navode nije uspješno osporio niti je sudu predložio dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja kao i pojašnjenja o kakvoj se naknadi za obradu kredita točno radi , stoga pravilno sud zaključuje da je takva odredba protivna čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) a koji zakon je u primjeni u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, stoga se ovdje tuženik u žalbenim navodima pogrešno poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07 i 75/09).

14. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti banci naknadu od 3,30% iznosa kredita, te se stoga radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je takva odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nepoštena odredba u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa a kako to propisuje čl. 4 a u vezi s čl.10. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21,114/22,156/22,155/23 - dalje: ZOO) jer se mjerilom ponašanja procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka odnosno prosječnog potrošača s jedne strane i urednog savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada govorimo o profesionalnoj djelatnosti, stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

16. Ovdje valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Nadalje pravilno se sud poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare koji je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

18. Stoga žalbeni navodi tuženika kojim tuženik ističe da je u ovom konkretnom slučaju valjalo odbaciti tužbeni zahtjev za isplatom jer tužiteljeva tražbina nije dospjela su u potpunosti neosnovani i proizlaze iz pogrešnog tumačenja pravnih instituta koji su u primjeni u ovom konkretnom slučaju.

19. Naime ovdje se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnosti ugovora odnosno ugovorne odredbe, a koja ništetnost je utvrđena u ovom postupku, temeljem koje se posljedično traži isplata.

20. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud se pravilno pozvao u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate na odredbu čl. 1115. ZOO-a jer je u ovom konkretnom slučaju tuženik nesavjestan stjecatelj s obzirom da je tuženikovo postupanje bilo nepošteno kada je ugovaranjem jednokratne naknade za prvo korištenje kredita propustio upoznati tužitelja o kakvoj naknadi se radi već je istu nametnuo po principu “uzmi ili ostavi” pa je stoga tuženik nepošteni stjecatelj stoga kamata teče od dana plaćanja predmetne naknade odnosno od 30. ožujka 2007. kada je predmetna naknada naplaćena a što među strankama nije sporno.

21. Također nije osnovan žalbeni prigovor tuženika da je ovdje u primjeni odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a jer se ovdje ne radi o zabrani manjeg značaja pa stoga to što je ugovor u cijelosti ispunjen ne utječe na isticanje ništetnosti jer prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

22. Tuženik u pogledu odluke o trošku parničnog postupka prigovara priznatom trošku sudske pristoje na tužbu u iznosu od 53,09 EUR kao i na presudu u iznosu od 53, 09 EUR.

23. Međutim kako iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj po pozivu suda platio iznos od 53,09 EUR na ime sudske pristojbe opravdano je bilo priznati trošak sudske pristojbe tužitelju u iznosu od 53,09 EUR jer je taj trošak tužitelju nastao (čl. 155. st. 1. ZPP-a) dok u odnosu na daljnji iznos od 53,09 EUR je sud pogrešno priznao trošak sudske pristojbe jer taj trošak tužitelj nije podmirio pa isti nije niti nastao pa je stoga u tom dijelu valjalo umanjiti priznati trošak parničnog postupka za iznos od 53,09 EUR.

24. Međutim kako u ovom konkretnom slučaju sud nije priznao tužitelju trošak objave presude na koji trošak ovdje tužitelj ima pravo i na što osnovano ukazuje tužitelj u žalbenim navodima ,valjalo je tužitelju u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku odluku i priznati trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude po Tbr.9. t.3.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarife) - 50 bodova odnosno 100 EUR što s PDV-om iznosi 125,00 EUR pa stoga tužitelju kada se od priznatog troška parničnog postupka odbije iznos od 53,09 EUR ( za sudsku pristojbu na koju tužitelj nema pravo) tužitelju pripada daljnji iznos od 71,91 EUR.

25. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

26. Tužitelju je priznat trošak žalbenog postupka i to za sastav žalbe - Tbr. 10. t. 5.

Tarife iznos od 46,87 EUR.

27. Tuženiku nije priznat trošak ovog žalbenog postupka jer isti nije uspio u ovom žalbenom postupku.

U Zagrebu 22. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević