Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5195/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Anita Marković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-190/2024-7 od 11. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-190/2024-7 od 11. listopada 2024. u dijelu pod točkama I. do III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužiteljice VF iz [adresa] te se preinačava rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom IV. izreke presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P- 190/2024-7 od 11. listopada 2024. u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu do 204,89 eura i sudi:

Nalaže se tuženiku Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 da tužiteljici VF iz [adresa] naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 204,89 eura u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 da tužiteljici VF iz [adresa] naknadi trošak žalbe u iznosu od 31,24 eura u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog 19. rujna 2006., kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i to čl. 1. Ugovora u dijelu u kojem je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti CHF 150.700,00 te čl. 7. tog Ugovora u dijelu u kojem se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužiteljici s osnova ništetne odredbe o valuti obveze iznos od 33.703,54 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od tog ukupnog iznosa glavnice na način kako je određeno izrekom te presude (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 10.699,08 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. siječnja 2025. do isplate (točka III. izreke) i odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (točka IV. izreke).

1.1. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe od 22. kolovoza 2021. i 22. studenoga 2022. povećanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na postojeći.

2. Protiv rješenja o troškovima postupka koje je sadržano pod točkom IV. izreke pobijane presude, u dijelu kojim njezin zahtjev za naknadu troškova postupka nije prihvaćen u iznosu od 204,89 eura, žali se tužiteljica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br.: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu skladu s navodima žalbe te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Prvostupanjsku presudu (iz sadržaja žalbe ne proizlazi da se pobija i prvostupanjsko rješenje, jer ne sadrži nikakvo obrazloženje o razlozima zbog kojih isto ne bi bilo pravilno), u dijelu pod točkama I. do III. izreke, žalbom pobija tuženik, također pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba tužiteljice je osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora zahtjev je tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba sadržanih u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 19. rujna 2006., u dijelu kako je uvodno navedeno i u vezi s tim zahtjev za isplatu iznosa od 33.703,54 eura sa zateznim kamatama.

5. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor u valuti švicarskog franka i da je tuženik tužiteljici, na temelju tog ugovora, stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 150.700,00 CHF, koji se tužiteljica kao korisnica kredita obvezala vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja.

6. Sud prvoga stupnja ništetnima je utvrdio ugovorne odredbe sadržane u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu u spornom dijelu uz obrazloženje da se radi o odredbama koje su unaprijed sastavljene, da se o njima s tužiteljicom kao potrošačem nije pregovaralo, niti je tužiteljica bila informirana o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF, što sve da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i što sporne odredbe u određenom dijelu, kako je navedeno u izreci, čini ništetnima. Pri tome je neosnovanim ocijenio i prigovor zastare istaknut u odnosu na zahtjev za isplatu.

6.1. Takvu odluku sud prvoga stupnja temelji, kako to sadržajno proizlazi, na čl. 81. st. 1. do 4., čl. 83. i čl. 87. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 96/03., dalje: ZZP/03) i čl. 502.c. ZPP-a te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14), u vezi s odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-575/16 od 03. listopada 2017. i Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018..

6.2. Također, jer je dijelom utvrdio ništetnima predmetne odredbe Ugovora o kreditu, sud prvog stupnja je ocjenom nalaza i mišljenja vještaka utvrdio iznos za koji je tužiteljica preplatila svoju obvezu i isti je dosudio tužiteljici, s pripadajućom zateznom kamatom, pozivom na čl. 1111. i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim donosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO).

7. Navodima žalbe tuženik ističe da je sud prvog stupnja donoseći pobijanu presudu počinio povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a i povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 8., čl. 338. st. 4., čl. 190. i čl. 502.c toga Zakona, a osporava i pravilnost primjene materijalnog prava.

8. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ocijenjeno je da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. U vezi s time sud prvoga stupnja nije počinio niti povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. toga Zakona jer presuda nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu te zakonske odredbe.

9. Suprotno navodima žalbe, presuda je sastavljena u skladu s čl. 338. st. 4. ZPP-a te je u tom smislu neosnovano isticanje povrede iz čl. 354. st. 1. toga Zakona.

10. Dalje žalitelju valja odgovoriti da je točno da sud svoja utvrđenja o ništetnosti sporne ugovorne odredbe temelji na utvrđenjima iz presude donesene u predmetu radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno da se pozvao na čl. 502.c ZPP-a. Ta odredba omogućuje fizičkim i pravnim osobama da se u posebnim parnicama pozivaju na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe propisane člankom 502.a stavkom 1. ZPP-a, a na tuženiku je, u koliko smatra da se ta pravila ne mogu primijeniti na konkretan slučaj da to i dokaže. Međutim, iz provedenih dokaza i obrazloženja pobijane odluke proizlazi i da, ni u odnosu na konkretni ugovor, tužitelj s tužiteljicom nije pregovarao, dakle ni o spornoj odredbi, pa je stoga pozivanje na obvezujući učinak presude donesene povodom zaštite interesa potrošača u kolektivnom sporu u konkretnom slučaju apsolutno opravdano.

11. Također valja odgovoriti da suprotno navodima žalbe u postupku pred sudom prvoga stupnja nije povrijeđeno niti pravo na procesnu jednakost stranaka, jer je tijekom postupka prvostupanjski sud proveo dokaze koje su stranke predložile te se u obrazloženju presude i pozvao na sve provedene dokaze koje je detaljno analizirao i potom procijenio, sve u skladu sa čl. 8. ZPP-a, kao što je obrazložio i odgovorio na sve relevantne prigovore stranaka u postupku.

11.1. U vezi s tim tuženik u žalbi općenito navodi da je ukazivao da su sporne odredbe tužiteljici bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača te da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja . Međutim, u žalbi ne navodi koje je to dokaze predlagao provesti radi dokazivanja ovih svojih činjeničnih tvrdnji, a da ih sud nije proveo ili ocijenio. S obzirom na takve, općenite navode žalbe, ovaj sud, imajući na umu propisano čl. 365. st. 2. ZPP-a, nije mogao dati očitovanje bi li tim nekim dokazima, koji su navodno predloženi i koji nisu ocijenjeni, činjenice u odnosu na ove navode tuženika bile utvrđene na način da bi dovele u pitanje shvaćanja iz presude donesen u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na koju se sud pozvao, odnosno da bi dovele do drugačijeg ishoda ovog parničnog postupka.

11.2. Žalbeni sud na pravilnost utvrđenih činjenica pazi samo u okviru jasno obrazloženih navoda žalbe, a ne na temelju općenitih navoda žalbe da sud nešto nije utvrdio. To znači da je dužnost tuženika bila u žalbi jasno označiti koje točno od predloženih dokaza sud prvog stupnja nije proveo ili ih nije ocijenio ili ih je pogrešno ocijenio, a da je postupio suprotno da bi rezultati dokazivanja potvrdili istinitost činjeničnih navoda iz prethodno točke i time utjecala na konačni ishod postupka. Sve navedeno u konkretnom je slučaju izostalo.

11.3. Osim toga, pravo na ocjenu izvedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP) kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojem je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti, time što sud, nije izveo neke dokaze koje je tuženik predložio (pri čem tuženik ne navodi u žalbi o kojim bi se dokazima radilo) nije ostvarena bitna povreda odredaba parničkog postupka iz čl. 354.st.1. ZPP niti je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

14. U odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je odredbu o valuti obveze sud prvoga stupnja pravilno cijenio ništetnom u spornom dijelu.

14.1. Valutna klauzula zaštitna je klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

14.1. Osim toga, unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz čl. 22. st. 1. ZOO-a, ipak ne postoji mogućnost da se odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne može izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Valutna klauzula sadržana u spornim odredbama ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. i što je upravo slučaj u ovom predmetu. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

14.3. Slijedom iznijetoga, spornim ugovornim formulacijama o valuti obveze tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga, koje je moralo biti takovo da je tužiteljici kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za nju nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, što nije tako u konkretnom slučaju, sve uzevši u obzir formulacije spornih ugovornih odredbi.

15. Neosnovano se navodima žalbe osporava i pravilnost nalaza i mišljenja vještaka navodima da je za pravilan obračun trebalo u obzir uzeti i periode kada je tečaj bio niži, a ne samo period kada je tečaj bio viši. Naime Vrhovni i sud Republike Hrvatske, u proširenom je vijeću donio odluku poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i u istoj je izrazio shvaćanje koje glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

15.1. Slijedom toga, kada tuženik ne tvrdi da je postupio na neki od navedenih načina, to okolnost da prilikom izrade nalaza i mišljenja nisu u obzir uzeti periodi kada je tečaj bio povoljniji za tužiteljicu nije od utjecaja na zakonitost pobijane odluke.

16. Neosnovano tuženik osporava i pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare.

16.1 Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

16.2. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 10. rujna 2020., to neosnovano žalitelj ukazuje da je tužba, u odnosu na zahtjeve za isplatu podnesena po proteku zastarnog roka (čl. 225. ZOO).

17. Stajalište tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, također je neosnovano. Naime, u situaciji u kojoj je, kao u predmetnom slučaju, tuženik u ugovor unio djelomično ništetne odredbe o valuti obveze i načinu promjene kamatne stope, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravim i obvezama stranaka, nema riječi o nekoj zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. ZOO-a slijedom čega ni ovim navodima zakonitost pobijane odluke nije dovedena u sumnju.

18. Dalje valja odgovoriti da obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

19. U vezi s tim, u konkretnom slučaju, ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

20. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata. Na navedeno ne utječe niti shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se tuženik poziva u žalbi.

21. Slijedom rečenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

22. Ovaj sud odluku o troškovima postupka, sadržanu pod točkom III. izreke, ocjenjuje pravilnom i zakonitom i kao takvu ju potvrđuje na temelju čl. 380. točka 2. u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP-a, ali osnovanim ocjenjuje žalbu tužiteljice protiv rješenja o troškovima postupka koje je sadržano pod točkom IV. izreke pobijane odluke.

23. Odredba čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Nar. nov. broj 51/23. - dalje: ZID ZSP) kojim je propisano da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači u postupcima koji se temelje na pravomoćnoj sudskoj presudi za zaštitu kolektivnih interesa, stupila je na snagu 20. svibnja 2023. Ista se, prema stavu ovog suda, ne može primjenjivati retroaktivno, već se primjenjuje na pristojbene obveze koje su nastale nakon stupanja na snagu ZID ZSP. U protivnom, pristojbeni obveznici koji su u predmetnim potrošačkim sporovima pristojbe platili odmah po nastanku pristojbene obveze bili bi u nejednakom položaju u odnosu na one pristojbene obveznike koji nisu platili sudske pristojbe koje su nastale prije stupanja na snagu ZID ZSP. Slijedom toga sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu o 204,89 eura .

23. Zbog navedenog je prvostupanjska presuda u ovom dijelu preinačena na temelju čl. 380. točka 3. ZPP-a.

24. Tuženiku trošak žalbe nije priznat jer je sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. ZPP), a tužiteljici je priznat trošak, sukladno VPS pobijanog dijela, u iznosu od 12,5 bodova ili 25 eura, što uvećano za PDV iznosi ukupno 31,25 eura (Tbr. 10/4. u vezi s Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Nar. nov. broj 138/23., 107/25.).

U Zagrebu 22. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević