Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5022/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ranko Zatezalo, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-50/2024-8 od 26. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-50/2024-8 od 26. rujna 2024. te se kao neosnovan odbija i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, broj 528-50-3896929, sklopljenog 31. siječnja 2007., u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na temelju jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 3.148,42 eura sa zateznima kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.334,34 eura sa zateznim kamatama tekućim od 26. rujna 2024. do ispate (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da mu shodno tome prizna i troškove parničnog postupka, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva utvrditi da su ništente odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, broj [broj kredita], sklopljenog 31. siječnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na temelju jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je švicarski franak (dalje: CHF) ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita i u vezi s tim zahtjev za isplatu iznosa navedenog u izreci s pripadajućim kamatama

5. Sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni uz obrazloženje:

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, na iznos od 17.634,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz promjenjivu godišnju kamatnu stopu, koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,20%,

- da su odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 7. tog predmetnog Ugovora djelomično ništetne jer da su u odlukama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., zauzeta pravna shvaćanja o takvim odredbama kojima je sud vezan (čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, Nar. nov. broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i kojima je rečeno,

- da je ništetno ugovaranje redovne kamatna stope na način da je ista tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promjeni ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača,

- da je ništetno ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima,

- slijedom čega zaključuje da je osnovan zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi predmetnih ništetnih odredbi u smislu čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj dalje: ZOO) u iznosu od 31.256,82 kn (točke 21. i 22. u vezi s točkom 6. obrazloženja), iako izrekom dosuđuje tužitelju 23.721,80 kn/ 3.148,42 eura (što prema točki 6. obrazloženja, proizlazi da se odnosi samo na isplatu po osnovi valute, koji iznos je tužitelj i tražio konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, podnesak od u 10. studenoga 2022.).

6. Ispitujući pravilnost te odluke ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. toga Zakona, a pobijana odluka nema niti nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

7. Neosnovano se navodima žalbe ukazuje i na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP-a i u vezi s njim na povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, a stranke neosnovano pobijaju i pravilnost primjene prava.

8. Na navode žalbe stoga valja reći da je u izreci iznos koji je tužitelju dosuđen naveden i u eurima, dakle i u važećoj valuti, te činjenica da je dosuđeni iznos označen i u valuti kuna nije od utjecaja na zakonitost pobijane odluke.

9. Točno se navodima žalbe ukazuje i da je tužitelj podneskom od 10. studenog 2022. smanjio tužbeni zahtjev (tužbom je tražio isplatu iznosa po obje ništetne odredbe u ukupnom iznosu od ukupno 31.748,19 kn, a navedenim podneskom zahtjeva isplatu dosuđenog iznosa, što odgovara visini koja mu pripada na temelju ništetne odredbe o valuti obveze) i da je time došlo do djelomičnog povlačenja tužbe. Međutim, kako sud o tome nije odlučio rješenjem o povlačenju tužbe, a time nije odlučio niti o eventualnom zahtjevu tuženika za naknadu troškova postupka u odnosu na povučeni dio tužbe, a ovaj sud ne ispituje odluku izvan onoga o čemu je prvostupanjski sud odlučio, to navodi žalbe u ovom dijelu nisu od utjecaja na zakonitost predmetne presude.

10. Dalje valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula koja ima svrhu osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

11. Pri tome nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule, pa i u odnosu na CHF, samo po sebi dopušteno u smislu čl. 22. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje: ZOO), budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi. No, protivno ocjeni tuženika, iz sadržaja predmetnih ugovornih odredbi koje sadrže valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, tužitelj kao korisnik kredita bio taj koji je u cijelosti snosio rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st.1. ZOO-a. Slijedom toga sud je u takvoj situaciji imao ovlaštenje ocijeniti i utvrditi radi li se ili ne o odredbama koje za posljedicu imaju neravnotežu između prava i obveza stanaka i ta dužnost i pravo suda nisu protivni niti shvaćanjima iz odluka Europskog suda C 81/19 i C 243/20. U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I- 392/2011 od 13. prosinca 2016. (i drugim naknadno donesenim odlukama) rekavši, u bitnome, da je čl. 22. ZOO-a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

12. Slijedom toga, jer i u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, to je po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takva odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača i korisnika kredita, to posljedično tome, takve ugovorne odredbe ne mogu biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a.

13. Nadalje, odredba o promjeni kamatne stope je, u konkretnom slučaju, ugovorna odredba ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena. Time takva odredba uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dovodi do toga da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a da tužitelj kao dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora, niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva, što je u konkretnom slučaju također izostalo.

14. Slijedom iznijetoga, spornim ugovornim formulacijama o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga koje je moralo biti takovo da je tužitelju kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za njega nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, što nije tako u konkretnom slučaju, sve uzevši u obzir formulacije ugovornih odredbi i način na koji je uopće kredit odobren o čemu je tužitelj detaljno i iskazivao (točka 6. obrazloženja), a za suprotno tuženik nije ponudio dokaze.

15. Dalje valja reći da je pravo suda bilo pozvati se na shvaćanja zauzeta u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite interesa potrošača, upravo radi ugovaranja ugovorenih odredbi kakve su sporne. Pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača primjenjuju se u individualnim restitucijskim parnicama temeljem čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14). Pri tome, strogo formalno tumačeći odredbu čl. 502.c ZPP-a, kao i navedenu odredbu ZZP-a, tuženik bi bio u pravu da se iste ne bi mogle primijeniti jer se odnose na postupke naknade štete, a ovdje je riječ o restitucijskom zahtjevu odnosno stjecanju bez osnove. Međutim, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), vodeći računa o tome da su „naknada štete“ i „stjecanje bez osnove“ kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravne osnove za isplatu) i vodeći računa o činjenici da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba članka 502.c dodavanjem iza riječi „naknada štete“ riječi „ili isplata“, ovaj sud smatra takvo strogo formalističko tumačenje navedene odredbe neprihvatljivim, slijedom čega ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, kada se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi.

16. Žalitelju valja odgovoriti i da sama svrha ugovora (kupnja automobila) i činjenica da u spis nije dostavljen niti jedan dokaz da nije kupljen za osobne potrebe tužitelja, govori u prilog utvrđenju suda prvog stupnja da je tužitelj potrošač. Uz to u spisu ne postoji ni jedan dokaza da bi tužitelj bio potrošač koji nije prosječan i da je mogao ili morao razumjeti općenito napisane sporne ugovorne odredbe, čak i bez neki posebnih dodatnih pojašnjenja od strane tuženika. U takvoj situaciji tuženik neosnovano problematizira savjesnost tužitelja kao potrošača jer, u vezi konkretnog ugovora iz dokaza u spisu proizlazi nesavjesnost tuženika kao kreditora kao jače strane, koja raspolaže specifičnim stručnim znanjima, koja je nerazumljive ugovorne odredbe iskoristila na štetu potrošača kao slabije strane, ne dajući mogućnost potrošaču da na bilo koji način utječe na ugovorne odredbe o kojima će neposredno ovisiti njegova prava i obveze.

17. Neosnovano žalbom tuženik osporava i pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnesena je 01. travnja 2021. to neosnovano žalitelj ustraje na prigovoru zastare (čl. 225. ZOO).

18. Slijedom toga pravilno je sud zaključio da se radi o ništetnim odredbama, sadržajno ukazujući na odredbe sadržane u čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 96/03., 46/07., ZZP/03).

19. Dalje valja odgovoriti da obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. U vezi s tim, u konkretnom slučaju, ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

19.1. Tuženik pri tome neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata.

20. Zbog navedenog je i žalba tuženika odbijena kao neosnovana na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

21. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom i zakonitom jer je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, a žalbom tuženika pravilnost prvostupanjske odluke u ovom dijelu nije dovedena u sumnju ni glede materijalnog troška plaćenog na im vještačenja niti glede ročišta za objavu.

21.1. Tuženik nije prigovorio zadatku vještaka postavljenom u rješenje suda poslovni broj P-390/2021-17 od 19. srpnja 2022., iako mu je to rješenje dostavljeno. Dakle, tuženik je znao da će se provoditi vještačenje i na okolnost izračuna visine preplate po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te unatoč tome nije niti pokušao ukazati sudu da vještačenje u tom dijelu nije svrhovito. Isto tako tuženik se ničime nije protivio visini predujma koji je sud, u njegovoj prisutnosti, odredio na ročištu održanom 28. siječnja 2022. Slijedom toga, vještak nije imao razloga ne postupiti po danom mu nalogu i za to dobiti naknadu u visini određenog predujma te tužitelj ima pravo na naknadu tog materijalnog troška, kao i na naknadu troška za pristup na ročište za objavu jer se radi o ročištu koje je bilo potrebno.

22. Stoga je prvostupanjska odluka potvrđena i u ovom dijelu na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a. U odnosu pak na dio za koji je tužbeni zahtjev smanjen (djelomično povlačenje tužbe) upućuje se na obrazloženja ove odluke pod točkom 9.

22. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu nije priznat trošak sastava iste (čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 22. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ksenija Jakovčević