REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2926/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČT, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Sanja Barbarić, odvjetnica u Oroslavju, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1565/2024-3 od 12. lipnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4032/2023-15 od 27. ožujka 2024., na sjednici održanoj 22. srpnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude navedene u uvodu ove odluke.
2. Na prijedlog nije odgovoreno.
3. Tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio sljedeća pravna pitanja:
"1. Je li protivno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) odnosno čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07) odluka suda kojom se odredba o naknadi za obradu kredita (tzv. „ulazna naknada“) ugovora o kreditu sklopljenog između potrošača i trgovca utvrđuje nepoštenom, odnosno ništetnom samo na temelju utvrđenja da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?
2. Je li dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe o naknadi za obradu kredita u ugovoru o kreditu, sukladno čl 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03), odnosno sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07), ako je takva utvrđena jasnom, lako razumljivom i uočljivom te predstavlja li odredba o naknadi za obradu kredita odredbu o cijeni ugovora?
3. Je li u potrošačkom ugovoru o kreditu, u vezi odredbe o naknadi za obradu kredita, potrebno detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade?
4. Podrazumijeva li ništetnost ugovornih odredaba zbog utvrđenja njihove nepoštenosti u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača sama po sebi ujedno i nepoštenost stjecatelja u smislu odredaba čl. 1115. ZOO-a u odnosu na ugovornu stranu koja je sastavila ugovor čije su pojedine odredbe utvrđene kao nepoštene ili se nepoštenost u smislu odredaba čl. 1115. ZOO-a ne podrazumijeva i mora se utvrđivati u svakom pojedinom slučaju?
5. Koji zastarni rok valja primijeniti na restitucijske zahtjeve koji se temelje na primjeni pravila o stjecanju bez osnove iz Zakona o obveznim odnosima, u slučaju da sud utvrdi ništetnost pojedine odredbe ugovora o kreditu?".
4. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja nije osnovan.
4.1. Prvo pitanje pogrešnog je polazišta da "... bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača" jer je i prvostupanjski sud (u odlomku 8. obrazloženja) dao razloge za utvrđenje da odredba, o kojoj se nije pregovaralo, uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. To, između ostaloga, kada se obrazlaže da je naknada za obradu kredita ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Takovo utvrđenje i obrazloženje prihvaća i drugostupanjski sud, pa to pitanje nije od utjecaja na odluku u sporu. S tim u vezi upućuje se na pravo shvaćanje iz ovosudne odluke Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. u kojoj je rečeno:.
"24. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi."
4.2. Identično je i kod drugog pitanja vezanog za pretpostavku da bi naknada za obradu kredita predstavljala odredbu o cijeni ugovora i s tim u vezi testa transparentnosti. Tako je u odluci ovog suda Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izraženo shvaćanje:
"26.1. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita)."
4.3. I u odluci Rev-715/2024od 22. svibnja 2024. je, između ostalog, rečeno:
"19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.
20. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što su sudovi i raspravili.
20.1. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.".
4.3.1. Izraženo shvaćanje prvenstveno se odnosi na treće pitanje, ali i na prethodna.
4.4. U odnosu na materijalnopravna pitanja koje se odnosi na početak tijeka zatezne kamate (četvrto) naglašava se da pobijana odluka ne odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja. U odnosu na to pitanje tuženiku se ukazuje i na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja. Tako i Rev-
1051/2023-2 od 3. travnja 2024.:
"28. U konkretnom slučaju, sudovi su, pošavši od toga da je tuženica u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna; ocijenili da je upravo tuženica, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade."
4.5. Vezano za pitanje zastare (peto pitanje) pobijana odluka je sukladna izraženom shvaćanju te shvaćanju zauzetog na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“
5. Stoga revizija u odnosu na naznačena pitanja nije dopuštena te prijedlog za njeno dopuštenje nije osnovan, s obzirom na to da je riječ o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja, a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.
6. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), jer je ocijenjeno da nije riječ o važnim pitanjima u smislu te odredbe, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389. b. st. 1. ZPP odlučio kao u t. I. izreke ovog rješenja.
7. Tuženik je tvrdio da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10. i 85/10. – pročišćeni tekst,) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.), povredom aspekta tog prava na obrazloženu sudsku odluku.
7.1 Međutim, nižestupanjske odluke su obrazložene, sadrže dostatne i relevantne razloge i ne mogu se po ocjeni ovoga suda smatrati ni arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa slijedom navedenog nije učinjeno vjerojatnim da bi zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka (ili pogrešne primjene materijalnog prava) bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
8. Iz tih razloga prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP je odbačen, na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP, te je odlučeno kao u t. II. izreke ovoga rješenja.
Zagreb, 22. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
