Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2971/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gordane Bošković Majerović kao predsjednice vijeća, Vlaste Mrzljak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milene Frankić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici- odvjetnici iz Odvjetničkog društva Macan i Mračić d.o.o. Velika Gorica, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici- odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1221/2022-38 od 9. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1221/2022-38 od 9. svibnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I.Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 18.062,66 EUR (osamnaesttisućašezdesetidva eura i šezdesetišest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi: - na iznos 2,23 eur od 1.9.2006. pa do isplate - na iznos od 1,71 eur od 1.10.2006. pa do isplate - na iznos od 1,91eur od 1.11.2006. pa do isplate - na iznos od 0,31 eur od 1.12.2006. pa do isplate - na iznos od 15,68 eur od 1.12.2009. pa do isplate - na iznos od 27,74 eur od 1.1.2010. pa do isplate - na iznos od 34,56 eur od 1. 2.2010. pa do isplate - na iznos od 32,91 eur od 1. 3.2010. pa do isplate - na iznos od 44,65 eur od 1. 4.2010. pa do isplate - na iznos od 42,11 eur od 1.5.2010. pa do isplate - na iznos od 44,90 eur od 1.6.2010. pa do isplate - na iznos od 76,13 eur od 1.7.2010. pa do isplate - na iznos od 69,22 eur od 1. 8.2010. pa do isplate - na iznos od 94,64 eur od 1.9.2010. pa do isplate - na iznos od 82,03 eur od 1.10.2010. pa do isplate - na iznos od 71,16 eur od 1.11.2010. pa do isplate - na iznos od 103,65 eur od 1.12.2010. pa do isplate - na iznos od 120,23 eur od 1.1.2011. pa do isplate - na iznos od 107,83 eur od 1. 2.2011. pa do isplate 2 Poslovni broj: P- 1221/2022-38 - na iznos od 111,65 eur od 1. 3.2011. pa do isplate - na iznos od 101,26 eur od 1.4.2011. pa do isplate - na iznos od102,42 eur od 1.5.2011. pa do isplate - na iznos od 135,35 eur od 1. 6.2011. pa do isplate - na iznos od 140,80 eur od 1.7.2011. pa do isplate - na iznos od 178,31 eur od 1.8.2011. pa do isplate - na iznos od 173,00 eur od 1.9.2011. pa do isplate - na iznos od143,56 eur od 1.10.2011. pa do isplate - na iznos od 140,44 eur od 1.11.2011. pa do isplate

- na iznos od138,41 eur od 1.12.2011. pa do isplate - na iznos od 145,90 eur od 1. 1.2012. pa do isplate - na iznos od 154,27 eur od 1.2.2012. pa do isplate - na iznos od 154,47 eur od 1.3.2012. pa do isplate - na iznos od 149,24 eur od 1. 4.2012. pa do isplate - na iznos od 150,96 eur od 1.5.2012. pa do isplate - na iznos od 154,18 eur od 1.6.2012. pa do isplate - na iznos od 151,12 eur od 1.7.2012. pa do isplate - na iznos od 151,35 eur od 1.8.2012. pa do isplate - na iznos od 148,40 eur od 1.9.2012. pa do isplate - na iznos od 142,58 eur od 1.10.2012. pa do isplate - na iznos od 149,28 eur od 1.11.2012. pa do isplate - na iznos od 151,20 eur od 1.12.2012. pa do isplate - na iznos od 151,35 eur od 1.1.2013. pa do isplate - na iznos od 141,64 eur od 1.2.2013. pa do isplate - na iznos od 147,89 eur od 1.3.2013. pa do isplate - na iznos od 3,96 eur od 1.5.2013. pa do isplate - na iznos od 138,58 eur od 10.5.2013. pa do isplate - na iznos od 9,00 eur od 1. 6.2013. pa do isplate - na iznos od 128,01 eur od 10. 6.2013. pa do isplate - na iznos od 13,02 eur 1.7.2013. pa do isplate - na iznos od 119,92 eur od 9. 7.2013. pa do isplate - na iznos od 19,01 eur od 1.8.2013. pa do isplate - na iznos od 117,48 eur od 8.8.2013. pa do isplate - na iznos od 24,25 eur od 1.9.2013. pa do isplate - na iznos od 115,90 eur od 10.9.2013. pa do isplate - na iznos od 34,74 eur od 1.10.2013. pa do isplate - na iznos od 111,70 eur od 10.10.2013. pa do isplate - na iznos od 40,73 eur od 1.11.2013. pa do isplate - na iznos od 103,55 eur od 8.11.2013. pa do isplate - na iznos od 48,97 eur od 1.12.2013. pa do isplate - na iznos od 100,23 eur od 11.12.2013. pa do isplate - na iznos od 55,59 eur od 1.1.2014. pa do isplate - na iznos od 89,42 eur od 10.1.2014. pa do isplate - na iznos od 65,14 eur od 1.2.2014. pa do isplate - na iznos od 86,51 eur od 11.2.2014. pa do isplate - na iznos od 72,73 eur od 1.3.2014. pa do isplate - na iznos od 81,73 eur od 10. 3.2014. pa do isplate - na iznos od 77,23 eur od 1.4.2014. pa do isplate - na iznos od 75,23 eur od 9.4.2014. pa do isplate - na iznos od 83,01 eur od 11.4.2014. pa do isplate - na iznos od 11.515,14 eur od 14.4.2014. pa do isplate po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.020,60 EUR, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika radi prebijanja tražbine s osnove otplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 2.124,20 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi: - kn 4,57 od 02.08.2006. pa do isplate - kn 31,90 od 02.01.2007. pa do isplate - kn 54,92 od 02.02.2007. pa do isplate - kn 44,23 od 02.03.2007. pa do isplate - kn 50,47 od 02.04.2007. pa do isplate - kn 108,75 od 02.05.2007. pa do isplate - kn 123,07 od 02.06.2007. pa do isplate - kn 141,96 od 02.07.2007. pa do isplate - kn 141,82 od 02.08.2007. pa do isplate - kn 115,95 od 02.09.2007. pa do isplate - kn 154,45 od 02.10.2007. pa do isplate - kn 155,40 od 02.11.2007. pa do isplate - kn 128,38 od 02.12.2007. pa do isplate - kn 131,34 od 02.01.2008. pa do isplate - kn 73,47 od 02.02.2008. pa do isplate - kn 35,09 od 02.03.2008. pa do isplate - kn 86,10 od 02.05.2008. pa do isplate - kn 110,80 od 02.06.2008. pa do isplate - kn 83,82 od 02.07.2008. pa do isplate - kn 137,59 od 02.08.2008. pa do isplate - kn 125,50 od 02.09.2008. pa do isplate - kn 72,39 od 02.10.2008. pa do isplate - kn 12,23 od 02.12.2008. pa do isplate i to do dana 31.12.2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31.7.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, s prijedlogom donošenja konstitutivne odluke kojom će se izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

IV. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika radi prebijanja tražbine s osnove razlike u depozitu koju je u razdobljima kada je isplaćivan iznosio kn 12.208,24 više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, s prijedlogom da sud donese konstitutivnu odluku kojom će izvršiti prijeboj tražbine tuženika u iznosu od kn 12.208,24 sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 15. travnja 2014. pa do isplate s tražbinom tužitelja.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik i to iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači sukladno žalbenim razlozima uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22- dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Nadalje, pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11.

ZPP, na koju posebno ukazuje tuženik.

7. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP i sadrži sve što je tom zakonskom odredbom propisano, posebno u odnosu na obrazloženje pobijane presude.

8. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik niti ne navodi odlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

9. Tuženik u žalbi opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući u bitnome da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP u situaciji da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu-a u kojem slučaju izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP, time da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP.

10. Razmatrajući citiranu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženik, valja navesti da ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka njihova pristranost, pa obzirom na prijedlog da se uređujući suci odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP ovaj sud ne nalazi da se uopće radi o zahtjevu za izuzeće to više što je isti podnesen, kako sam tuženik navodi -uvjetno, ukoliko uređujući suci nalaze da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost.

11. Pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

12. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog ništetnosti odredaba ugovora koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

13.U postupku pred sudom prvog stupnja su utvrđene slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj sa tuženikom tijekom 2006. zaključio Ugovor o kreditu u iznosu od 73.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita,

- da su stranke predmetnim ugovorom ugovorile kao instrument osiguranja kredita depozit u visini od 10,00% od iznosa kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi 7.360,00 CHF,

- da je tužitelj prijevremeno izvršio isplatu svoje obveze prema banci 1. siječnja 2014.,

- da je tužitelj kreditna sredstva koristio za adaptaciju obiteljskog stana u kojem obitava i kupio namještaja za predmetni stan,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke dipl. oec Tomljanović-Butković proizlazi kako je u razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da je bio isplatni tečaj poznat tužitelju na dan zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj preplatio po navedenoj osnovi iznos u visini od 18.344,59 Eura, a kada bi se cijenile tzv. negativne tečajne razlike koje iznose 281,93 Eura, takav preplata bi iznosila 18.062,66 Eura.

14. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a sadržajnom primjenom odredaba čl. 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO).

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda posl. br Pž-7129/13 u postupku u kojem je Udruga Potrošač- Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, zauzeo stav da su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, što znači da je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, kao i da se razlozi za promjenjivost kamatnih stopa prikazani u odlukama tuženih banaka ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

16. Nadalje je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te promjenjivu kamatnu stopu, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 s tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

17. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

18. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

19. Tuženik je na okolnost da je tužitelj bio informiran o uvjetima te rizicima sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom bio dužan predložiti dokaze saslušanjem djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju tog konkretnog ugovora između stranaka, što tuženik nije učinio, odnosno predložio je saslušanje djelatnice tuženika CD, od kojeg dokaza je tijekom prvostupanjskog postupka odustao.

20. U konkretnom slučaju, predmetni kredit je potrošački kredit, a tužitelj potrošač jer je prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

21. Neosnovan je i prigovor tuženika glede zastare, ali ne iz razloga koje navodi prvostupanjski sud, već iz razloga koji slijede nastavno.

Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio:

„Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevima zahtijeva isplatu novčanog iznosa zbog preplaćene kamate s osnova ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutne klauzule.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su banke (među kojima je i tuženik), mijenjale kamatne stope (točnije sedam od osam tuženih banaka) bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. Međutim, tužitelj niti ne postavlja zahtjev za isplatu s osnova promjenjive kamatne stope, koji zahtjev bi bio u zastari obzirom da je tužba podnesena 18. prosinca 2020.

Nadalje, kako je odlukom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, to zastarni rok od 5 godina počinje teći 14. lipnja 2018. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena sudu 18. prosinca 2020., slijedom čega je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO.

22. Nije nastupila zastara tražbine niti u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev. Naime, u konkretnom slučaju, tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja jer ga nije mogao bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga u situaciji kada je tužitelj već u tužbi utužio razliku preplaćenih kamata, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom preciziran, a kojega je naknadno izračunao financijski vještak, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, dakle, nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev preinačen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, to u konkretnom slučaju nema mjesta zastari. Naime, utužena je preplata zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, a točni iznosi utvrđeni su tek vještačenjem.

23. Naime, da tuženik nije osporavao visinu preplaćene razlike s osnova ništetnih odredbi, kako ga je tužitelj još u tužbi postavio, ne bi bilo ni potrebno provoditi niti financijsko vještačenje, pa činjenica da je došlo do preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva ne može ići na štetu tužitelja u konkretnom slučaju kada se na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pozivala još u tužbi, slijedom čega za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara dok svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13 dovodilo bi do povrede načela djelotvornosti. (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio ND dla Warszawy - Śródmieścia w Warszawie od 8. rujna 2022.)

24. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

Drukčija pravna shvaćanja tuženika koja on opširno izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

25. Posebno treba ukazati kako tuženik bezuspješno pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o ništetnosti utuženih dijelova predmetnog ugovora o kreditu jer se ista temelji na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, budući je sud samo u pojedinačnim sporovima postupcima za isplatu pokrenutim nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj: 70/19), a to ovaj postupak nije, vezan za utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dok je do tada takvim odlukama bio vezan samo u postupcima za naknadu štete, o čemu se ovdje ne radi.

Strogo gramatički tumačeći navedenu zakonsku odredbu tuženik bi bio u pravu, jer je ovdje riječ o stjecanju bez osnove, a ne naknadi štete, ali uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP, koji je procesni zakon, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih prava), vodeći računa o tome da su „stjecaje bez osnove“ i „naknada štete“ kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), te činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c dodavanjem iza riječi „naknada štete“ riječi „ili isplata“, ovaj sud ne nalazi da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. (Ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev 3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav ovog drugostupanjskog suda).

26. Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. No ipak se smatra potrebnim ukazati da nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su sporne odredbe jasne i razumljive jer se ne može jasnoća i razumljivost tumačiti (samo) na razini gramatičkog tumačenja, već sadržajnog tumačenja odredbi, pa tako npr. tekst: „tekuće tržišne prilike“ jest jezično razumljiv, ali na temelju kojih se parametara te tržišne prilike utvrđuju i kako se na promjenu kamata odražavaju, ne može znati nitko, budući ti parametri nisu jasno navedeni, kao što i sama razumljivost mogućnosti promjene tečaja valute ne znači i svijest o tome što to sve može utjecati na tečaj ugovorene valute, švicarskog franka.

27. Zaključno, pravilno je sud prvog stupnja, analizom i savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) odlučio kao u izreci pobijane presude i za svoju odluku dao jasne i dostatne razloge.

28. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 323. st. 1. ZOO koji glasi: „U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.“

29. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe, a visina je utvrđena adekvatnim dokazom – vještačenjem po financijskom vještaku.

30. Vještačenjem je pravilno izvršen izračun temeljem fiksne početne kamatne stope, obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 324. st. 2. ZOO valjana početno ugovorena stopa redovne kamate, kao i početni tečaj CHF.

31. Sud je prvog stupnja pravilno dosudio tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. „Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev 116/86 od 16. lipnja 1988.). Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja glasi: Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

32. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju.

33. Neosnovana je žalba tuženika i u odnosu na stajalište suda prvog stupnja na istaknuti prigovor radi prijeboja kojeg je sud prvog stupnja odbio.

Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), ali ne ukoliko takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist.

Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima jer je zbog postupanja banaka došlo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Stoga banka ne može tražiti isplatu primjenom instituta stjecanja bez osnove, jer takvog stjecanja na strani potrošača nije bilo.

34. Obzirom na navedeno, tuženik nema pravo umanjivati te pozitivne preplate tzv. negativnim preplatama ili ih eventualno staviti u prijeboj jer nije tužitelj stekao nešto od tuženika, već upravo suprotno, tuženik je stekao od tužitelja dio imovine (novac) primjenom tečaja važećeg na dan isplate. Nadalje, Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom nije utvrđen ništetnim, pa tuženiku ne pripada pravo na isplatu s tog osnova, odnosno ne postoji potraživanje tuženika koje bi se moglo prebiti s isplatom koju tužitelj zahtijeva s osnove preplaćenih tečajnih razlika temeljem Ugovora o kreditu.

35. Odluka o troškovima postupka zakonita je kako po osnovu, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, tako i po visini troškova, temeljem čl. 155. ZPP. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu pa je dužan tužitelju nadoknaditi troškove. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužitelju priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, dok je troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku odredio prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22).

Obzirom da je u trenutku donošenja pobijane odluke na snazi bila izmijenjena odredba Tarife o vrijednosti boda, a da je tužitelj sukladno njoj zatražio troškove za sve radnje u postupku, to je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku o trošku postupka kada je vrijednost boda po izmijenjenoj Tarifi računao za sve radnje poduzete u sporu, a ne samo za one nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna Tarife.

36. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

37. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije osnovan, jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u t. II izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 22. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Gordana Bošković Majerović