Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž- 615/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Roberte Pandža, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Jadranke Travaš i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Saša Kačer, odvjetnik u Čakovcu protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb. kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-407/2023-41 od 18. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-407/2023-41 od 18. prosinca 2024. u dijelu pod točkom III., IV. V., VI. i VII izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom I., II. i VIII. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja:

„Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravnom sljedniku HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ČJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.534,12 eura sa zakonskom zateznom kamatom i to od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od dana 1. siječnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbom članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima i to

- na iznos od 70,49 eura od 30. lipnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 146,70 eura od 31. srpnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 134,54 eura od 31. kolovoza 2011.g. do isplate,

- na iznos od 122,42 eura od 30. rujna 2012.g. do isplate,

- na iznos od 127,55 eura od 31. listopada 2012.g. do isplate,

- na iznos od 130,22 eura od 30. studenog 2012.g. do isplate,

- - na iznos od 128,22 eura od 31. prosinca 2012.g. do isplate

- na iznos od 118,55 eura od 31. siječnja 2013g. do isplate,

- na iznos od 126,77 eura od 28. veljače 2013.g. do isplate,

- na iznos od 127,48 eura od 31. ožujka 2013.g. do isplate,

- na iznos od 124,26 eura od 30. travnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 114,24 eura od 31. svibnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 113,99 eura od 30. lipnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 116,45 eura od 31. srpnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 120,39 eura od 31. kolovoza 2013.g. do isplate,

- na iznos od 125,86 eura od 30. rujna 2013.g. do isplate,

- na iznos od 123,04 eura od 31. listopada 2013g. do isplate,

- na iznos od 125,04 eura od 30. studenog 2013.g. do isplate,

- - na iznos od 127,30 eura od 31. prosinca 2013.g. do isplate,

- na iznos od 101,24 eura od 31. siječnja 2014.g. do isplate,

- - na iznos od 103,58 eura od 28. veljače 2014.g. do isplate,

- na iznos od 102,81 eura od 31. ožujka 2014.g. do isplate,

- na iznos od 100,22 eura od 30. travnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 99,39 eura od 31. svibnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 99,77 eura od 30. lipnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 102,71 eura od 31. srpnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 105,18 eura od 31. kolovoza 2014.g. do isplate,

- na iznos od 104,67 eura od 30. rujna 2014.g. do isplate,

- na iznos od 106,81 eura od 31. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 108,26 eura od 30. studenog 2014.g. do isplate,

- - na iznos od 107,41 eura od 31. prosinca 2014.g. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 31. siječnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 28. veljače 2015.g. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 31. ožujka 2015.g. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 30. travnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 31. svibnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 30. lipnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 31. srpnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 31. kolovoza 2015.g. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 30. rujna 2015.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana. „

„. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravnom sljedniku HYPO ALPE-ADRIABANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ČJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.161,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana 1. listopada 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od dana 1. siječnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbom članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.“

III. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.534,12 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u točki I. izreke. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.161,42 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate. Pod točkom III. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od **.**.2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog između tužitelja i tuženika koja glasi "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5 % „. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 731,13 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana 14. prosinca 2007. pa do isplate. Pod točkom V. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od **.**.2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog između tužitelja i tuženika koja glasi "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo AlpeAdria Bank d.d.". Pod točkom VI. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od iznos od 1.373,40 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana 30. prosinca 2016. pa do isplate. Pod točkom VII. izreke odbijen je prigovor prijeboja tuženika. Pod točkom VIII. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.637,15 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Sud prvog stupnja je pobijanom presudom naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.534,12 EUR te iznos od 3.161,42 EUR s osnova preplate temeljem ništetnih odredbe o valutnoj klauzuli od dana korištenja kredita pa do 30. rujna 2015., te utvrdio ništetnom odredbu čl. 5. stavka 2. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od **.**.2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog između tužitelja i tuženika (dalje u tekstu - Ugovor o kreditu) kojom je određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5%, te je naloženo tuženiku isplatiti s tog osnova iznos od 731,132 EUR i utvrdio je ništetnom odredbu članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu kojom je banka u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d., te naložio tuženiku s tog osnova isplatiti tužitelju iznos od 1.373, 40 EUR te je odbio prigovor prijeboja. Tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje iznose od 4.534,12 EUR i iznos od 3.161,42 EUR temelji na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 8/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i tvrdnji da mu tuženik navedeni iznos duguje s osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i tečajne razlike zbog valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,50% po Ugovoru o kreditu do izvršene konverzije Ugovora o kreditu.

7. Između stranaka je nesporno da su tužitelj, odnosno korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu, 3. prosinca 2007. kojim je banka stavila tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 84.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, s redovnom kamatom po stopi od 5,5% godišnje.

8. Isto je tako nesporno da su stranke 27. siječnja 2016. sklopile Anex Ugovora o kreditu kojim su sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj temelju 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) izvršili konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

9. Prvostupanjski sud se u pobijanoj presudi pozvao na pravna shvaćanja zauzeta u odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenuo Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka, među kojima je i tuženik, a radi utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditima koji su zaključeni u određenom vremenskom periodu i to na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj P-1401/12 u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbe o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne.

10. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Mikac Matiji kojim je utvrđeno da je tužitelj temeljem promjene tečaja preplatio iznos od 4.534,12 eura te s osnova razlike konvertirane glavnice na dan 30. rujna 2015. i glavnice koja se dobije po početnom tečaju iznos od 3.161,42 EUR.

11. Prvostupanjski sud je primjenom 1111. i 1115. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti nalažući tuženiku isplatiti tužitelju utužene iznose kako je to navedeno u točki I. i II. izreke pobijane presude sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

12. Tuženik tijekom postupka a sada i u žalbi osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva ističući da je tužitelj s tuženikom sklopio 27. siječnja 2016. Anex Ugovora o kreditu, kojim je na temelju Zakona izvršena konverzija osnovnog ugovora u kreditu s valutnom klauzulom u EU sukladno odredbama ZID ZPK/15 temeljem kojeg su se suglasnom voljom ugovornih strana izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu s učinkom sklapanja od dana sklapanja takvog ugovora na način da se položaj tužitelja izjednači s položajem potrošača koji je koristio kredit s valutnom klauzulo, u EUR.

13. Međutim, ovaj sud ne može prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da predmetnim Anexom ugovora o kreditu koji je zaključen temeljem ZID ZPK/15 i sklapanjem sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

14. Naime, ZID ZPK/15 je donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

15. Treba kazati da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

16. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. Naime, VS RH je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO-a slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

17. U konkretnom slučaju između stranaka je nesporno da je predmetni Anex Ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu.

18. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Anex Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

19. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Anexom Ugovora o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u €, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

20. Međutim, suprotno shvaćanju suda prvog stupnja to ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti. Naime, sud prvog stupnja ocjenjuje da između stranaka nisu vođeni pojedinačni pregovori o kamatnoj stopi i da je visina kamatne stope ovisila isključivo o odluci banke bez jasno utvrđenih kriterija na koji se način ona utvrđuje, odnosno mijenja, a da pritom ZID ZPK/15 ne obuhvaća razliku preplaćenih anuiteta nastalih promjenom kamatne stope te da se tuženik konverzijom ne oslobađa obveze vratiti tužiteljici neosnovano naplaćeni iznos po osnovi nezakonitog uvećanja kamata.

21. Stoga se nepravilnim ukazuje shvaćanje prvostupanjskog suda kako sklapanjem Anexa, sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s toč. 4. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (toč. 4. i 5. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.

22. Također valja reći da stroga pravila o konverziji i načinu njezina izračuna nisu narušila ravnotežu između tužitelja, korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, obzirom da je od odlučnog značenja i da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

23. Stoga, ovaj sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Anexa Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je tužitelj kao korisnik kredita slobodno pristao.

24. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a na primjenu kojeg propisa upućuje odredba čl. 4. st. 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.

25. Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan u dijelu pod točkom I. i II. izreke.

26. U svezi zahtjeva za obradu kredita i naknade radi prijevremene otplate kredita sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

- da je čl. 5. stavak 2. ugovora o kreditu određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5 % iznosa kredita,

- da je čl. 8. ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke. U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.,

- da je temeljem prometa za klijenta tužitelja od 8. svibnja 2023. utvrđeno da je pravni prednik tuženika 30. prosinca 2016. naplatio od tužitelja naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.373,40 eura i obrade kredita u iznosu od 731,13 EUR

- da je predmetni Ugovor potrošački sukladno odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007 - dalje: ZZP/07)

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja čl. 8. stavkom 2. i čl. 5. stavkom 2. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužitelja da tuženiku plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita i trošak obrade kredita u iznosu od 1,5% iznosa kredita

27. Temeljem takvih utvrđenja proizlazi da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, kao niti o naknadi za prijevremenu otplatu kredita već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Stoga, razmatrajući je li predmetna odredba čl. 5. i 8. Ugovora, o kojima se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača, prvostupanjski sud je zaključio da je odredba gramatički razumljiva i ne zahtjeva posebno matematičko znanje da bi se utvrdila visina naknade, no ista ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, smatra nepoštenom poslovnom praksom, i u konkretnom slučaju radi se o nepoštenim odnosno ništetnim odredbama Ugovora koje ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. stavka 2. i 8. stavka 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 3. prosinca 2007. te temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 78/15, 29/18 i 114/22; dalje- ZOO) zbog ništetnosti odredbe čl. 5. i 8. Ugovora utvrdio da postoji obveza tuženika vratiti primljeno bez osnove, tako da je pravilno odlučeno kao pod točkom IV. i VI. izreke pobijane odluke.

28. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 5. i 8. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora.

29. Suprotno žalbenim navodima tuženika a sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz navedenih odredaba Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje tuženiku platiti troškove obrade kredita u iznosu od 1,5% jednokratno prilikom prvog korištenja kredita kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita te se radi o odredbama Ugovora koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da su nepoštene odredbe čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07, te ništetne u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07.

30. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

31. U odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

32. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

33. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

34. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (čl. 11. Ugovora o kreditu) nepoštena u smislu čl. 96. ZZP/07 te ništava u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07 obzirom da je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom. Radi toga je osnovan zaključak suda prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora (U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV - 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Zato je pravilan zaključak, da se radi o ništetnoj odredbi ugovora, te je tuženik dužan vratiti primljeno na temelju te odredbe, kako je i presuđeno).

35. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,50% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

36. Pravilno je sud prvog stupnja odbio prigovor prijeboja obzirom da tuženik nije precizirao koje iznose i za koja razdoblja traži da se izvrši prijeboj, a niti je vještačenjem utvrđeno postojanje tzv. negativne razlike.

37. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

38. Stoga je valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu u dijelu pod točkom III., IV., V., VI. i VII. izreke.

39 .Obzirom da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka pod točkom VIII. izreke te odlučiti o troškovima temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a. Imajući u vidu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice Č i V, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj djelomično uspio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena. U takvim okolnostima tužitelj nije mogla biti svjestan da njegov zahtjev na isplatu radi ništetnosti odredni o promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora nema razumne izglede za uspjeh.

40. Radi navedenog valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak.

41. Imajući u vidu gore navedeno te da je tuženik djelomično uspio sa žalbom, odlučeno je da svaka stranka snosi i žalbeni trošak.

42. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 22. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža