Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3172/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednika vijeća te Ane Gradišek i Andrine Raspor Flis članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice ČŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slovenska avenija 6, OIB: 14036333877, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-2280/2021-49 od 17. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 22. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-2280/2021-49 od 17. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod toč. I. i toč. III. za iznos s kojim nije uspjela.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-2280/2021-49 od 17. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod toč. II., III. i IV. izreke.

Obrazloženje

1.Prvosutpanjskom presudom, u toč. I. izreke, odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužiteljice kojimtraži da se utvrdi da je Ugovor o kreditu broj [broj kredita] od **.**.2005., zaključen između tužiteljice i tuženika, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužiteljici iznos od 49.897,95 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos pobliže naveden u toč. I. izreke presude.

Točkom II. izreke, prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj [broj kredita] koji su stranke zaključile dana **.**.2005. slijedom čega tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune a koje promjene su nastupile nakon 27. prosinca 2005. pa na dalje.“

Točkom II.2. naloženo je tuženiku isplatiti - vratiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 10.149,17 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate a kako je to pobiliže navedeno u toč. II.2. izreke.

Točkom III. izreke, naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.574,10 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2025. pa do isplate, a toč. IV. izreke, odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška postupka.

2. Presudu u dijelu pod toč. I. i III. izreke (žaliteljica je pogrešno navela da pobija toč. IV. izreke), pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, preinačiti presudu u pobijanom dijelu te tužiteljici dosuditi ukupno zatraženi parnični trošak, podredno presudu u pobijanom dijelu ukinuti ip predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

3. Tuženik pobija presudu u dijelu pod toč. II., III. i IV. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne odluke o troškovima postupka. Predlaže, prihvatiti navode žalbe, te presudu potvrditi u toč. I. izreke, a preinačiti presudu u dijelu pod toč. II., III. i IV. izreke te u to dijelu odbiti tužbeni zahtjev, podredno, potvrditi presudu u dijelu pod toč. I. izreke, te ukinuti presudu u dijelu pod toč. II., III. i IV. izreke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Na žalbu tužiteljice, tuženik je podnio odgovor u kojem osporava osnovanost navoda žalbe i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu.

5. Žalba tužiteljice je neosnovana.

6. Žalba tuženika je neosnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07,84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22.-dalje daljnjem tekstu ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

8. Pobijanim dijelom prvostupanjske odluke je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi ništetnim Ugovor o kreditu u cijelosti te joj isplatiti 49.897,95 Eur koja svota se prema nalazu i mišljenju vještaka odnosi na razliku uplate tužiteljice prema tuženiku na ime anuiteta od početka do kraja otplate kredita, jer ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli nije element bez kojeg Ugovor o kreditu ne može opstati.

9. Prema odredbi čl. 322. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08, 125/11, 78/15, 29/18.- dalje ZOO).

ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

10. Prema odredbi čl. 324. st.1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istoga članka propisano je da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

11. Odredbama čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. i 46/07.- dalje: ZZP/03), odnosno čl. 102. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14. - dalje: ZZP/07) propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

12. Odredbom čl. 1021. ZOO propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Odredbom čl. 1022. st. 1. ZOO propisano je da ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

13. Sukladno navedenim zakonskim odredbama bitni elementi ugovora o kreditu su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, slijedom čega se eventualna ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st.2. u vezi s čl. 1021. ZOO.

14. Naime, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

15. Stoga Ugovor o kreditu, usprkos ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati zbog čega je pravilno prvostupanjska odluka donijeta sukladno materijalnom pravu iz odredbi čl. 21. i 22. u svezi s čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 2. ZOO, kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu 49.897,95 Eur ocijenjen neosnovanim.

16. Ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (ČŠ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207) a i Vrhovni sud Republike Hrvatske primjerice u odlukama poslovni broj: Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. te Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024.

17. Tako je prvostupanjskom odlukom udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada je tužitelju prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i dosuđena preplaćena svota u vidu razlika anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja CHF za kn tijekom otplate kredita, čime je uspostavljena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača s jedne stane i zahtjeva za djelotvornim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda s druge odnosno, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače strane ugovora a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

18. Žalbeni navodi tuženika odnose se na eventualno postavljen tužbeni zahtjev te je sporno je li prvostupanjski sud pravilno postupio kada je ovaj tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio. Također je sporno je li sud pravilno pobijanim rješenjem dopustio objektivnu preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 19. lipnja 2023.

19. U ovom predmetu nije sporno: da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana **.**.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] (dalje: Ugovor); da je tužiteljici, kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 51.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditor na dan korištenja s ugovorenom kamatnom stopom od 3,99% godišnje, koja stopa je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika; da je istim ugovorom ugovorena obveza uz primjenu valutne klauzule vezane uz valutu CHF; da je ugovoren rok otplate od 2022. godine, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je predmetni ugovor sklopljen radi adaptacije kuće.

20. Jednako tako pravilno se je sud prvog stupnja pozvao na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te je Vrhovni sud u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke, među kojima i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

21. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom je odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03- dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09.- dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11. i 78/15.- dalje: ZOO).

22. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ugovorene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene, a time i ništetne, jer se o tim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo i da su iste suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je temeljem odredbi čl. 323. st. i čl. 1111. ZOO obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

23. Valja navesti da su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača proveli test neravnoteže(analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

24. U odnosu na valutnu klauzulu valja reći je to zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, no ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

25. Zato su prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču morali biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih je on mogao ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

26. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

27. Prvostupanjski sud je svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF u vrijeme zaključenja ugovora, pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužiteljica izvršila upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

28. Tuženik je tijekom postupka, a i sada u žalbi stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu smatrajući da Ugovor o kreditu treba gledati kao cjelinu u konačnici od više uplaćenih iznosa oduzeti manje uplaćen iznose zbog smanjenja tečaja.

29. Tako izneseni žalbeni navodi nisu osnovani jer u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli i/ili promjenjivoj kamatnoj stopi, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (tako i Rev-549/2023-4 od 18.prosinca 2023.).

30. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja u odnosu na zahtjev tužiteljice za povrat i to osnova preplaćenog tečaja CHF valute.

31. U odnosu na prigovor zastare valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 1.prosinca 2021. dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

32. I po ocjeni ovog suda, s obzirom na iznesena utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa tuženik je nepošteni stjecatelj, pa u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, pri čemu je visina utuženih potraživanja utvrđena nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka.

33. Stoga je pravilno naloženo tuženiku platiti tužiteljici s osnova preplaćenog tečaja CHF valute iznos od 10.149,17 Eur (čl.1111. i čl.1115. ZOO).

34. Iako prvostupanjski sud navodi kako podneskom od 19. lipnja 2023. nije preinačena tužba, već je tužiteljica uredila tužbu u smislu odredbe čl. 109. ZPP u vezi s čl. 186. ZPP, ovaj sud smatra da je riječ o preinaci. Naime, tužiteljica je preinačila tužbu podneskom od 19. lipnja 2023. i to nakon provedenog financijskog vještačenja, a što je sukladno odredbi čl. 190.st. 2. ZPP (istovjetan zaključak zauzet je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj IV Su-162/2021 od 26. studenog 2021.).

35. Žalbeni navodi tuženika o tome, da nije bilo mjesta preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 19. lipnja 2023. nisu osnovani, jer odredba čl. 190., st. 1. ZPP propisuje da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu dok stavak 2. propisuje da iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U okolnostima konkretnog slučaja te primjenom citirane zakonske odredbe iz čl. 190., st. 2. i čl. 191., st. 1. ZPP bilo je svrsishodno dopustiti objektivnu preinaku tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja.

36. U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev nije nastupila zastara, jer je povišeni tužbeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi na kojoj se temelji i tužba, te je u takvoj situaciji već podnošenjem tužbe došlo do prekida zastare i u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 241. ZOO. Stoga predmetna preinaka nema značaj isticanja novog tužbenog zahtjev u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev u tužbi, jer je do prekida zastare došlo podnošenjem same tužbe. Takav pravi stav zauzet je na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27. svibnja 2024., a ono glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

37. Izvan rečenog na navode žalbe tuženika nije bilo potrebno odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP).

38. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i visini( čl. 155. ZPP) određenog troška. Prvostupanjski sud je jasno obrazložio koje procesne radnje je priznato tužiteljici, a koje nije i zašto, tako da paušalnim žalbenim navodima, nije dovedena u sumnju odluka o trošku.

39. Slijedom iznijetoga, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 22. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Željka Rožić Kaleb