Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2935/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Penić Lukač, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Dajani Sobol odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupani po Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2169/2019-38 od 12. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni P-2169/2019-38 od 12. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2169/2019-38 od 12. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama II., III., IV. i V. izreke, te pod točkom VI. izreke u pobijanom dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.590,72 eur zajedno sa zateznom kamatom, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

O b r a z l o ž e n j e

1. Pobijanom presudom utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 9012117223 od 23. studenoga 2006. u dijelu kojim je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope i valutna klauzula u CHF (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos do 4.044,29 eur zajedno sa zateznom kamatom na ime preplate zbog ugovorene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos do 4.761,19 eur zajedno sa zateznom kamatom na ime preplate zbog ugovorene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (točka III. izreke) Naloženo je tuženiku da s osnove razlike u iznosu glavnice na dan konverzije isplati tužitelju iznos od 2.327,60 eur (točka IV. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.627,23 eur sa zateznom kamatom od 12. svibnja 2025. do isplate (točka V. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojom se tuženik obvezuje staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 69.014,74 CHF u protuvrijednosti u kunama, te u dijelu kojim se zahtjeva isplata s osnove manjka u visini od 2.590,72 eur zajedno sa zateznom kamatom (točka VI. izreke).

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv točke VI. izreke sadržajno u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.590,72 eur, te protiv odluke o trošku sadržane u točki V. izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu, podredno istu ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka tužitelju.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv dijela presude pod točkama I., II., III. i IV. i V. izreke zbog svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu preinačiti, podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka tuženiku.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana, a žalba tužitelja je osnovana.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a na navode žalitelja valja odgovoriti da presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja između stanja spisa i danih razloga.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi ugovora o kreditu od 23. studenoga 2006. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF koji su sklopili, tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita te za isplatu iznosa od 4.044,29 eur na ime preplate po ugovoru o kreditu zbog ugovorene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi , te iznosa od 4.751,19 eur na ime preplate po ugovoru o kreditu zbog ugovorene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelj potražuje i isplatu iznosa s osnove razlike u iznosu glavnice na dan konverzije u iznosu od 2.327,60 eur, te isplatu iznosa s osnove preplate koja je utvrđena na dan konverzije u iznosu od 2.590,72 eur.

7. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

8. S obzirom da je predmet spora utvrđenje nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljenog 23. studenoga 2006. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz švicarski franak, kao i restitucijski zahtjev tužitelja koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, kod razmatranja spornog pravnog pitanja o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi potrebno je prije svega razmotriti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03 – dalje: ZZP/03) na kojima tužitelj primarno temelji svoj zahtjev i koje su i prema ocjeni ovog suda mjerodavne.

9. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se sukladno čl. 2. st. 2. ZZP/03, primijenjuju odredbe zakona o obveznopravnim odnosima što je u ovom konkretnom slučaju Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

12. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13. Iz citiranih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 323. st. 1. ZOO proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

14. Tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu, te da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati.

15. U odnosu na žalbene navode i pravno shvaćanje tuženika da je prihvatom konverzije i sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelju prestalo bilo kakvo potraživanje potrebno je navesti da tužbeni zahtjev ima pravnu osnovu u nepoštenosti ugovornih odredbi i posljedično tome, ništetnosti tih ugovornih odredbi. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP/03, pravna posljedica ništetnosti je nastanak obveze restitucije tj. vraćanja onog što je na temelju ništetne odredbe primljeno. Obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

16. Odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), kao i odredbe ZID ZPK/15 na koje ukazuje tuženik u žalbi, reguliraju drugačiji obvezni odnos od onog koji je u ovom postupku sporan tj. reguliraju ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu i nakon toga sklapanjem sporazuma o konverziji. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17. Valja naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredeba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

18. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

19. Osim toga, predmet reguliranja ZID ZPK/15 je konverzija, a ne restitucija, pa ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK/15 jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

20. Sklapanjem Sporazuma o konverziji stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Ugovora o kreditu, ali nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

21. Ukazuje se da je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

22. Odlukom Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG od 23. studenoga 2017. pod toč. 85. Navodi se da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

23. Isto tako, odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 HP protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

24. Slijedom naprijed iznijetog, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je nakon sklapanja Sporazuma o konverziji te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu HP protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

25. Nadalje, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Žulić protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo: "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

26. U odnosu na tuženikovo ukazivanje na utvrđeni iznos preplate koji će se nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta (čl. 5. Sporazuma o konverziji) potrebno je navesti da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

27. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema stavu ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

28. Sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovanog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubio pravo na potpunu restituciju.

29. Stoga je pravilna odluka suda prvog stupnja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika (čl. 4.1., 4.2, 5, 7.2. i 12.10 Ugovora o kreditu). Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Stoga u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

30. Međutim, iako je sud u odnosu na utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu pravilno utvrdio činjenično stanje, odlučujući o kondemnatornom dijelu istog koji se odnosi na isplatu, činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno. Naime, kako je već ranije navedeno, prema stavu ovog suda, iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije i koji je posljedica konverzije ne može se kumulirati sa iznosom koji tužitelju pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru. Sud prvog stupnja je visinu tužiteljeve tražbine utvrđivao bez da je imao u vidu iznos preplate koji je utvrđen Sporazumom o konverziji tako da je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje u pogledu visine tužiteljeve tražbine pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

31. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika valjalo je odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke. U odnosu na kondemnatorni dio presude sadržan u točki II., III., IV. i VI. izreke valjalo je temeljem čl. 370. ZPP prvostupanjsku presudu ukinuti i u tom dijelu vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

32. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki V. izreke.

33. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

34. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će imajući u vidu pravna shvaćanja izražena u ovom rješenju, kao i iznos preplate utvrđen sporazumom o konverziji, ponovno utvrditi visinu tužiteljeve tražbine. U tom smislu sud prvog stupnja će imajući u vidu utvrđenu djelomičnu ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu utvrditi da li je, kada se uzme u obzir i iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije, nakon provedene konverzije ostvarena potpuna restitucija tj. da li je uspostavljeno stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu nije bilo. Pritom će posebice imati u vidu da se iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije ne može kumulirati sa iznosom koji tužitelju pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru, već da u tom slučaju tužitelj ima pravo na razliku koja se utvrđuje financijskim vještačenjem.

U Zagrebu 22. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić