Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-432/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Dubravke Penić Lukač, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, suca izvjestitelja i člana vijeća, i Tihane Marije Miladin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Dominiku Musulinu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Musulin i suradnici d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Prirodoslovna škola Vladimira Preloga sa sjedištem u [adresa], OIB: 72166604204, zastupanog po punomoćnici Kristina Pavlic, odvjetnici iz Zagreba, zbog diskriminacije i naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-283/2024-14 od 23. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-283/2024-14 od 23. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku Prirodoslovna škola Vladimira Preloga, [adresa], OIB: 72166604204 naknaditi tužiteljici ŽS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naknade štete ukupan iznos od 5.000,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja tube pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.".

II Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.150,00 eura, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev ili da se presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Suprotno navodima žalbe, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama za koje postoji realna podloga u sadržaju spisa pa se kao takva može ispitati. Pored toga, suprotno iznijetim žalbenim navodima, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/12 i 155/23, dalje: ZPP), jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude i rješenja nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane odluke.

5. U odnosu na žalbene navode tužiteljice, u kojima žaliteljica preocjenjuje iskaz ravnatelja tuženika i njen iskaz, na isto nije ovlaštena, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost zbog kojih razloga je prihvatio iskaz ravnatelja tuženika, a nije prihvatio njen iskaz.

5.1. Nije ostvaren ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, koja prema toj odredbi postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

5.2. Tužiteljici je u ovoj parnici omogućeno raspravljanje pred sudom, a tužiteljica je to svoje pravo u cijelosti i iskoristila tako što je sudjelovala u raspravljanju i koristila procesne ovlasti (iznoseći tvrdnje o odlučnim činjenicama, osporavajući tvrdnje protivne stranke, predlažući dokaze…).

5.3. Za istaknuti je da sud odlučuje prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). Pritom sud polazi od toga da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. U ovlasti je suda odlučiti o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. ZPP). Odluka je donesena sveobuhvatnom ocjenom izvedenih dokaza.

6. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja primijenio pravilo o teretu dokaza glede tužiteljičinih tvrdnji o diskriminaciji. Naime, s obzirom da tužiteljica nije učinila vjerojatnim postojanje zabranjenog temelja diskriminacije zbog kojega bi došlo po povrede dostojanstva tužiteljice, tužiteljica nije niti učinila vjerojatnim da je diskriminirana. Da bi se moglo zaključiti da je tužiteljica učinila vjerojatnim postojanje diskriminacije ona je bila dužna učiniti vjerojatnim zabranjeni temelj diskriminacije iz čl. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj: 85/08 i 112/12, dalje: ZSD), a zbog kojega je po njenim tvrdnjama došlo do povrede njenog dostojanstva. S obzirom da ona nije učinila niti vjerojatnim postojanje diskriminacije, nije došlo do prebacivanja tereta dokazivanja na tuženika sukladno čl. 20. ZSD-a prema kojemu ako stranka u sudskom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ZSD-a, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, a tada teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

6.1. Nadalje osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje prijeporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako koja od stranaka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti ( idem est non esse aut non probari – svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano). To znači da pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) obvezuju ovaj sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, ovdje tužiteljica, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.

7. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

9. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje u iznosu od 5.000,00 eura.

10. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

11. Sukladno odredbi čl. 7. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22), 93/14, dalje: ZR) zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

11.1. Prema odredbi čl. 7. st. 5. ZR-a poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s tim zakonom i drugim zakonima. Prema odredbi čl. 134. st. 9. ZR-a ponašanje radnika koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemiravanje predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa.

12. Odredbe Zakona o radu ne sadrže definiciju diskriminacije, međutim ista je sadržana u odredbi čl. 1. st. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj: 85/08, 112/12, dalje: ZSD), gdje je propisano da se diskriminacijom u smislu toga zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz st. 1. istog članka, kao i osobe povezano s njom rodbinskim ili drugim vezama.

12.1. Prema odredbi čl. 1. st. 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije, diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju.

12.2. Osnove za diskriminaciju propisane su odredbom čl. 1. st. 1. ZSD-a, a to su: rasna ili etnička pripadnost, boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovno stanje, članstvo u sindikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko naslijeđe, rodni identitet, izražavanje ili spolna orijentacija.

12.3. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZSD-a izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ovoga Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna (čl. 2. st. 2. ZSD-a).

12.4. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZSD-a uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1. st. 1. ovoga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

13. Ako stranka u sudskom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, a teret dokazivanja je na suprotnoj strani (čl. 20. st. 1. ZSD-a). Standard vjerojatnosti znači to da osoba koja se poziva na diskriminaciju mora dokazati da je došlo do njenog stavljanja u nepovoljniji položaj, te da bi bilo moguće da je do toga došlo zbog izravne ili neizravne diskriminacije. Prema tome, osoba koja se poziva na diskriminaciju mora navesti po kojem od temelja iz čl. 1. st. 1. ZSD-a je stavljena pod nepovoljniji položaj u odnosu na drugu osobu u usporedivoj situaciji.

14. Zlostavljanje (uznemiravanje) koje podvodimo pod pojam mobinga ne mora biti uzrokovano niti jednim od navedenih temelja, ono može biti posljedica individualnih ili grupnih obrazaca ponašanja. Međutim, takve osnove uznemiravanje ne uživaju sudsku zaštitu prema odredbama ZSD-a. Naime, prema svojoj definiciji mobing predstavlja takav oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, a koja često dovodi do uklanjanja s njegova područja djelovanja, kao i dugotrajnog ciljanog psihoterora na radnom mjestu što ga radnici provode prema svojim kolegama. Imajući na umu da radniku pripada pravo na primjerenu zaštitu na radnom mjestu, a na poslodavcu leže obveze od zaštite i dostojanstva radnika te radnik uživa zaštitu ne samo od poslodavca nego i od drugih nadređenih suradnika i osoba s kojima redovito dolazi u doticaj u obavljanju poslova, svako uznemiravanje radnika od tih osoba predstavlja povredu radne obveze. Međutim, glede mobinga je teret dokaza na tužitelju.

15. Pravni osnov za naknadu štete uslijed mobinga predstavlja odredba čl. 111. st. 1. i 2. ZR-a koji propisuju da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Pravo na naknadu štete odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa. Sukladno odredbi čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („ Narodne novine “, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema odredbi čl. 1046. ZOO-a šteta predstavlja umanjenje nečije imovine, sprječavanje njezina povećanja i povredu prava osobnosti

16. Tužiteljica je u tužbi istaknula da se diskriminacija na radnom mjestu sastojala od sljedećeg:

- da je cijeli rujan mjesec 2023., nakon zaprimanja Odluke o organizacijskom višku kojim je proglašena organizacijskim viškom, kontaktirala ravnatelja tuženika i da je takvo stanje "kulminiralo sastankom 21.9.2023. kojeg je tužiteljica održala s ravnateljem CS u školi gdje ponovno nije razriješen i reguliran radnopravni status tužiteljice, a što je dovelo do zdravstvenih tegoba radi kojih je tužiteljica idući dan otvorila bolovanje na kojem se i dalje nalazi",

- da se tužiteljica "ponovno dopisom od 17.10.2023. obratila tuženiku radi rješenja njenog radnopravnog statusa, a na koji dopis se tuženik nije očitovao radi čega se tužiteljica obratila 28.11.2023. školskom odboru tuženika temeljem čega je održana sjednica školskog odbora na kojem je prihvaćen zaključak da se održi tužiteljica u radnom odnosu iako trenutačno nemam potrebe za njezinim radom".

16.1. Dakle, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da diskriminacija navedena u tužbi ne predstavlja niti jednu od osnova za diskriminaciju propisane odredbom čl. 1. st. 1. ZSD-a: rasna ili etnička pripadnost, boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovno stanje, članstvo u sindikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko naslijeđe, rodni identitet, izražavanje ili spolna orijentacija.

17. Sud prvog stupnja je iz isprava u spisu utvrdio:

- dana 13.7.2022. tuženik je na zahtjev tužiteljice odobrio neplaćeni dopust u trajanju od 1.9.2022. do 31.8.2023.,

- tuženik se dana 24. srpnja 2023. obratio dopisom Ministarstvu znanosti i obrazovanja radi dobivanja suglasnosti za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici, a sukladno Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, no istu nije zaprimio,

- dana 24.7.2023. tuženik je donio Odluku o organizacijskom višku kojim je tužiteljica proglašena organizacijskim viškom, da prestaje potrebna za njezinim radnim mjestom i to zbog smanjenja broja nastavnih sati za školsku godinu 2023/2024.,

- tužiteljica se nalazi na bolovanju od 22. rujna 2023.,

- tuženik je dana 27. rujna 2023. donio rješenje kojim su tužiteljici dodijeljena nova zaduženja i obveze,

-dana 28.11.2023. je na sjednici školskog odbora donesen zaključak da se tužiteljica zadrži u radnom odnosu iako trenutačno nema potrebe za njenim radom.

18. Sud je pravilno, suprotno žalbenim navodima, zaključio da je tuženik postupao sukladno odredbi čl. 7. ZR-a, kao i čl. 44. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama.

19. Sud je pravilno utvrdio i da tužiteljici postupanjem tuženika nije povrijeđeno dostojanstvo. Ovaj viši sud neće posebno ponavljati ono što je već detaljno i pravilno obrazloženo u presudi suda prvog stupnja, već upućuje u tom dijelu na obrazloženje prvostupanjskog suda.

20. Kako nije utvrđeno postojanje pravne osnove diskriminacije i povrede dostojanstva tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete.

21. Žaliteljica je neosnovano istaknula i povredu ustavnih i konvencijskih prava.

21.1. Pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine",broj 56/90, 137/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 150/13 i 5/14), koja određuje da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, predstavlja skup institucionalnih i postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka.

21.2. Tužiteljica u žalbi navodi da su u obrazloženju suda prvog stupnja izostali ozbiljni, relevantni i dostatni razlozi za ocjene kakve su dane, pa da joj je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. Ustava i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

21.3. Međutim, ovaj viši sud u tvrdnjama o arbitrarnosti pobijane prvostupanjske odluke ne nalazi da bi se o povredi takve naravi i intenziteta radilo da bi za posljedicu imalo povredu temeljnih prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim.

21.4. Iz osporene presude je razvidno da je prvostupanjski sud proveo postupak i izveo dokaze i ocijenio ih na način utvrđen mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama te pravilno, na temelju valjano provedenih dokaza (na temelju dokumentacije u spisu, te iskaza saslušanog ravnatelja tuženika i tužiteljice) i na valjanoj ocjeni svih relevantnih dokaza, donio pobijanu presudu

21.5. Osim toga razvidno je i to da je tužiteljica bila u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu uz odgovarajuću stručnu pomoć punomoćnika u osobi odvjetnika te poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje, a osporena presuda donesena u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, čije pravno stajalište i primjenu zakona prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

21.6. Slijedom navedenog, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred sudom prvog stupnja te navode žalbe, za zaključiti je da tužiteljica u biti izražava nezadovoljstvo prvostupanjskom presudom kojom je odbijen njezin tužbeni zahtjev te ovaj viši sud ocjenjuje da tužiteljica nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju zbog osobito teške povrede procesnih pravila ili pogrešne primjene materijalnog prava došlo do navodne povrede čl. 29. st. 1. Ustava na njenu štetu, a koje uključuje obvezu sudova da pruže dostatno obrazloženje svoje odluke.

22. Zaključno, valja imati na umu i pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-1348/2006 od 2. prosinca 2006. i U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008. da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te da se njihovo provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja suda već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju.

23. Cjelokupan sadržaj žalbe tužiteljice svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda te osporavanje načina na koji je prvostupanjski sud analizirao tužbu i dokumentaciju dostavljenu tijekom prvostupanjskog postupka kao i dokaze koje je proveo. Žalbeni prigovori sastoje se ustvari od iznošenja vlastitih zaključaka i predmnjeva – suprotno činjeničnim utvrđenjima suda prvog stupnja koji je zaključio da tužiteljica nije dokazala svoje tvrdnje glede povrede dostojanstva i diskriminacije, niti je u isto uvjerila sud, budući nije predočila činjenice iz kojih proizlazi konkretna, opisana i individualizirana sumnja da je u pitanju povreda dostojanstva i diskriminacije.

24. Dakle, žalbeni navodi tužiteljice svode se na selektivno ocjenjivanje dokaza provedenih u prvostupanjskom postupku, na način koji odgovara tužiteljici.

25. Sud prvog stupnja, suprotno navodima žalbe, pravilno je primijenio odredbu članka 154. st. 1. ZPP-a. Također, pri odlučivanju koje će troškove tuženiku naknaditi jasno je razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a iz kojeg je razvidno i koliko bodova pripada tuženiku za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

26. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe iz odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 22. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Dubravka Penić Lukač