REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-721/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i mr.sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Zdilar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, OIB:26635293339, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-52/2024-2 od 14. ožujka 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj Pn-35/2021-14 od 10. studenoga 2021., u sjednici održanoj 22. srpnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se naloži tuženici da isplatiti tužitelju s osnove naknade neimovinske štete iznos od 160.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom (toč. I.). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 26.250,00 kuna (toč. II.).
2. Presudom i rješenjem suda drugog stupnja žalba tužitelja je djelomično odbijena kao neosnovana, a djelomično prihvaćena na način da je presuda suda prvog stupnja potvrđena u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 125.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, dok je preinačena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 35.000,00 kuna na način da je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 4.645,30 eura sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude suda drugog stupnja. Ujedno je preinačena presuda suda prvog stupnja u dijelu odluke o parničnom trošku na način da je naloženo tuženici platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 729,98 eura.
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-614/2025-2 od 19. veljače 2025. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećeg pitanja:
"Može li se boravak zatvorenika u spavaonici neodgovarajuće kvadrature i volumena u cijelosti kompenzirati mogućim i stvarnim boravkom u drugim prostorima kaznionice (npr. na radnom mjestu, prilikom korištenja slobodnih aktivnosti, kod korištenja pogodnosti boravka u zajedničkim i vanjskim prostorima, kod dopuštenih izlazaka iz kaznionice i sl.)?"
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je podnijela reviziju navodeći pravno pitanje zbog kojeg je ovaj sud dopustio izjavljivanje revizije sukladno odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud preinači pobijanu nižestupanjsku presudu, podredno istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija tuženice nije osnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da se tužitelj u razdoblju od 5. siječnja 2011. pa do kraja spornog razdoblja 9. siječnja 2013., kao i sada, nalazio u kaznionici u [adresa],
- da je prilikom boravka u određenim razdobljima bio smješten na odjelima u smještaju koji nije odgovarao prostornim uvjetima propisanim odredbom čl. 74. st.1. Zakona o izdržavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09 i 18/11 - dalje: ZIKZ), jer je imao površinu i zapremninu ispod propisane, što je i utvrđeno rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Ik-I-774/12 od 2. siječnja 2013., te je sudac izvršenja odredio da je Kaznionica u Lepoglavi dužna otkloniti navedenu nezakonitost u odnosu na sam smještaj zatvorenika,
- da je tužitelj od 17. travnja 2011. do 13. siječnja 2013. (637 dana) kontinuirano boravio u sobi u kojoj je imao na raspolaganju 2,41 m2, obzirom na broj zatvorenika, u razdoblju od 14. siječnja 2011. do 27. siječnja 2011. (13 dana) kada je imao na raspolaganju 2,68 m2, a u razdoblju od 27. siječnja 2011. do 17. travnja 2011. (81 dan) kada je imao na raspolaganju 2,88 m2,
- da je tužitelj imao mogućnosti odlaziti u šetnje i prostore dnevnog boravka, baviti se sportskim aktivnostima i provoditi vrijeme u čitaonici, biblioteci ili uz gledanje i praćenje TV programa.
9. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da u spornom razdoblju prostori u kojima je boravio tužitelj po svojoj kvadraturi nisu odgovarali propisanom standardu, ali da takvi neadekvatni uvjeti u odnosu na prostornu nedostatnost sami po sebi ne predstavljaju osnovu za naknadu štete, već je uz to objektivno utvrđenje bilo potrebno utvrditi je li na strani tužitelja narušeno zdravstveno stanje na strani tužitelja i je li postoji uzročno-posljedična veza između tog narušenog zdravlja zbog loših smještajnih uvjeta, a što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Naime, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući da je nesporno utvrđeni nedostatak prostora tužitelju nadoknađen drugim aktivnostima koje je ... organizirala i omogućila tužitelju da izvan skučenih prostorija spavaonice boravi pretežni dio dana.
10. Odlučujući povodom žalbe tužitelja drugostupanjski sud djelomično je preinačio odluku prvostupanjskog suda ocjenjujući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je izveo pogrešne činjenične zaključke i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.
Drugostupanjski sud ocjenjuje da se kod povrede čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17 - u daljnjem tekstu: Konvencija) zbog uvjeta moraju uzeti u obzir tri elementa, odnosno relevantni standardi koje je Europski sud za ljudska prava utvrdio (predmet Muršić protiv Hrvatske – Vv- 7334/2013. od 20. listopada 2016.), a to su da svaki zatvorenik pojedinačno mora imati svoje mjesto za spavanje u ćeliji, da svatko mora raspolagati s najmanje 3 m2 površine poda i da ukupna površina ćelije mora biti takva da omogućava zatvorenicima da se slobodno kreću između namještaja.
Nadalje drugostupanjski sud zaključuje da Europski sud za ljudska prava u istoj odluci također iznosi stav da je oborivost čvrste pretpostavke čl. 3. Konvencije moguće uz kumulativno ispunjenje slijedećih čimbenika:
- smanjenja potrebnog minimalnog prostora do 3 m2 su kratka, povremena i minorna,
- takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe,
- podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovim i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru.
Drugostupanjski sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju trajanja izvršenja kazne zatvora u kojima je tužitelj imao manje od 3 m2 prostora nisu bila kratka i povremena te da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti iz čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 48/01, 125/11 dalje: ZOO) i to pravo na dostojanstvo te mu pripada pravo na naknadu štete i to pravične novčane naknade primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO, pri čemu je drugostupanjski sud uzimajući u obzir činjenicu da je tuženica, odnosno ... omogućila u većem dijelu dana boravak tužitelja izvan sobe te pristup brojnim aktivnostima izvan sobe djelomično kompenzirala manjak prostora u spavaonici u kojoj je tužitelj bio boraviti tijekom noćnog odmora, odredio kao primjeren iznos pravične novčane naknade 4.645,30 eura.
11. Ustavni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, tako i u odluci U-III-2388/15 od 26. veljače 2018., imajući u vidu i stajališta Europskog suda za ljudska prava, ponovio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, izražena u odluci broj U-III- 5725/2016 od 19. prosinca 2017., a u kojima je slijedio svoje stajalište iz odluke broj: U-IIIB-890/2012 od 4. svibnja 2016. ("Narodne novine", broj 54/16).
Tako Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da: „Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja).“
12. Nadalje, i Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Pritom je sud naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako Muršić protiv Hrvatske, Zahtjev br. 7334/13, odluka od 20. listopada 2016.). Ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 smatra se da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima), ali je tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti ako su kumulativno ispunjeni uvjeti koje navodi Sud, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.
13. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud utvrdio je odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti prigovora tuženice da je takav manjak prostora bio nadomješten na drugi način. Tako je utvrdio da je tužitelj imao mogućnost dovoljne slobode kretanja i prikladnih aktivnosti izvan sobe koje su ublažile situaciju stvorenu oskudnim prostorom unutar sobe, posebice da je tužitelj u sobi morao boraviti samo tijekom noći kada je spavao na svom ležaju. Također su utvrđene i relevantne okolnosti prikladnosti zatvorske ustanove u cjelini, kao i okolnosti zdravstvenog stanja tužitelja odnosno utjecaja predmetnih okolnosti na psihofizičko zdravlje tužitelja.
14. S obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog posljedica nedostatka i neosiguravanja osobnog prostora tijekom boravka u zatvoru) u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti tuženice po općim propisima obveznog prava. Za takve štete ona odgovara po načelu krivnje za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta i adekvatna uzročno posljedična veza).
15. Izdržavanje kazne zatvora neosporno je tegobno i uznemirujuće za osobu koja tu kaznu izdržava, posebice kada je smještena u oskudnom prostoru. U ovom konkretnom slučaju, obzirom na količinu vremena koje je tužitelj tijekom dana provodio u sobi, te imajući u vidu vrijeme koje je provodio baveći se aktivnostima u sigurnom okruženju izvan smještajnog prostora svaki dan, što uključuje rad, mogućnost bavljenja sportom, boravak na svježem zraku i korištenje knjižnice, značajno je ublažen negativni učinak manjka prostora u sobi, ali ne u cijelosti.
16. Imajući u vidu utvrđenja nižestupanjskih sudova, posebice duljinu vremena u kojem je tužitelj bio smješten u neodgovarajućim uvjetima (sveukupno 731 dan) proizlazi da tako dugo razdoblje smještaja u neodgovarajućim uvjetima nije u cijelosti kompenzirano na drugi način i da je tužitelj u određenoj mjeri bio podvrgnut trpljenju ili poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode, a što bi predstavljalo povredu dostojanstva tužitelja u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade (u tom smislu i odluka broj U-III-4719/2017 od 14. veljače 2019., U-III-2493/2017 od 19. listopada 2022. i U-III-4573/2016 od 14. srpnja 2022.).
17. Zaključno, u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjeni olakšavajući čimbenici koji nadomještaju manjak osobnog prostora jer smanjenje osobnog prostora nije bilo ni kratko ni povremeno ni manjeg opsega, iako je tužitelju bila omogućena tjelesna aktivnost i pristup mnogobrojnim drugim sadržajima. Zbog svega navedenog tužitelju su povrijeđena njegova prava utvrđena odredbama Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i Konvencije.
18. U odnosu na predmetno pravno pitanje za ukazati je da se boravak u spavaonici neodgovarajuće kvadrature i volumena može kompenzirati mogućim i stvarnim boravkom u drugim prostorima kaznionice (npr. na radnom mjestu, prilikom korištenja slobodnih aktivnosti, kod korištenja pogodnosti i boravka u zajedničkim i vanjskim prostorima, kod dopuštenih izlazaka iz kaznionice i sl.). Međutim, to je potrebno ispitati u svakom konkretnom slučaju i ocijeniti jesu li i u kojoj mjeri zadovoljeni svi takvi olakšavajući čimbenici ili ne (tako i Rev-230/2022 od 28. veljače 2023.).
19. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda pravilno je drugostupanjski sud primijenili materijalno pravo iz čl. 1100. ZOO kada je ocijenio da je tužitelju nastala šteta povredom dostojanstva, te da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične naknade, koja naknada je, s obzirom na okolnosti slučaja dosuđena u primjerenom iznosu.
20. Slijedom navedenog, budući da ovaj sud nije našao postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava na koji se odnosi podneseno pitanje, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st.6. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 22. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
