P-325/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupana po punomoćnici Doroteji Jurčić Nižić, odvjetnici u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri, Zagreb, Ilica 1/A, radi utvrđenja i isplate 939,44 €, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. lipnja 2025., u nazočnosti punomoćnice tužitelja Doroteje Jurčić Nižić, odvjetnice i u nazočnosti punomoćnika tuženika Marka Pavlinića, odvjetnika, donio je i objavio 21. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-135/2007, sklopljenog između korisnika kredita ŠM i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 od dana 14.2.2007.g. godine., sadržana u članku 5. st. 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,85% (nulacijelihosamdesetpetposto) iznosa kredita“.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana, isplati iznos od 916,32 € sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15. veljače 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 %, od 1. siječnja 2020., do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7%, a od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,5 %, a od 1. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku u roku od 15 dana platiti iznos od 23,12 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 15. veljače 2007. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. g. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj na iznos od 916,32 € potraživao zateznu kamate preko stope koja se odnosi na ostale odnose i koja mu je dosuđena pa do tražene stope koja se odnosi na trgovačke ugovore.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.103,68 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 250,00 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da su ŠM kao korisnica kredita i pravni prednik tuženika 14. veljače 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 016-135/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisnici kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 179.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita. Navodi da je tužitelj sklopio 30. svibnja 2023. s korisnikom kredita ŠM Ugovor o cesiji, broj: OV-3857/2023, a temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. U članku 5. Ugovora o kreditu popisano je da će Kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita. S tim u vezi, korisnici kredita je 15. veljače 2007., naplaćena naknada za obradu troškova kredita u iznosu od 939,44 €, a sve sukladno odredbi članka 5. Ugovora o kreditu. Navodi da je ugovor o kreditu po svojoj naravi je potrošački, a što jasno proizlazi i iz same namjene kredita te da je navedena odredba čl. 5. Ugovora tipska odredba ugovora o kreditu izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tome u prilog ide činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i sa svim ostalih korisnicima kredita u relevantnom vremenskom razdoblju. Ističe da su navedene okolnosti dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer se radi o osobnom potraživanju koje je stoga neprenosivo. Istaknuo je i prigovor zastare te navodi da ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 0,85 % iznosa kredita nikako nije narušena ravnoteža, kao niti načelo savjesnosti i poštenja. Navodi da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odnosno tužiteljica je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bila upoznata koju obvezu i u kojem iznosu preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Nadalje osporava korisniku kredita svojstvo potrošača te navodi da smislu čl. 59. st. 1. alineje 3. ZZP/2003 ugovor o zajmu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti te se poziva na odredbu čl. 61. st. 1. tada važećeg ZZP/2003 i odredbu čl. 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16,), smatrajući da iz pojmova sadržanih u ZZP/2003 i ZPK proizlazi zaključak da u postupku odobravanja kredita tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata. Također proizlazi zaključak da taj trošak snosi tužitelj (i drugi korisnici kredita), pa je tužiteljev načelni stav da takvi troškovi ne postoje pogrešan i suprotan propisu. Tuženik objašnjava i navodi koji su sve troškovi uključeni u naknadu za obradu kredita. Nadalje navodi da Zakon o potrošačkom kreditiranju ocjenjuje naknadu za obradu kredita kao ukupan trošak kredita, a slijedom čega tuženik smatra kako iz navedenog proizlazi da upravo naknada za obradu kredita, uz kamate, predstavlja cijenu ugovora o kreditu te ističe da unatoč činjenici što citirani zakon nije primjenjiv s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 2007. godine, isti daje jasnu definiciju naknade za obradu kredita, a budući da je navedeni lex specialis za ugovore o kreditu, tuženik smatra kako je primjenjivo shvaćanje tog zakona u pogledu definiranja da li odredba o naknadi za obradu kredita potpada pod cijenu ugovora o kreditu. Zaključno stoga ukazuje da ukoliko bi se zaključilo kako je u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju (a samim time i Zakona o zaštiti potrošača, budući da je prethodno navedeni lex specialis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača) naknada za obradu kredita cijena ugovora o kreditu, sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe ukoliko je ista ugovorena kao jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Osporava i tijek zateznih kamata smatrajući da tuženik nije nepošten. Također navodi da osporava visinu tužbenog zahtjev ali ne osporava visinu sporne naknade u iznosu od 916,32 €.

3. U nastavku postupka stranke su u bitnome ostale kod ranije iznijetih navoda te je tužitelj u podnesku od 17. ožujka 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da je točkom II. izreke potraživao iznos od 916,32 €, a ne više iznos od 939,44 €. Takvom procesnom dispozicijom tužitelj je djelomično povukao tužbu, no budući se tuženik podneskom od 31. ožujka 2025. protivio djelomičnom povlačenju tužbe, to je sud odlučivao o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu.

4. Ovdje se ukazuje da je tuženik predmetnim podneskom odustao od dokaza provođenjem kombiniranog vještačenje po vještaku za bankarstvo i financije, kojim će se utvrditi koje radnje su bile potrebne u postupku odobravanja Ugovora o kreditu do njegove isplate tužitelju, koliki je trošak tih radnji za tuženika (trošak zaposlenika i materijalni troškovi). Također je naveo kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS) i da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu. Slijedom navedenog, članak 5. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Zaključno smatra da se radi o zabrani manjeg značaja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a.

5. Tužitelj je podneskom od 10. travnja 2025. naveo da je samo uskladio tužbeni zahtjev s potvrdom o plaćenoj naknadi za troškove obrade i da se ne radi o djelomičnom povlačenju tužbe već da je tužitelj samo smanjio visinu tužbenog zahtjeva ali da nije mijenjao istovjetnost tužbe niti ju je povukao.

6. Na ročištu održanom 12. svibnja 2025. tuženik naveo da odustaje od saslušanja svjedoka zaposlenika tuženika ali da ostaje kod saslušanja korisnika kredita.

7. Sud je u tijeku postupka, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu (list 10-16 spisa), Izvadaci iz zemljišne knjige i ugovori o kupoprodaji nekretnine (list 17-30 spisa), obavijest o dospijeću prvog anuiteta (list 31 spisa), specifikacija isplate kredita (list 32 spisa), Ugovor o ustupu potraživanja (list 33-39 spisa), procedura za rad u LOM@S-u (list 100-155 spisa).

8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,85% (nulacijelihosamdesetpetposto) iznosa kredita.“ te zahtjev za isplatu iznosa od 939,44 € na ime ništetne odredbe.

10. Među strankama nije sporno da su pravni prednik tužitelja ŠM, kao korisnik kredita i tuženik 14. veljače 2007., zaključili Ugovor o kreditu br. 016-135/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine za iznos kredita od 179.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana i parkirnog mjesta. Nije sporno da je tuženik iz odobrenog kredita 15. veljače 2007., naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 916,32 €.

11. No, među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, svojstvo potrošača korisnice kredita, sporno je jeli odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita (čl. 5. Ugovora) ništetna, sporan je tijek zateznih kamata, sporno je, je li utuženo potraživanje u zastari i sporna je visina tužbenog zahtjeva u dijelu za iznos od 23,12 €, budući je tužitelj potraživao iznos od 939,44 €, dok je tuženik učinio nespornim da je korisniku kredita naplaćen iznos od 916,32 €.

12. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu br. 016-135/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ovaj sud je utvrdio da je isti sklopljen 14. veljače 2007., između ŠM kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika kao Banke. U članku 2. st. 2. Ugovora je izrijekom navedeno da se kredit odobrava za kupovinu stana i parkirnog mjesta. Ugovoreni iznos anuiteta je 909,50 CHF, a u članku 5. tog ugovora je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,85 %.

13. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine ovaj sud je utvrdio da su ŠM i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 30. svibnja 2023., te je člankom 2. ugovoreno da korisnica kredita ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između ŠM i pravnog prednika tuženika i to ugovora o kreditu broj 016-135/2007, a s osnova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

14. Imajući u vidu navedena utvrđenja, tražbina iz čl. 2. Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbine je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi na temelju financijskog vještačenja.

15. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

16. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. ZZP, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

17. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

18. U odnosu na tuženikov prigovor kojim je osporavao korisnici kredita svojstvo potrošača, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim.

19. Odredbom čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 – dalje: ZZP) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

20. Osim što iz samog Ugovora u članku 2. st. 2. Ugovora gdje je izrijekom navedeno da se kredit odobrava za kupnju stana i parkirnog mjesta te iz činjenice da je ugovor sklopila fizička osoba, ovaj sud je i iz iskaza svjedoka ŠM utvrdio da je kredit korišten upravo za kupnju stana za stanovanje. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da korisnica kredita ima svojstvo potrošača budući da je korisnica kredita fizička osoba i da su sredstva dobivena kreditom korištena za potrebu stanovanja, odnosno nisu korištena u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju odnosno poslovnoj aktivnosti odnosno poduzetničkoj djelatnosti, čime su ispunjeni uvjeti iz navedene odredbe.

21. Nadalje se ukazuje da je svjedokinja u svom iskazu navela da ona i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu, te da joj prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

22. Konkretni ugovor o kreditu br. 016-135/2007 sklopljen je 14. veljače 2007., pa se na isti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - dalje: ZZP).

23. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 81. st. 2. ZZP). Odredbom stavka 4. toga članka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

24. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, na način da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

25. Na temelju provedenih dokaza, posebno uvida u predmetni ugovor o kreditu i jasnog, logičnog i uvjerljivog iskaza korisnice kredita sud je utvrdio da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnica kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,85 % iznosa kredita. Korisnica kredita, koji je u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP potrošač, jer je ugovor sklopila u svrhu koja nije namijenjena njezinoj poslovnoj djelatnosti niti, obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, već u svrhu rješavanja stambenog pitanja (čl. 2. st. 2. Ugovora), je u svom iskazu navela da nisu pojedinačno pregovarali o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu, te da joj prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Iz navedenog sud zaključuje da korisnica kredita kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

26. Naime, korisnici kredita je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj korisnica kredita nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnice kredita, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. (tako i VSRH, Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.)

27. Kako je na tuženiku bio teret dokazivanja (čl. 81. st. 4. ZZP) da je s korisnicom kredita pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu (čl. 5.) proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, to se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

28. Dodatno se ukazuje da iz sadržaja sporne odredbe proizlazi da je korisnica kredita informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi jer iz ugovora se ne vide razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. S obzirom da se radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

29. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Korisnica kredita u svom iskazu navodi da pregovarala o navedenoj odredbi i da se s tuženikom nije pregovaralo o ničemu. Iz navedenog proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

30. Izostanak pregovaranja ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se navedeno stavi u vezu s činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da tuženik niti tvrdi niti dokazuje o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu (pa time korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu), a što sve zajedno s nedostatkom utvrđenja da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ide u prilog zaključku da je navedena ugovorna odredba prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

31. Jednako tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

32. Ovdje se napominje da je tuženik u odgovoru na tužbu bio naveo i obrazložio pojedine stavke koje čine trošak obrade svakog pojedinog kredita te je bio predložio i izvođenje kombiniranog vještačenje po vještaku za bankarstvo i financije, kojim će se utvrditi koje radnje su bile potrebne u postupku odobravanja Ugovora o kreditu do njegove isplate tužitelju, koliki je trošak tih radnji za tuženika (trošak zaposlenika i materijalni troškovi) ali je tuženik tijekom postupka odustao od predloženog dokaza, slijedom čega je sud ove njegove tvrdnje ocijenio nedokazanim. Pri tome se ukazuje da je tuženik tek u odgovoru na tužbu, obrazložio pojedine stavke koje čine trošak obrade kredita ali nije tvrdio niti je dokazao da bi korisniku kredita prije ili kod sklapanja samog ugovora, navedene stavke bile obrazložene i objašnjenje, slijedom čega navedene tvrdnje tuženika ovaj sud ocjenjuje nedokazanim i paušalanim.

33. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj: 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj: 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnice kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

34. Zaključno se ističe, u odnosu na navode tuženika da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), da navedena tvrdnja nije odlučna u ovoj pravnoj stvari. Naime, nije sporno da efektivna kamatna stopa je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita, već je sporno što je utužena naknada odnosno odredba čl. 5. Ugovora ništetna budući je protivna odredbi čl. 81. st. 1. ZZP pa je stoga ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP. Stoga nije upitno je li u vrijeme sklapanja ugovora postojao valjan pravni temelj za ugovaranje naknade za obradu kredita, budući je postojao, međutim, ta činjenica ne znači da navedena odredba nije ništetna ukoliko je protivna odredbama ZZP-a, kao u konkretnom slučaju.

35. Kako je predmetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to se ta odredba ne može primijeniti među strankama i tuženik nema pravo na naplatu potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe (točka I. izreke), odnosno sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. (točka II. Izreke).

36. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj je prvotno utuživao iznos od 939,44 €, te je nakon što je tuženik učinio nespornim da je naknada naplaćena u iznosu od 916,32 €, tužitelj bio i povukao tužbu u dijelu za iznos od 23,12 €, ali se tuženik protivio predmetnom djelomičnom povlačenju tužbe pa je sud odlučivao o zahtjevu za isplatu iznosa od 939,44 €. Slijedom navedenog, budući je nesporno utvrđeno da je od korisnika kredita naplaćen iznos od 916,32 €, a što je potvrdio i sam tužitelj to je u tom dijelu tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim (točka II. izreke), dok je u preostalom dijelu odnosno za iznos od 23,12 €, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovanim (točka III. izreke).

37. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik nije osnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena. Obzirom da je tek utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe, zastara još nije niti počela teći.

38. Što se tiče pitanja tijeka zakonske zatezne kamate potrebno je primijeniti odredbu čl. 1115. ZOO. Naime, tijekom ovog postupka je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava korisnice kredita, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 0,85 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnice kredita kao potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, a to rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo korisnici kredita, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

39. Slijedom navedenog, budući da tuženik nije ispunio svoju novčanu obvezu po dospijeću, osim glavnice, dužan je platiti i zakonske zatezne kamate u skladu s odredbom članka 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje ZOO) a koja se odnosi na ostale odnose.(točka II. Izreke)

40. Pri tome se ukazuje da tužitelj nema pravo na zatezne kamate po stopi koja se odnosi na trgovačke ugovore, budući da se ne radi o trgovačkom ugovoru, jer potraživanje koje je preneseno na tužitelja samim prijenosom nije promijenilo svoj identitet pa kako se radi o potraživanju korisnika kredita koji je potrošač i fizička osoba to samim ustupom takav ugovor ne postoje trgovački ugovor. Stoga je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.(točka IV. Izreke).

41. Zaključno, suprotno navodima tuženika, u konkretnom slučaju se ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a, iako je ugovor u cijelosti ispunjen, budući da korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

42. S obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, to tužitelj sukladno odredbi čl. 154. st. 5. i 155. ZPP-a, ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj: 138/23, nastavno: Tarifa“) i to za pristup na ročišta održana 12. svibnja 2025., i 13. lipnja 2025., u iznosu od 200,00 €, za svako od navedenih ročišta (Tbr 9. t. 1. Tarife), kao i za sastav podneska od 21. siječnja 2025. (tužba), te od 17. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 1. Tarife). Također, tužitelju pripada i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 34,56 € i sudska pristojba na presudu u iznosu od 69,12 € u skladu s Tar. br. 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi koje su sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18 i 51/23 - dalje ZSP), Dakle, tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove postupka u sveukupnom iznosu od 1.103,68 € (točka V. izreke).

43. Sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav podneska od 10. travnja 2025. u iznosu od 200,00 €, budući je sud sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, smatrao da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 250,00 € (točka VI. izreke).

44. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 151. st. 3. ZPP-a i članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 – ZOO) i to uzimajući u obzir stopu koja se odnosi na ostale odnose.

Zagreb, 21. srpnja 2025.

SUDAC:

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana primitka presude a podnosi se putem ovog suda putem e-komunikacije.

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 69,12 €

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana