Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-753/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dušanke Zastavniković Duplančić kao predsjednice vijeća te Renate Miličević i Siniše Pleše kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog ĆZ, zbog kaznenog djela protiv gospodarstva – utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15,101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci, broj KO-DO-191/2024 i okrivljenog ĆZ, podnijetim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj K- 183/2024-8 od 17. srpnja 2024., u javnoj sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2025., u prisutnosti branitelja okrivljenika Saše Jelušića, odvjetnika iz Rijeke
p r e s u d i o j e
I. Povodom žalbi državnog odvjetnika i okrivljenog ĆZ, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi na način da ista sada glasi:
Na temelju članka 560. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 84/22 i 36/24 – dalje u tekstu: ZKP) utvrđuje se da je novčani iznos od 59.920,51 eura (pedeset devet tisuća devetsto dvadeset eura i pedeset jedan cent) imovinska korist koju je okrivljeni RZ ostvario kaznenim djelom iz članka 256. stavka 1. KZ/11. Novčani iznos od 59.920,51 eura je imovina Republike Hrvatske te se nalaže okrivljenom ĆZ da isplati novčani iznos od 59.920,51 eura u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.
II. Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i okrivljenog ĆZ kao neosnovane te se u ostalom nepreinačenom djelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci, broj K-183/2024-8 od 17. srpnja 2024., okrivljeni ĆZ proglašen je krivim zbog kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11, te je na temelju istog zakonskog članka osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci. Na temelju članka 56. stavka 1. 2. i 3. KZ/11 okrivljenom ĆZ izrečena je uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11 utvrđeno je da je novčani iznos od 59.920,51 eura imovinska korist koju je okrivljeni RZ ostvario kaznenim djelom iz članka 256. stavka 1. KZ/11, navedeni novčani iznos je imovina Republike Hrvatske te je naloženo okrivljenom ĆZ da isplati navedeni iznos u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe. Na temelju članka 148. stavka 1. i 6. ZKP okrivljeniku je naloženo da naknadi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 400,00 eura (četiristo eura), dok je plaćanja ostalih troškova okrivljenik oslobođen.
2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci zbog odluke o kazni iz članka 467. točke 4. ZKP, navodeći da je prvostupanjski sud precijenio olakotnu okolnost okrivljenikove neosuđivanosti te je predložilo da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u odluci o kazni i da se okrivljeniku izrekne bezuvjetna kazna zatvora.
3. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio i okrivljeni ĆZ po branitelju Saši Jelušiću, odvjetniku iz Rijeke, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. ZKP te je predložio da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i da se on oslobodi od optužbe, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje pred drugim sucem. U žalbi je zatraženo da drugostupanjski sud obavijesti branitelja okrivljenika o održavanju sjednice drugostupanjskog vijeća kojem zahtjevu je ovaj sud udovoljio.
4. Odgovor na žalbe nisu podneseni.
5. Prije sjednice vijeća u smislu čl. 474. st. 1. ZKP predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
6. Na javnu sjednicu drugostupanjskog vijeća pristupio je branitelj okrivljenika, odvjetnik Saša Jelušić, a nisu pristupili državni odvjetnik i okrivljenik čija je pošiljka vraćena s napomenom dostavljača "obaviješten, nije podigao pošiljku", stoga je sjednica održana na temelju odredbe članka 475. stavka 4. KZ/11. Branitelj okrivljenika, odvjetnik Saša Jelušić iznio je navode i prijedloge iz žalbe.
7. Žalbe državnog odvjetnika i okrivljenog ĆZ nisu osnovane.
U odnosu na žalbu okrivljenog ĆZ osim zbog odluke o kazni 8. Okrivljenik u žalbi navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka navodeći da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni sa sadržajem iz zapisnika i isprava iz spisa jer zaključak suda nema uporište u spisima čime okrivljenik, zapravo, osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda što također ističe u žalbi. Kako je prvostupanjski sud u presudi naveo da je okrivljenik postupao s izravnom namjerom što je i obrazložio (točka 17. prvostupanjske presude), neutemeljen je navod okrivljenika da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama zbog čega njegova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.
9. Nije u pravu okrivljenik kada navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje. Naime, okrivljenik u žalbi ponavlja svoju obranu da u inkriminiranom razdoblju nije bio odgovorna osoba u trgovačkom društvu ''...' d.o.o. (dalje u tekstu: TD ... Grupa) te da se nalazio u Kuvajtu zbog čega nije mogao počiniti kazneno djelo. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud, iz povijesnog izvatka iz sudskog registra, utvrdio da je jedini osnivač ... bio okrivljeni ĆZ koji je u inkriminiranom razdoblju bio direktor i jedina osoba ovlaštena za zastupanje tog trgovačkog društva, a što je i upisano u registru Trgovačkog suda. Iz iskaza svjedoka TZ, direktora trgovačkog društva ... Rijeka, sud je utvrdio da je da je on s okrivljenikom dogovarao posao prodaje auto dijelova. Iz iskaza svjedoka ĐZ, dokumentacije spisa te nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije Zlatka Radovčića, prvostupanjski sud je utvrdio da je TD ... prodala trgovačkom društvu ... Rijeka trgovačku robu u iznosu od 299.602,54 eura (protuvrijednost 2.257.355,42 kuna) i za istu ispostavila 25 računa. Iz nalaza i mišljenja te dopune nalaza i mišljenja vještaka Zlatka Radovčića, sud je pravilno utvrdio da ... nije obračunalo obvezu poreza na dodatnu vrijednost za ožujak 2013. u iznosu od 59.920,51 eura (protuvrijednost 451.471,05 kuna) i nije predana prijava poreza na dodanu vrijednost za ožujak 2013. u poreznu upravu što je bila obaveza najkasnije do 30. travnja 2013., a što okrivljenik niti ne osporava. Okrivljenik u žalbi, jednako kao u obrani, navodi da je u razdoblju od 28. travnja 2007. do 7. ožujka 2014. bio zaposlen kao voditelj prodaje u [obrt]. i da je u Državi Kuvajt imao dozvolu boravka u razdoblju od 8. ožujka 2012. do 3. srpnja 2014., ali navedeno ne isključuje obvezu okrivljenika da kao odgovorna osoba ... podnese prijavu poreza na dodanu vrijednost što on, nesporno, nije učinio. Uz to je potrebno istaknuti da pečat granične policije Države Kuvajt, na koji se okrivljenik poziva, dokazuje da je on Državu Kuvajt napustio 4. ožujka 2013., a ne da je u nju ušao, kako on pogrešno navodi. Da je okrivljenik obvezu podnošenja prijave poreza na dodanu vrijednost prenio na knjigovodstveni servis tada bi trebao imati pisanu uputu ili ugovor s knjigovodstvenim servisom kao dokaz propusta knjigovodstvenog servisa i bilo bi za očekivati da pokrene postupak protiv istog zbog nepoštivanja ugovornih obveza, a što okrivljenik uopće nije spominjao u svojoj obrani. Stoga pravilno utvrđuje prvostupanjski sud da okrivljenik kao odgovorna osoba ... nije prema nadležnoj poreznoj ispostavi u Rijeci podnio prijavu poreza na dodanu vrijednost za ožujak 2013. niti podnio godišnju prijavu poreza na dodanu vrijednost po osnovi prodane robe u iznosu 299.602,54 eura (protuvrijednost 2.257,355,42 kuna) čime je postupio protivno odredbi članka 18. i 19. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i time oštetio državni proračun Republike Hrvatske za novčani iznos od 59.920,51 eura (protuvrijednost 451.471,05 kuna). Potrebno je istaknuti da na pravilnost takvog zaključka prvostupanjskog suda nije od utjecaja tko je potpisao 25 izdanih računa niti je ta činjenica odlučna za opstojnost inkriminiranog kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11, pa stoga nije u pravu okrivljenik kada navodi da je zbog toga činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Odredbom članka 466. stavka 4. ZKP određeno je da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, osim ako je žalitelj za njih saznao nakon zaključenja rasprave. Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a kako je okrivljenik tek u žalbi naveo da je za nepodnošenje prijave poreza prekršajno kažnjen još 2013., pri čemu nije dostavio primjerak ili poslovni broj istog, ne može se prihvatiti obrana okrivljenika da se radi o presuđenoj stvari. Stoga je, suprotno stavu okrivljenika, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i ispravnom analizom svih provedenih dokaza pravilno zaključio kako je okrivljenik počinio inkriminirano mu kazneno djelo. Za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je u obrazloženju iznio jasne i valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i ovaj drugostupanjski sud. Na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbe Kaznenog zakona kada je okrivljenika proglasio krivim zbog kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11.
U odnosu na odluku o kazni
10. Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti na strani okrivljenika kod odluke o kazni jer nije u dovoljnoj mjeri cijenio težinu počinjenog kaznenog djela i nastalu štetu za proračun Republike Hrvatske zbog čega se izrečenom uvjetnom osudom neće ostvariti svrha kažnjavanja, već je to moguće ostvariti jedino bezuvjetnom kaznom zatvora.
10.1. Okrivljenik se ne žali zbog odluke o kazni pa je navedena žalbena osnova ispitana u smislu članka 478. ZKP jer žalba zbog povrede Kaznenog zakona i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni.
10.2. Nisu u pravu ni okrivljenik kada tvrdi da mu je sud prvog stupnja izrekao prestrogu kaznenu sankciju niti državni odvjetnik kada tu sankciju smatra preblagom. Naime, protivno tvrdnjama iz žalbe državnog odvjetnika i okrivljenika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud okrivljeniku pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu članka 47. KZ/11 utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao, zbog čega njihova preocjena za koju se zalažu nije osnovana. Prvostupanjski sud je okrivljeniku ispravno uzeo kao olakotno njegovu neosuđivanost, dok otegotnih okolnosti nije našao. Stoga, uzimajući u obzir sve tako utvrđene okolnosti, cijeneći težinu i posljedice kaznenih djela, društvenu opasnost te sve okolnosti koje je na strani okrivljenika u smislu članka 47. KZ/11 utvrdio prvostupanjski sud te protek vremena od učinjenog djela koji je veći od jedanaest godina, to je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda izrečena kazna zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci uz rok kušnje od 2 (dvije) godine, tj. izrečena uvjetna osuda - u cijelosti primjerena kazna kojom će se odgojno djelovati na okrivljenika i spriječiti ga da u buduće čini kaznena djela te će se istom postići i opća svrha kazni kojom će se odgojno utjecati na druge da ne čine kaznena djela, poštuju propise i pravni poredak kako je to opisano u članku 41. KZ/11, pa blaže kažnjavanje za koje se zalaže okrivljenik i strože kažnjavanje za koje se zalaže državni odvjetnik nije osnovano.
11. Žalbenim razlozima državnog odvjetnika i okrivljenika nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, no Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. i 2. ZKP te nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, ali je počinjena povreda Kaznenog zakona na štetu okrivljenika u odnosu oduzetu imovinsku korist (članak 469. točka 5. ZKP) jer je sud istu pogrešno oduzeo po članku 77. KZ/11, a ne prema odredbi članka 560. stavka 1. i 2. ZKP. Stoga je ovaj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti preinačio prvostupanjsku presudu u skladu s citiranom zakonskom odredbom i odredio da novčani iznos od 59.920,51 eura predstavlja imovinsku korist koju je okrivljenik ostvario kaznenim djelom iz članka 256. stavka 1. KZ/11 te stoga novčani iznos od 59.920,51 eura postaje imovina Republike Hrvatske. Okrivljeniku je naloženo da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 59.920,51 eura u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude kako je to navedeno pod točkom I. ove odluke.
12. S obzirom na sve navedeno, valjalo je primjenom članka 486. stavka 1. ZKP presuditi kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 18. veljače 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Dušanka Zastavniković Duplančić
