P-96/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupana po punomoćniku Domagoju Tomiću, odvjetniku u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika HPB d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupana po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, Ribnjak 40, radi utvrđenja i isplate 428,99 €, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. lipnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Domagoja Tomića i u nazočnosti zamjenice punomoćnika tuženika Ivane Krpan, odvjetnice, donio je i objavio 21. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 310283 sklopljenog dana 24.08.2004. godine između SL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:: „Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,75% (slovima: jedancijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita“.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 428,99 € sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 %, od 1. siječnja 2020., do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7%, a od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,5 %, a od 1. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 999,54 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 33,64 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da su ČL, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika 24.08.2004., sklopili Ugovor o kreditu broj: 310283, kojim je pravni prednik tuženika (Volksbank d.d.) kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit. U članku 5. Ugovora o kreditu ugovoreno je naplaćivanje administrativne naknade, navodno za obradu kreditnog zahtjeva na način da je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Banci platiti temeljem Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,75% (slovima: jedancijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita. Navodi da je predmetna naknada naplaćena u iznosu od 3.232,26 kn odnosno 428,99 € i to zaključno s danom 1. rujna 2004. Navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika tipski, adhezijski ugovor, na koji sadržaj korisnik kredita nije imao, a niti je mogao imati bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe te stoga smatra da je predmetna odredba netransparentna, nepoštena i ništetna. Nadalje navodi da pravni prednik tuženika prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom, o razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade, o eventualnoj svrsi naknade i o relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Samim time, ista je odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza tužitelja i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ista imala odnositi, neodređeni i neodredivi sukladno čl. 272. ZOO-a. Također je ukazao da Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su Ugovor sklopili SL, [adresa], kao Ustupitelj s jedne strane i tužitelj kao Primatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, te navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,75 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Stoga smatra da je očito da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Tuženik zaključno osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

3. U nastavku postupka stranke su ostale kod ranije iznijetih navoda te je na ročištu održanom 12. svibnja 2005. tuženik naveo da visina tužbenog zahtjeva nije sporna te da nije sporan status potrošača korisnika kredita.

4. Sud je u tijeku postupka, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, proveo dokaz uvidom u: potvrdu o naplati administrativne naknade (list 11 spisa), obavijest o ustupu (list 12-13 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 14-19. spisa), Ugovor o kreditu (list 218-238 spisa), Opći uvjeti za poslovanje s građanima (list 239-244 spisa), Politika kamatnih stopa (list 245-251 spisa), prometna kartica po kreditu (list 525- 267 spisa), izvadak po transakcijskom računu (list 268-281 spisa).

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu od 24. kolovoza 2004, a koja glasi: “Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,75% (slovima: jedancijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita“ te zahtjev za isplatu iznosa od 428,99 € na ime ništetne odredbe.

7. Među strankama nije sporno da su pravni prednik tužitelja SL, kao korisnik kredita i tuženik 24. kolovoza 2004., zaključili Ugovor o kreditu br. 310283 za iznos kredita od 45.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po kupovnom tečaju za devize Banke važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupnje kuće u [adresa]. Nije sporno da je tuženik iz odobrenog kredita 1. rujna 2004., naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 428,99 € te nije sporna visina tužbenog zahtjeva a niti status potrošača korisnika kredita.

8. No, među strankama je sporno je li odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita (čl. 5. Ugovora) ništetna, te je sporno je li utuženo potraživanje u zastari.

9. Uvidom u predmetni Ugovor ovaj sud je utvrdio da je isti sklopljen 24. kolovoza 2004, između BL kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao Banke, U članku 2. Ugovora je izrijekom navedeno da se radi o kreditu za kupnju kuće u [adresa]. U članku 5. tog ugovora je navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito slijedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,75% (slovima: jedancijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita i 5.2. Naknadu za izvršenu konverziju: 0,5% od iznosa stanja glavnice na dan konverzije, te stvarne troškove koje Banka ima zbog promjene uvjeta financiranja.

10. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine ovaj sud je utvrdio da su SL i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 7. lipnja 2023., te je člankom 2. ugovoreno da korisnik kredita ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između SL i tuženika i to ugovora o kreditu broj 310283, a s osnova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

11. Imajući u vidu navedena utvrđenja, tražbina iz čl. 2. Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbine je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi na temelju financijskog vještačenja.

12. Konkretni ugovor o kreditu sklopljen je 24. kolovoza 2004., pa se na isti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - dalje: ZZP).

13. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 81. st. 2. ZZP). Odredbom stavka 4. toga članka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, na način da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Svjedok SL u svom iskazu je u bitnome naveo da mu predmetna odredba Ugovora o kreditu iz čl. 5. Ugovora kojom su ugovoreni troškovi obrade kredita, nije bila razumljiva u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze. Nadalje je iskazao da nisu pojedinačno pregovarali o odredbi čl. 5.. Ugovora o kreditu, te da mu prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Također je naveo da mu nije objašnjeno na koji način je tuženik odredio naknadu u visini od 1,75 % te je sredstvima iz predmetnog kredita kupio kuću u kojoj živi.

16. Na temelju provedenih dokaza, posebno uvida u predmetni ugovor o kreditu i jasnog, logičnog i uvjerljivog iskaza korisnika kredita sud je utvrdio da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,75 % iznosa kredita. Korisnik kredita, koji je u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP potrošač, jer je ugovor sklopio u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti, obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, već u svrhu rješavanja stambenog pitanja (čl. 2. Ugovora), te je u svom iskazu naveo da mu navedena odredba nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze te da nisu pojedinačno pregovarali o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu i da mu prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Iz navedenog sud zaključuje da korisnik kredita kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa pravnim prednikom tuženika u svezi naknade za obradu kredita.

17. Naime, korisniku kredita je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj korisnik kredita nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. (tako i VSRH, Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.)

18. Kako je na tuženiku bio teret dokazivanja (čl. 81. st. 4. ZZP) da se s korisnikom kredita pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu (čl. 5.1.) proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, to se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

19. Dodatno se ukazuje da iz sadržaja sporne odredbe proizlazi da je korisnik kredita informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi jer iz ugovora se ne vide razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. S obzirom da se radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Korisnik kredita u svom iskazu navodi da nije mogao pregovarati o naknadi za obradu kredita. Iz navedenog proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

21. Izostanak pregovaranja ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se navedeno stavi u vezu s činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da tuženik niti tvrdi niti dokazuje o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu (pa time korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu), a što sve zajedno s nedostatkom utvrđenja da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ide u prilog zaključku da je navedena ugovorna odredba prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Jednako tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

23. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj: 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj: 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

24. Kako je predmetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to se ta odredba ne može primijeniti među strankama i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe (točka I. izreke), odnosno sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 , 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. (točka II. Izreke)

25. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik nije osnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena. Obzirom da je tek utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe, zastara još nije niti počela teći.

26. Što se tiče pitanja tijeka zakonske zatezne kamate potrebno je primijeniti odredbu čl. 1115. ZOO. Naime, tijekom ovog postupka je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava korisnika kredita, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,75 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, a to rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo korisniku kredita, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

27. Slijedom navedenog, budući da tuženik nije ispunio svoju novčanu obvezu po dospijeću, osim glavnice, dužan je platiti i zakonske zatezne kamate u skladu s odredbom članka 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje ZOO) a koja se odnosi na ostale odnose.(točka II. Izreke)

28. Zaključno, u konkretnom slučaju se ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 2. ZOO- a, iako je ugovor u cijelosti ispunjen, budući da korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

29. S obzirom da tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, to tužitelj sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a, ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj: 138/23, nastavno: Tarifa“) i to za pristup na ročišta održana 12. svibnja 2025. i 13. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 € za svako od navedenih ročišta (Tbr 9. t. 1. Tarife) te za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 € (Tbr. 9. t. 3. Tarife), kao i za sastav podneska od 9. siječnja 2025. (tužba), te od 5. ožujka 2025. (obrazloženi podnesak) u iznosu od 200,00 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 1. Tarife). Također, tužitelju pripada i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 33,18 € i sudska pristojba na presudu u iznosu od 66,36 € u skladu s Tar. br. 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi koje su sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18 i 51/23 - dalje ZSP), Dakle, tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove postupka u sveukupnom iznosu od 999,54 € (točka III. izreke).

30. Sud je odbio i tužiteljev zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na presudu preko dosuđenog iznosa od 66,36 € pa do traženog iznosa od 100,00 €, budući da sukladno vrijednosti predmeta spora navedena pristojba iznosi 66,36 €. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 33,64 € (točka IV. izreke).

31. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 151. st. 3. ZPP-a i članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 – ZOO) i to uzimajući u obzir stopu koja se odnosi na ostale odnose.

Zagreb, 21. srpnja 2025.

SUDAC:

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana primitka presude a podnosi se putem ovog suda putem e-komunikacije.

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 66,36 €

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana