REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13, Slavonski Brod

Poslovni broj: P-629/2023-9

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Pencingeru, odvjetniku u Slavonskom Brodu, Vukovarska 8/1, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, 21. srpnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu koji je tuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, istaknuo u odgovoru na tužbu od 21. prosinca 2023., kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovoga suda podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove.

1.1. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom – kreditorom dana 14. kolovoza 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu, broj ugovora: 2402006- 1031262160/51400607-5104061127 (dalje: Ugovor) kojim je dobio na raspolaganje kredit u iznosu od 112.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.

1.2. Nadalje, da je iz Ugovora vidljivo da se kredit ugovara u valuti švicarski franak (CHF), a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, da je tužitelj s naslova stambenog kredita primio kunsku protuvrijednost, a ne novac u stranoj valuti (CHF) te da je tužitelj svoju kreditnu obvezu ispunjavao u kunama koje je banka obračunavala po vlastitom tečaju.

1.3. Tužitelj navodi da je tuženik pri sklapanju ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF isključivo i namjerno prikazao tužitelju pozitivne strane takvih kredita u smislu koristi zbog niže ugovorene kamatne stope na njih, a svjesno i namjerno nije tužitelju ukazao na mogućnost rizika takvih ugovora u smislu izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni u budućem kreditnom razdoblju.

1.4. Zbog toga tužitelj smatra da je ugovorna odredba iz konkretnog ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom uz primjenu tečaja švicarskog franka bila nejasna i nerazumljiva za njega kao potrošača pa da je samim time bila i nepoštena u smislu odredbe članka 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača/03., a kasnije članka. 96.

- 102. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje da se sklapanjem ovakvih ugovora stvorila znatna neravnoteža između ugovornih strana imajući u vidu vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i nastalih primjena u tečaju kune prema švicarskom franku nakon sklopljenog ugovora o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u prvom redu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda navodeći da su parnične stranke člankom 16. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, odnosno da je ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Rijeci obzirom da je sjedište tuženika u Rijeci. Predlaže sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu i predmet dostavi Općinskom sudu u Rijeci. Protivi se tužbenom zahtjevu u cijelosti te osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da tužitelj nema pravni interes za postavljanje stupnjevitog tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja u cijelosti, osporava tužitelju status potrošača te navodi da je tužitelj dužan u ovom postupku dokazati svoj status potrošača.

2.1. U odnosu na provedenu konverziju ističe da su tužitelj i tuženik dana 27. siječnja 2016. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

2.2. Tuženik ističe kako je Izračun konverzije predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF izvršio sukladno kogentnim zakonskim odredbama sadržanim u čl. 19. c. ZIDZPK/15 te izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji je u skladu s odredbama iz čl. 19. d. ZIDZPK/15 učinio dostupnim tužitelju. Cilj ZIDZPK/15 da je bio osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Predlaže sudu pozvati vještaka da u vještačenju uzme u obzir navedenu priznatu preplatu prilikom izračuna i to na način da iznos tvrđene preplate iz konverzije dovede u vezu s iznosom razlika anuiteta, odnosno da prikaže koliko stvarno iznosi navodno potraživanje tužitelja nakon što se umanji iznos utvrđene preplate. Zaključno predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu koji je istaknuo tuženik nije osnovan.

4. Odredbom članka 70. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022.,114/2022., dalje: ZPP) propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. istog članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa te stavkom 5. da isprave o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.

5. Prorogacijska klauzula sadržana je u članku 16. Ugovora o kreditu, a iz iste proizlazi da su ugovorne, ovdje parnične, stranke prilikom sklapanja istoga, za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora, ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, ovdje tuženika (str. 13 spisa). Međutim, po ocjeni ovog suda takva ugovorna klauzula je nepoštena odredba ugovora jer se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj ugovorne stranke nisu posebno pregovarale.

5.1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14., 110/15., 14/19, dalje u tekstu: ZZP) propisuje pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu te je posebno propisano člankom 1 a) da taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i sa aktom Europske unije i to Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

5.2. Upravo ova Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav i dijelom je ZZP. Odredbom članka 49. stavka 1. ZZP propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 49. stavak 2. ZZP).

5.3. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je i samim zakonom na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (članak 50. stavak 1. ZZP).

6. Također, vezano za praksu Suda Europske unije valja upozoriti na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.1. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana već je sastavni dio tipskog (unaprijed formuliranog) ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, budući da bi tužitelj, koji ima prebivalište u [adresa], dakle na području mjesne nadležnosti ovog suda (teret dokaza da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije imao prebivalište na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu je na tuženiku) radi ostvarenja svojih prava i obveza bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu jer bi to za tužitelja iziskivalo dodatne troškove i vrijeme, čime se tužitelju ograničava pravo na pristup sudu.

6.2. Kako iz navedenog proizlazi da su ispunjene pretpostavke propisane citiranim odredbama ZZP-a, to ovaj sud takvu odredbu ugovora smatra nepoštenom.

7. Nadalje, prema odredbi članka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16. , dalje u tekstu: ZPK) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.

7.1. Prema odredbi članka 19.l stavka 1. ZPK u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

7.2. Kako je predmet spora potraživanje po osnovi razlike preplaćenog iznosa s osnova valute obveze po osnovi ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, a tužitelj je kao korisnik tog kredita potrošač u smislu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju, u takvim konkretnim okolnostima tužitelj koji ima prebivalište na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu, pravilno je podnio predmetnu tužbu pred prvostupanjskim sudom u Slavonskom Brodu kao mjesno nadležnom sudu za postupanje u ovom postupku, a podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Slavonskom Brodu tužitelj je iskoristio pravo izbora koje mu pruža citirana odredba članka 19.I stavka 1. ZPK.

8. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci rješenja.

Slavonski Brod, 21. srpnja 2025.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa istog. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Krešimiru Pencingeru, odvjetniku u Slavonskom Brodu – putem e-komunikacije,

2. Tuženik po punomoćniku Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri d.o.o., Zagreb – putem e-komunikacije.