REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-931/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Šuti, odvjetnica u Zagrebu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 837/2024-8 od 14. travnja 2025., u sjednici održanoj 21. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-837/2024-8 od 14. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

- utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. Ugovora o kreditu broj:

228-50-4300208 od 3. kolovoza 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Marije Cividini 13. kolovoza 2007. pod brojem: OU-5404/07, a koji glasi: „3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“ (točka I. izreke),

- naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 685,06 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. kolovoza 2007. do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke),

- naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.079,64 eura sa zateznim kamatama koje teku od 14. travnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana (točka III. izreke) i

- odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura (točka IV. izreke).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica u cijelosti iz svih zakonom predviđenih razloga. Prije svega prigovara da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer se sud uopće nije očitovao o njenim prigovorima. Navodi da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 326. u vezi s člankom 186.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Ističe da obrazloženje presude nije sastavljeno u skladu s odredbom članka 338. stavka 4. ZPP-a. Prigovara i počinjenju apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Smatra da sud nije pravilno utvrdio pretpostavke nepoštenosti sporne ugovorne odredbe, jer je izjednačio tri odvojene pretpostavke nepoštenosti – pojedinačno pregovaranje, neravnotežu na štetu potrošača i postupanje trgovca suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe i da je sud zanemario da je zakonodavac propisao kako se mora raditi o znatnoj neravnoteži. Navodi da zakonskim odredbama nije propisana zabrana ugovaranja naknade za odobrenje kredita. Ističe i da Sud Europske unije u svojim odlukama traži da potrošač iz sporne odredbe može predvidjeti posljedice koje za njega iz takve odredbe proizlaze, a ne da mora shvatiti na što se navedena naknada odnosi. Prigovara da sud nije obrazložio tijek zateznih kamata odnosno zašto tuženicu smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje: ZOO). Navodi da sud uopće nije utvrđivao u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja niti je utvrđivao činjenično stanje u odnosu na jasnoću i određenost odredbe o naknadi za odobrenje kredita odnosno tužiteljevu mogućnost razumijevanja te odredbe, a nije utvrđivao niti savjesnost postupanja tužitelja odnosno može li se istog smatrati „prosječnim potrošačem“. Ističe da je sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03) te nije proveo test poštenosti. Prigovara zauzetom shvaćanju u vezi s istaknutim prigovorom zastare. Navodi da se dosudom zateznih kamata od dana stjecanja tuženici narušava pravo na pravnu sigurnost. Prigovara pogrešnoj primjeni odredbe članka 326. stavka 2. ZOO-a, jer kada bi sporna odredba i bila ništetna uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari, smatra pogrešnom i odluku o troškovima postupka. Osim toga, smatra da je tužitelju neosnovano priznat trošak sastava podneska od 3. travnja 2024., jer nije bio potreban za vođenje parnice. Predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno ukinuti presudu i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava. Potražuje trošak žalbe.

3. Sa žalbom tuženice sud prvog stupnja postupio je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 228-50-4300208 od 3. kolovoza 2007., sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, kojim je tužitelju odobren gotovinski kredit u iznosu od 35.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, a koja ugovorna odredba se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva u visini 3,30% od iznosa kredita. Posljedično tome, tužitelj zahtijeva vraćanje po toj osnovi naplaćenog iznosa jednokratne naknade od 685,06 eura sa zateznim kamatama od 29. kolovoza 2007. do isplate.

6.1. Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev uz zaključak da je riječ o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo koja je, iako jasna i uočljiva, od strane banke unesena u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena te klauzule stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje mu se usluge zauzvrat pružaju (koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ili sl.). Sud prvog stupnja je prihvatio i restitucijski zahtjev te je obvezao tuženicu da vrati tužitelju primljeni iznos od 685,06 eura sa zateznim kamatama od dana stjecanja prema odredbama članka 323. stavka 1., članka 1111. i članka 1115. ZOO-a. Prigovor zastare odbijen je pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.

7. Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

8. Protivno žalbenim navodima, presuda je razumljiva i valjano obrazložena te se može ispitati u odnosu na sva sporna pitanja, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Stoga žaliteljici nije povrijeđeno niti pravo na pravično suđenje na koje se poziva u žalbi.

9. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Obrazloženje presude je sastavljeno na način kako je to propisano odredbom članka 338. stavka 4. ZPP-a pa nije ostvarena bitna povreda iz čanka 354. stavka 1. ZPP-a.

11. Neosnovan je žalbeni navod da je pobijanom presudom ostvarena bitna povreda iz članka 326. i članka 186.c u vezi s člankom 354. stavkom 1. ZPP-a, jer da je odlučeno o zahtjevu koji nije bio dospio prije zaključenja glavne rasprave. Predmet spora je prvenstveno utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe ugovora, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (članak 328. ZOO-a) i neovisno je o dospijeću tražbine. Dosuđeni tijek zateznih kamata rezultat je zakonske odredbe članka 1115. ZOO-a kojom je uređeno vraćanje stečenog bez osnove i nije u izravnoj vezi s početkom tijek zastarnog roka za vraćanje stečenoga po osnovi ništetne ugovorne odredbe.

12. Protivno žalbenim navodima, suda prvog stupnja je utvrdio sve odlučne činjenice za provođenje testa poštenosti na temelju odgovarajućih odredaba ZZP/03.

13. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema članku 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Posljedica nepoštene odredbe je ništavost (članka 87. ZZP/03).

14. Nije sporno da je tužitelj potrošač niti je u žalbenoj fazi postupka sporno da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo na način da je tužitelj kao potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredaba.

15. Iz citiranih odredaba ZZP/03 proizlazi da ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti transparentne i poštene, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

15.1. Zahtjev transparentnosti, koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP/03, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To nužno ne znači da u ugovoru o kreditu moraju biti specificirano navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača. Iako je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15.2. Test poštenosti, koji se provodi u cilju ispravljanja neravnoteže koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe, sadrži dva kriterija: suprotnost načelu dobre vjere i značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zahtjev dobre vjere ispunjen je ako je tuženica kao banka vodila računa o interesu tužitelja kao potrošača i mogla razumno pretpostaviti da bi tužitelj kao potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kriterij za prosudbu uzrokuje li predmetna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, nije samo kvantitativna ocjena odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjena bi li neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao „slabije“ stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

15.3. U skladu s člankom 59. alineja 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama sklopljeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

15.4. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženica ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je tuženica mogla razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15.5. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja značajne neravnoteže, odredbama članka 1021. do 1024. ZOO-a nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02. i 141/06.). Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Istovremeno, neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

15.6. Osim toga, s obzirom na sadržaj odredbe članka 83. ZZP/03, ovaj sud primjećuje da je tužitelj preuzeo i obvezu snošenja svih drugih troškova veznih za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbine te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima (članak 9. Ugovora). Predmetni ugovor sadrži i odredbu o promjenjivoj kamati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i valutnoj klauzuli kojom se glavica kredita veže uz švicarski franak. Općepoznato je da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odlukom istog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., protiv kojih su revizije odbijene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da je i tuženica u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, kao i da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredaba te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

16. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Valja ukazati da je Sud Europske unije u odluci spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

18. Proizlazi, dakle, da je prvostupanjski sud osnovano predmetnu ugovornu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita utvrdio ništetnom.

19. Neosnovano je pozivanje tuženice na odredbu članka 326. stavka 2. ZOO-a koja predviđa mogućnost osnaženja ništetnih ugovora, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, u situaciji ako je ugovor u cijelosti ispunjen. Naime, budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženicom i drugim bankama), ne radi se o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, nema mjesta primjeni odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

20. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, pobijanom presudom je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a i članka 1111. stavka 1. ZOO-a odlučeno i o zahtjevu tužitelja za isplatu novčanog iznosa primljenog na ime naknade za obradu kredita, radi čega je žalba tuženice neosnovana i u ovom dijelu.

21. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare s obrazloženjem da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, kao posljedice ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, i pritom se pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela broj: Su- IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. Iskazano shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

22. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o tijeku zateznih kamata. S obzirom na to da je tuženica povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženica, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnula tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nesavjesni (nepošteni) stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zatezne kamate od dana plaćanja te naknade. Slijedom navedenog, neosnovani su i u ovom dijelu žalbeni navodi tuženice.

23. Odluka o parničnim troškovima posljedica je pravilne primjene odredaba članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Pritom je tužitelju osnovano dosuđen trošak sastavljanja podneska od 3. travnja 2024., jer se tim podneskom očitovao na odgovor na tužbu. Visina pripadajuće naknade žalbom nije osporena.

24. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

25. Budući da tuženica nije uspjela sa žalbom, ne pripada joj trošak žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a).

U Puli 21. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus