P-393/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupana po punomoćnici Doroteji Jurčić Nižić, odvjetnici u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri, Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate 898,47 €, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. lipnja 2025., u nazočnosti punomoćnice tužitelja Doroteje Jurčić Nižić, odvjetnice i u nazočnosti zamjenika punomoćnika tuženika, PI, odvjetničkog vježbenika, donio je i objavio 21. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3204830907, sklopljenog između korisnika kredita UI i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 od dana 14.7.2005. godine., sadržana u članku 2. st. 4. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor“.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju iznos od 132,72 € sa zateznim kamatama tekućim od 3. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 %, od 1. siječnja 2020., do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7%, a od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,5 %, a od 1. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 765,75 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2005. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. g. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj na iznos od 132,72 € potraživao zateznu kamate preko stope koja se odnosi na ostale odnose i koja mu je dosuđena pa do tražene stope koja se odnosi na trgovačke ugovore te u dijelu kojim je tužitelj potraživao zatezne kamate na iznos od 132,72 € za razdoblje od 15. srpnja 2005. do 2. kolovoza 2005. po stopi koja se obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 635,65 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.217,43 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka u bitnome navodi da su UI kao korisnik kredita i tuženik 14. srpnja 2005., sklopili Ugovor o kreditu broj: 3204830907, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredit. Tužitelj je 10. lipnja 2023. sklopio s korisnikom kredita Ugovor o cesiji temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. Navodi da je u članku 2. Ugovora o kreditu propisano da će tuženik naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita sukladno odluci Banke. Ističe da je predmetne odredba ništetna i da je tuženik dužan s osnove stečenog bez pravne osnove, bratiti tužitelju iznos plaćene naknade. Ukazuje da je predmetna odredba protivna odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 96. st. 1. Ističe da je predmetna odredba tipska odredba ugovora o kreditu koji je izrađen od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita te navodi da je navedena odredba nepoštena i iz razloga što nisu određeni jasni parametri po kojoj se naknade banke određuju, već su iste jednostavno propisane jednostranom Odlukom banke, te time takva odredba stvara znatnu neravnotežu među ugovornim stranama te je stoga ništetna. Tužitelj navodi da je tuženik s osnove ništetne odredbe o naknadi od korisnika kredita naplatio iznos od 898,47 € te stoga potražuje upravo navedeni iznos.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer smatra da su potrošačka prava neprenosiva na druge osobe budući su strogo osobne naravi. Naveo je da osporava korisniku kredita svojstvo potrošača budući tužitelj nije dokazao navedeno. Osporava visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je korisniku kredita na ime predmetne naknade naplaćen iznos od 132,72 € te nadalje navodi da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno da je korisnik kredita dužan platiti sve naknade i troškove te da su djelatnici banke korisnika kredita informirali o obvezi plaćanja naknade tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke korisniku kredita jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita te ukazuje na Uputu službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Također navodi da je predmetna naknada pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Također ističe da predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Zaključno ističe prigovor zastare i prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate.

3. U nastavku postupka stranke su ostale kod ranije iznijetih navoda te je tuženik u podnesku od 8. travnja 2025. naveo da korisniku kredita nije naplaćena naknada temeljem Ugovora o kreditu br. 3204830907, već temeljem Dodatka II. Ugovora o kreditu od 30. rujna 2006. u iznosu od 1.000,00 kn da bi potom podneskom od 14. travnja 2025. tuženik ispravio svoj navod iz ranijeg podneska tako da je istaknuo da je 3. kolovoza 2006., naplaćena naknada u iznosu od 1.000,00 HRK, temeljem I. Dodatka Ugovora o kreditu od dana 2. kolovoza 2006. godine. Naveo je da je tuženik u odgovoru na tužbu propustio navesti da naknada nije naplaćena temeljem Ugovora o kreditu već s osnove I. Dodatka Ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2006.

4. Podneskom od 24. travnja 2025. tužitelj je nakon što je tuženik dostavio potvrdu o plaćanju naknade za troškove obrade kredita uredio tužbeni zahtjev u točki II. zahtjeva na način da je potraživao iznos od 132,72 €.

5. Takvom procesnom dispozicijom, tužitelj je djelomično povukao tužbeni zahtjev za iznos od 765,75 €, no budući da se tuženik podneskom od 9. svibnja 2025. protivio takvom djelomičnom povlačenju tužbe, to je sud odlučivao o prvotno postavljenom tužbenog zahtjevu.

6. Na ročištu održanom 15. svibnja 2025. tuženik naveo da visina tužbenog zahtjeva kako je tužitelj postavio podneskom od 24. travnja 2025. odnosno u visini od 132,72 €, nije sporna.

7. Sud je u tijeku postupka, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, proveo dokaz uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu (list 7.-11. spisa), Izvadak iz zemljišne knjige (list 12.-14. spisa), Ugovor o namjenskom kreditu (list 15. spisa), Dodatak ugovora o kreditu (list 16.-21. spisa), I Dodatak ugovora o kreditu (list 22. -24. spisa), Potvrda (solemnizacija) dodatka ugovora o kreditu (list 25.-26. spisa), Obavijest (list 27. spisa), Obavijest o preuzimanju tražbine (list 28. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 29.-34. spisa), Odluka o odobravanju stabmenih kredita bez naknade za obradu kreditnog zahtjeva (list 123. spisa), Podnesak Zagrebačke banke od 8.4.2025. (list 131. spisa).

8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor“, te zahtjev za isplatu iznosa od 898,47 € na ime ništetne odredbe.

10. Među strankama nije sporno da su pravni prednik tužitelja UI, kao korisnik kredita i tuženik 14. srpnja 2005., zaključili Ugovor o namjenskom kreditu br. 3204830907, za iznos kredita od 175.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke u svrhu kupnje stana (čl. 6. Ugovora) Nije sporno da su stranke sklopile I. Dodatka Ugovora o kreditu dana 2. kolovoza 2006. te nije sporno da je tuženik naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 132,72 €, te nije sporna visina tužbenog zahtjeva u tom dijelu.

11. No, među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, svojstvo potrošača korisnika kredita, sporno je, je li odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita (čl. 2. Ugovora) ništetna, sporan je tijek zateznih kamata te je sporno je li utuženo potraživanje u zastari i sporna je visina tužbenog zahtjeva preko iznosa od 132,72 €.

12. Uvidom u predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, ovaj sud je utvrdio da je isti sklopljen 14. srpnja 2005., između UI kao korisnika kredita i tuženika kao Banke. U članku 6. Ugovora je izrijekom navedeno da je namjena kredita kupnja stana.

13. Uvidom u I. Dodatak Ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2006. ovaj sud je utvrdio da je navedenim I. Dodatkom izvršena zamjena nekretnine dane u zalog te je istim izmijenjena odredba čl. 13. osnovnog Ugovora.

14. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine ovaj sud je utvrdio da su UI i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023., te je člankom 2. ugovoreno da korisnik kredita ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između UI i tuženika i to ugovora o kreditu broj 3204830907, a s osnova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

15. Imajući u vidu navedena utvrđenja, tražbina iz čl. 2. Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbine je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi na temelju financijskog vještačenja.

16. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 I 156/22 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

17. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. ZZP, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

18. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

19. U odnosu na tuženikov prigovor kojim je osporavao korisniku kredita svojstvo potrošača, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim.

20. Konkretni ugovor o kreditu br. 3204830907 sklopljen je 14. srpnja 2005., pa se na isti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 – dalje: ZZP). Odredbom čl. 3. st. 1. t. 1. dalje: ZZP-a je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

21. Prvotno se ukazuje na nedosljednost navoda tuženika koji kod prigovora nedostatka aktivne legitimacije ističe da su potrošačka prava strogo osobne naravi i da su stoga neprenosiva na tužitelja, dok potom odmah osporava korisniku kredita svojstvo potrošača, što znači da tuženik kada mu to odgovara priznaje svojstvo potrošača korisniku kredita, a kada mu to odgovara, ne priznaje status potrošača korisniku kredita, što takav prigovor čini paušalnim i usmjerenim isključivo na odugovlačenje postupka.

22. No, neovisno o navedenom, da je korisnik kredita potrošač proizlazi iz dokaza u spisu. Naime, osim što iz samog Ugovora u članku 6. Ugovora proizlazi da je korisnik kredita potrošač jer je izrijekom navedeno da je namjena kredita kupnja stana te se stoga i radi o namjenskom kreditu te da je ugovor sklopila fizička osoba, ovaj sud je i iz iskaza svjedoka UI utvrdio da je kredit korišten upravo za kupnju stana. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da korisnik kredita ima svojstvo potrošača budući da je korisnik kredita fizička osoba i da su sredstva dobivena kreditom korištena za potrebu stanovanja, odnosno nisu korištena u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju odnosno poslovnoj aktivnosti odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja, čime su ispunjeni uvjeti iz navedene odredbe.

23. Pri tome se ukazuje da sama činjenica što je korisnik kredita unatrag četiri godine u predmetnom stanu imao prijavljeno sjedište svog obrta ne znači da su sredstva dobivena kreditom korištena u svrhe namijenjene njegovom zanimanju odnosno poslovnoj aktivnosti budući da prijava sjedišta obrta na adresi stana sama po sebi ne znači da su sredstva od kredita korištena u svrhe namijenjene njegovom zanimanju već se očito radi o marginalnoj odnosno zanemarivoj vezi između ugovora o kreditu i profesionalne aktivnosti korisnika kredita.

24. Dodatno se ukazuje i na odluku VSRH, Rev-984/23-2 od 3. srpnja 2024. prema kojoj „status potrošača u smislu posebnog pravnog uređenja ZZP-a i ZPK-a valja cijeniti prema sadržaju ugovora s trenutkom njegova sklapanja, te da pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima (ugovora koji je sklopljen kao potrošački) ostaju neizmijenjene i u okolnostima kada su sredstva ostvarena kreditom naknadno korištena za poslovne ili poduzetničke djelatnosti“. Slijedom navedenog, kako iz samog Ugovora ne proizlazi da je namjena istog bila obavljanje poslovne djelatnosti niti slobodnog zanimanja, to činjenica da je korisnik kredita nakon 16 godina od kupnje stana na toj adresi prijavio sjedište svog obrta, ne dovodi do gubitka statusa potrošača korisnika kredita.

25. Nadalje se ukazuje da je svjedok u svom iskazu naveo da mu predmetna odredba čl. 2. u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze nije bila na navedeni način jasna i razumljiva te da korisnik kredita i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, te da mu se čini da mu prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

26. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 81. st. 2. ZZP). Odredbom stavka 4. toga članka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

27. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, na način da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

28. Na temelju provedenih dokaza, posebno uvida u predmetni ugovor o kreditu i jasnog, logičnog i uvjerljivog iskaza korisnika kredita sud je utvrdio da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva sukladno odluci Banke. Korisnik kredita, koji je u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP potrošač, jer je ugovor sklopio u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti, obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, već u svrhu rješavanja stambenog pitanja (čl. 6. Ugovora), je u svom iskazu naveo da se nije pojedinačno pregovaralo o odredbi čl. 2. Ugovora, te da mu se čini da mu prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Iz navedenog sud zaključuje da korisnik kredita kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

29. Naime, korisniku kredita je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj korisnik kredita nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. (tako i VSRH, Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.)

30. Kako je na tuženiku bio teret dokazivanja (čl. 81. st. 4. ZZP) da je s korisnikom kredita pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu (čl. 2.) proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, to se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

31. Dodatno se ukazuje da iz sadržaja sporne odredbe proizlazi da je korisnik kredita informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali da nije mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je visina određena „sukladno Odluci o Tarifi naknada….“), te također nije mogao izvesti zaključak i o njenoj krajnjoj svrsi jer iz ugovora se ne vide razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. S obzirom da se radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

32. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Korisnik kredita u svom iskazu navodi da nije mogao pregovarati o naknadi za obradu kredita. Iz navedenog proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

33. Izostanak pregovaranja ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se navedeno stavi u vezu s činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da tuženik niti tvrdi niti dokazuje o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, da naknada nije uopće određena već je navedeno da se plaća sukladno odluci Banke, a što sve zajedno s nedostatkom utvrđenja da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ide u prilog zaključku da je navedena ugovorna odredba prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

34. Jednako tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

35. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj: 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj: 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

36. Kako je predmetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to se ta odredba ne može primijeniti među strankama i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe (točka I. izreke), odnosno sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 , 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. (točka II. Izreke).

37. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj je prvotno utuživao iznos od 898,47 €, te nakon što je tuženik učinio nespornim da je naknada naplaćena u iznosu od 132,72 €, tužitelj je i povukao tužbu u dijelu za iznos od 765,75 €, ali se tuženik protivio predmetnom djelomičnom povlačenju tužbe pa je sud odlučivao o zahtjevu za isplatu iznosa od 898,47 €. Slijedom navedenog, budući je nesporno utvrđeno da je od korisnika kredita naplaćen iznos od 132,72 €, kako to proizlazi iz potvrde koju je dostavio tuženik (list 131 spisa) a što je potvrdio i sam tužitelj to je u tom dijelu tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim (točka II. izreke), dok je u preostalom dijelu odnosno za iznos od 765,75 €, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovanim (točka III. izreke).

38. U odnosu na prigovor tuženika da predmetna naknada nije naplaćena po Ugovoru o kreditu već po I. Dodatku Ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2006., i da stoga tužbeni zahtjev nije osnovan, ovaj sud je isti navod ocijenio neosnovanim.

39. Naime, kako je već gore navedeno, nije sporno da je I. Dodatak Ugovor o kreditu, upravo dodatak predmetnog Ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka pa slijedom toga Ugovor o kreditu i I. Dodatak Ugovora o kreditu predstavljaju cjeloviti Ugovor o kreditu budući da I. Dodatak Ugovora o kreditu ne može samostalno egzistirati već njegove odredbe čine ujedno i odredbe Ugovora o kreditu budući da je to upravo i svrha sklapanja aneksa ili dodataka ugovora. Nadalje, uvidom u potvrdu o plaćanju na listu 131 spisa razvidno je da je predmetna naknada naplaćena iz iste kreditne partije odnosno kreditne partije br. 7102718405 koja je navedena i na samom Ugovoru. Jednako tako, iz samog I. Dodatka ugovora o kreditu ne proizlazi obveza plaćanja naknada već je ista obveza ugovorena upravo spornom odredbom čl. 2. Ugovora, slijedom čega i iz te činjenice proizlazi neosnovanost navoda tuženika pa je stoga neodlučno što je tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora bio donio Odluku prema kojoj neće za sve kreditne zahtjeve zaprimljene od 12.04. do 30.06.2005. a odobrene do 15.08.2005., naplaćivati naknade za obradu kredita (list 123 spisa) kada je potom ipak naknadu naplatio u iznosu od 132,72 €, kako to potvrđuje sam tuženik.

40. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik nije osnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena. Obzirom da je tek utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe, zastara još nije niti počela teći.

41. Što se tiče pitanja tijeka zakonske zatezne kamate potrebno je primijeniti odredbu čl. 1115. ZOO. Naime, tijekom ovog postupka je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava korisnika kredita, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, a to rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo korisniku kredita, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

42. Slijedom navedenog, budući da tuženik nije ispunio svoju novčanu obvezu po dospijeću, osim glavnice, dužan je platiti i zakonske zatezne kamate u skladu s odredbom članka 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje ZOO) a koja se odnosi na ostale odnose.(točka II. Izreke)

43. Pri tome se ukazuje da tužitelj nema pravo na zatezne kamate po stopi koja se odnosi na trgovačke ugovore, budući da se ne radi o trgovačkom ugovoru, jer potraživanje koje je preneseno na tužitelja samim prijenosom nije promijenilo svoj identitet pa kako se radi o potraživanju korisnika kredita koji je potrošač i fizička osoba to samim ustupom takav ugovor ne postoje trgovački ugovor. Stoga je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.(točka IV. Izreke).

44. Jednako tako, budući je među strankama nesporno da je predmetna naknada u iznosu od 132,72 € naplaćena 3. kolovoza 2006. (list 131 spisa) to tužitelj ima pravo na zatezne kamate od 3. kolovoza 2006., a ne od 15. srpnja 2005. slijedom čega je odlučeno kao u točkama II. i IV. izreke.

45. U odnosu na tuženikov prigovor vrijednosti predmeta spora, sud je na pripremnom ročištu održanom 15. svibnja 2025., odredio vrijednost predmeta spora u visini od 898,47 €.

46. Naime, tužitelj je kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 2.225,70 € te je točkom I. tužbenog zahtjeva postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora bez da je posebno naznačio vrijednost predmeta spora u odnosu na tu točku dok je točkom II. tužbenog zahtjeva potraživao iznos od 898,47 €.

47. Imajući u vidu da se deklaratorni tužbeni zahtjev koji je istaknut uz zahtjev za isplatu, odnosi i ima poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje (isplatu), to se deklaratorni tužbeni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora slijedom čega je sud upravo i odredio vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu. (tako i VSRH, Rev-1264/07 od 29. listopada 2008. i Rev-758/07 od 16. siječnja 2008.)

48. U odnosu na troškove postupka, odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, je propisano između ostaloga da se omjer uspjeha u sporu ocjenjuje prema konačno postavljanom tužbenom zahtjevu vodeći računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Imajući u vidu činjenicu da je tužitelj u cijelosti uspio u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva te da je u cijelosti uspio u odnosu na dokazivanje osnove tužbenog zahtjeva pod točkom II. te da nije uspio samo u pogledu dijela visine točke II. tužbenog zahtjeva slijedom čega je, a vodeći računa da je tužitelj u cijelosti uspio u dokazivanju u pogledu osnove sva oba postavljena zahtjeva, te da nije uspio u omjeru od 85,23 %, ali samo u pogledu visine jednog od dva zahtjeva, ovaj sud ocijenio da su stranke djelomično uspjele u sporu i to u omjeru od 78,69 % tužitelj, a tuženik u omjeru od 21,31 %. Naime, kako je tužitelj postavio dva zahtjeva te kako je uspio u cijelosti sa jednim zahtjevom to znači da svaki zahtjev nosi 50% uspjeha od čega 25 % svakog zahtjeva se odnosi na osnovu a 25% na visinu, slijedom čega je u odnosu na prvi dio tužbenog zahtjeva uspio sa 50% pa kada se uzme u obzir da je tužitelj i u pogledu drugog zahtjeva uspio u cijelosti sa dokazivanjem osnove zahtjeva (25% od preostalih 50%) a da je uspio u dijelu svog zahtjeva u pogledu visine sa 14,77 % što u omjeru preostalih 25% koji se odnose na visinu drugog zahtjeva, čini 3,69 %, to je ovaj sud cijenio da je u odnosu na taj drugi dio zahtjeva tužitelj uspio sa 28,69 %. Slijedom toga, kada se uzme omjer od 50% (u odnosu na prvi zahtjev) i omjer od 28,69% (u odnosu na drugi zahtjev) to je tužitelj uspio u sporu u omjeru od ukupno 78,69%. (tako i VTS, Pž-2225/23 od 18. srpnja 2023.).

49. Slijedom navedenog, kako su stranke u ovom predmetu djelomično uspjele u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, a budući da je tužitelj uspio u omjeru od 78,69 %, a tuženik u omjeru od 21,31 %, pa kada se od postotka u kojem je tužitelj uspio u sporu odbije postotak u kojem je tuženik uspio u sporu, to je tužitelj uspio u sporu sa 57,38 % zahtjeva.

50. Slijedom navedenog, tužitelj sukladno odredbi čl. 154. st. 2. i 155. ZPP-a, ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj: 138/23, nastavno: Tarifa“) i to sukladno vrijednosti predmeta spora od 898,47 €, za pristup na ročišta održana 15. svibnja 2025. i 23. lipnja 2025., u iznosu od 150,00 € za svako od navedenih ročišta (Tbr 9. t. 1. Tarife) te za pristup na ročište održano 9. travnja 2025. u iznosu od 75,00 € (Tbr. 9. t. 2. Tarife) kao i za sastav podneska od 24. siječnja 2025. (tužba), te od 13. ožujka 2025. (obrazloženi podnesak) i od 24. travnja 2025. (obrazloženi podnesak), u iznosu od 150,00 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 1. Tarife). Također, tužitelju pripada i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 34,36 € i sudska pristojba na presudu u iznosu od 26,54 € u skladu s Tar. br. 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi koje su sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18 i 51/23 - dalje ZSP).

51. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu troškova u iznosu od 1.107,79 €, pa kada se uzme u obzir da je tužitelj uspio o omjeru od 57,38 % to tužitelj ima pravo na naknadu troškova u iznosu od 635,65 € (točka V. izreke).

52. Sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu troška za pristup na ročište održano 9. travnja 2025. preko dosuđenog iznosa od 75,00 € budući se na navedenom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa tužitelj ima pravo na 50% nagrade. Jednako tako sud nije prihvatio tužiteljev zahtjev za naknadu troška za sastav podneska od 17. travnja 2025. u iznosu od 200,00 € budući je sud smatrao sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka, jer u njemu nisu iznošeni novi navodi koji bi bili bitni za odluku u ovom sporu. Jednako tako sud nije prihvatio tužiteljev zahtjev za naknadu troška za dosuđene radnje u dijelu kojim je potraživao nagradu u visini od 200,00 € za svaku pojedinu radnju u punom iznosu budući da je sukladno vrijednosti predmeta spora nagrada u punom iznosu 150,00 € a ne 200,00 €. Sud je stoga odbio i zahtjev tužitelja za naknadu troška sudske pristojbe na presudu preko dosuđenog iznosa od 26,54 € pa do traženog iznosa od 68,72 €. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.217,43 € (točka VI. izreke).

53. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 151. st. 3. ZPP-a i članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 – ZOO) i to uzimajući u obzir stopu koja se odnosi na ostale odnose.

Zagreb, 21. srpnja 2025.

SUDAC:

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana primitka presude a podnosi se putem ovog suda putem e-komunikacije.

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 26,54 €

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana