REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

45. P-1903/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu Mirni Panjan, kao sucu pojed incu u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE Zagreb, Mihanovićeva ulica 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene u prisutnosti tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 05. lipnja 2025.g., danom objave 21. srpnja 2025.g.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva ulica 3, OIB: 84397956623 kojim traži da mu tuženik CROATIA osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 plati iznos od 10.466,15 EUR / 78.857,24 kn sa zateznim kamatama tekućim od 03.03.2016.g. pa nadalje.

II. Nalaže se tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva ulica 3, OIB: 84397956623 naknaditi parnični trošak tuženiku CROATIA osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 - u iznosu od 530,89 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 2025.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se 28.02.1987.g. dogodila prometna nezgoda u kojoj je teško ozlijeđen osiguranik tužitelja NT, a do koje je došlo krivnjom nepoznatog vozila, te da je odgovornost tuženika za naknadu štete utvrđena u parnici koju je oštećenik vodio protiv ovdje tuženika, pod brojem Pn-2368/90, a zbog posljedica navedenog štetnog događaja, tužitelj rješenjem IN-925660 od 15.01.1997.g. osiguraniku NT priznao pravo na invalidsku mirovinu.

2. Također tužitelj navodi da je protiv tuženika pokrenuo parnicu iz iste činjenične i pravne osnove za prethodno razdoblje isplate invalidske mirovine, tj. od 03.12.1996.g. do 31.12.2013.g. i da je doprinos osiguranika tužitelja štetnom događaju prema presudi br. Pn-2368/90 - 40 %, te da je u skladu s tim postavljen tužbeni zahtjev.

3. Tužitelj navodi da je daljnjom isplatom invalidske mirovine osiguraniku NT nastala nova šteta za tužitelja u razdoblju od 01.01.2014.g. do 31.12.2015.g. - koja iznosi 78.857,24 kn (sada 10.466,15 EUR), te da navedeni iznos predstavlja 60% od punog iznosa invalidske mirovine u navedenom razdoblju, navodi da je 12.01.2016.g. uputio tuženiku odštetni zahtjev kojim ga je pozvao da štetu za gore navedeno razdoblje podmiri u mirnom postupku, no da tuženik nije postupio po odštetnom zahtjevu i nije naknadio štetu tužitelju, a da je temeljem čl. 161. - 167. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14) tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu nastalu isplatom invalidske mirovine pa tužitelj predlaže donošenje presude kojom se tuženiku nalaže plaćanje iznosa od 78.857,24 kn (sada 10.466,15 EUR).

4. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i navodi da je odbijen odštetni zahtjev tužitelja jer je u tijeku postupak pred Općinskim građanskim sudom pod brojem P-4709/2012 u kojem je sporan osnov za prethodna razdoblja, prigovara visini zahtjeva jer za razdoblje od 01.01.2014.g. do 31.12.2015.g. tužitelj potražuje puni iznos invalidske mirovine iako se predmetna nezgoda dogodila 28.02.1987.g., a osiguranik tužitelja je otišao u mirovinu 02.12.1996.g. , navodi da se primjenjuje raniji Zakon o mirovinskom osiguranju, kao i Zakon o osiguranju imovine i osoba (NN 53/77), odnosno da se primjenjuju odredbe Zakona važeće u vrijeme nastanka štetnog događaja odnosno priznavanja prava na invalidsku mirovinu.

5. Na ročištu 21.10.2016.g. tužitelj se poziva na čl. 161. - 167. Zakona o mirovinskom osiguranju kao lex specialis, u odnesu na visinu zahtjeva, navodi da je dostavio obračun isplaćenih mirovina u utuženom razdoblju, u odnosu na prigovor u pogledu postojanja uzročno – posljedične veze (u podnesku tuženika predanom na ovom ročištu), tužitelj se pozvao na upravni postupak u kojem je medicinskim vještačenjem od strane invalidske komisije donijeto rješenje od 15.01.1997.g. o priznanju prava na invalidsku mirovinu, naveo je i da je neosnovan prigovor tuženika o navršenih 65 godina od strane osiguranika tužitelja i stjecanja prava na starosnu mirovinu jer se invalidska mirovina ne može prevesti na starosnu mirovinu, a tuženik je na ovom ročištu naveo da u slučaju da nije bilo štetnog događaja, da bi osiguranik tužitelja u utuženom razdoblju primao starosnu mirovinu pa za tužitelja ne bi nastala šteta, te je naveo da bi šteta eventualno nastala u slučaju da je invalidska mirovina veća od starosne mirovine.

6. U podnesku predanom na ročištu od 21.10.12016.g tuženik priznaje navode o omjeru podijeljene odgovornosti za štetni događaj od 60 % u odnosu na tuženika i 40% u odnosu na osiguranika tužitelja, navodi da ozljeda iz štetnog događaja nije isključivi uzrok umirovljenja osiguranika tužitelja i da iz uvida u upravni predmet tužitelja br. IN-925660 i pripadajuću medicinsku dokumentaciju za osiguranika NT, proizlazi da je prije štetnog događaja osiguranik tužitelja imao dvije ozljede glave i to 1969.g. i 1972.g. nakon kojih su zaostale encefalopatske smetnje i da tek od svibnja 1996.g. (9 godina nakon štetnog događaja) NT redovito od lazi psihijatru, kao i da osim navedenog, iz RTG nalaza od 24.10.1996.g. proizlazi da kod osiguranika postoje i degenerativne promjene na vratnoj i slabinskoj kralježnici, te kukovima i koljenima koje ne mogu biti u vezi sa štetnim događajem pa tuženik smatra da se na temelju toga ne može prihvatiti da je osiguranik tužitelja umirovljen isključivo zbog posljedica štetnog događaja, spori uzročno

– posljedičnu vezu između ozljede koju je osiguranik zadobio 28.02.1987.g. i razloga njegovog umirovljenja, ne spori vjerodostojnost rješenja tužitelja kojim je osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu, donijetog u upravnom postupku, zatim ističe prigovor iscrpljenosti svote osiguranja jer je riječ o šteti koju je prouzrokovalo nepoznato vozilo, a kako nema police osiguranja, navodi da valja primijeniti svotu osiguranja i pripadajuće Uvjete osiguranja koji su vrijedili na dan štetnog događaja (navodi i da sud sve do isplate po štetnom događaju valja vrednovati isplate prema cijenama koje su bile referentne u vrijeme štetnog događaja), na ovu okolnost tuženik predlaže financijsko vještačenje.

7. Tuženik navodi da je osiguranik tužitelja, NT rođen **.**.1947.g. i da je prema propisima mirovinskog osiguranja još navršavanjem 65 godina stekao zakonom propisane uvjete za stjecanje starosne mirovine pa da tužitelj više ne može osnovano potraživati isplate invalidske mirovine od tuženika jer bi osiguranik navršavanjem 65 godina prema redovitom tijeku stvari, tj. da osiguranik nije stekao uvjete za invalidsku mirovinu, stekao uvjete za starosnu mirovinu i da bi tužitelj bio u obvezi isplaćivati tu mirovinu, a stjecanjem prava na starosnu mirovinu je utrnula obveza tuženika na isplatu po osnovi invalidske mirovine jer tužitelj ne može potraživati nešto š to bi ionako bio dužan sam plaćati, a tuženik je dužan snositi samo stvarnu štetu, a kako plaćanje starosne mirovine osiguranika predstavlja zakonsku obvezu tužitelja, ne postoji stvarna šteta za tužitelja, za koju bi odgovoran bio tuženik, isto ponavlja i u podnesku od 09.08.2023.g. i navodi da je o navedenom pravnom pitanju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje na sjednici odjela trgovačkih i ostalih sudova, održanoj dana 05.12.2016.g., kao i da o istome postoji i mnogobrojna sudska praksa: presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6039/2016. od 19.01.2018.g., br. Pž-3836/2016 od 11.04.2016.g., br. Pž-2312/2015 od 14.06.2017.g., br. Pž-4715/2013 od 11.03.2016.g., ali i Vrhovnog suda Republike Hrvatske: br. Rev-1235/2021 od 22.02.2022.g., te dodaje da isplatom mirovine nakon što bi oštećeni stekao uvjete za punu starosnu mirovinu - nije nastala stvarna šteta i da bi tužitelj eventualno trpio štetu ukoliko bi iznos obiteljske mirovine koju isplaćuje bio veći od iznosa starosne mirovine koju bi bio dužan isplaćivati da nije bilo štetnog događaja.

8. Na ročištu 29.04.2024.g. tuženik je predložio financijsko vještačenje na okolnost visine stvarne štete odnosno eventualne razlike između invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku u utuženom razdoblju i iznosa mirovine koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, pozvao se na odredbu čl. 27. st. 3. Zakona o obveznom osiguranju u prometu, prema novijoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a isto tako i na okolnost eventualne razlike između invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku u utuženom razdoblju i pretpostavljene starosne mirovine koja bi bila isplaćena osiguraniku u tom utuženom razdoblju (tuženik je naveo da je sudska nagodba u predmetu broj P-4709/2012 (novi broj P-5921/2018) - sklopljena za razdoblje od 03.12.1996.g. do 01.08.2012.g. jer se radilo o razdoblju u kojem osiguranik tužitelja nije navršio godine za starosnu mirovinu, a tužitelj se protivio vještačenju, pozivajući se na odredbu čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) koji je stupio na snagu 01.01.2014.g.

9. U podnesku od 17.12.2024.g. tužitelj se protivi primjeni čl. 27. Zakona o obveznom osiguranju u prometu, navodi da je šteta koju trpi tužitelj, stvarna šteta u smislu odredbe čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima te da se radi o trajnoj šteti koju trpi tužitelj i koja se utvrđuje po specijalnom propisu, Zakonu o mirovinskom osiguranju, te da načelo specijalnosti ima prednost pred načelom posterioriteta (navodi da čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju na imperativan način i decidirano određuje da se u pogledu utvrđivanja visine stvarne štete imaju primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju i da se samim time priječi primjena čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, da Zakon o mirovinskom osiguranju u potpunosti uređuje materiju naknade štete nastale isplatom invalidske mirovine, također da je odredba čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu - u koliziji i sa st. 1. istog članka jer taj stavak ističe kako društvo za osiguranje Zavodu mirovinskog osiguranja nadoknađuje stvarnu štetu pa kako je čl. 27. st. 3. Zakona o obveznom osiguranju u prometu u koliziji sa čl. 161. st. 5. Zakona o mirovinskom osiguranju, uzimajući u obzir čl. 161. i čl. 170. Zakona o mirovinskom osiguranju koji propisuje da se pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene Zavodu, primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju i da Zakon o mirovinskom osiguranju kao lex specialis tom odredbom stavlja odredbe čl. 161-170. Zakona o mirovinskom osiguranju iznad općeg zakona pa tužitelj navodi da je potrebno primijeniti jedino Zakon o mirovinskom osiguranju, te da je Zakonom o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 01.01.2014.g. derogiran Zakon o obveznim osiguranjima u prometu iz 2005.g. po načelu lex posterori derogat legi priori.

10. Na ročištu 05.06.2025.g. je glavana rasprava zaključena

11. Provedeni su dokazi uvidom u presudu Općinskog suda u Zagrebu br. PN- 2368/90 od 17.06.1994.g. (l. 2-7), u rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Zagrebu Klasa: UP/I-140-04/96- 01/03219387140, Urbroj: 341-25-03/1-96-015504, br. spisa: IN 925660 od 15.01.1997.g. (l. 8-10), u obračun isplata na teret HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE za osiguranika ET – za razdoblje od 01.01.2014.g. do 31.12.2015.g. (l. 11), u zahtjev tužitelja za naknadu štete od 25.01.2016.g. (l. 12-14), u dopis tuženika od 11.02.2016.g. (l. 15), u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-x-186/15 od 03.03.2015.g. (l. 23-24a), u presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr-1254/11 od 13.06.2012.g. (l. 25-26a), u presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-10507/13 od 13.01.2016.g. (l. 27-30), u rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-4679/13 od 16.03.2016.g. (l. 31-32a), u presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-1072/13 od 04.04.2016.g. (l. 33-35), u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gzz-83/04 od 16.02.2005.g. (l. 36-37), u sudsku nagodbu sklopljenu u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-5921/2018 (l. 41), u rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske: br. Rev-12/2022 od 12.01.2022.g. (l. 57-62a), br. Rev-2139/2018 od 04.04.2023.g. (l. 63-66a), br. Rev-328/2023 od 26.04.2023.g. (l. 67-70a), br. Rev-1017/2022 od 29.08.2023.g. (l. 71- 75a).

12. Izvršen je uvid u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-5921/2018 i u spis HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE u predmetu NT br. 207277, na ročištu 05.06.2025.g.

13. Provedeno je financijsko - knjigovodstveno vještačenje po VJEŠTAČENJA ŽIVKOVIĆ d.o.o. Zagreb, izvršen je uvid u nalaz i mišljenje VJEŠTAČENJA ŽIVKOVIĆ d.o.o. Zagreb od 05.12.2024.g. (l. 91-108), a isto tako je stalna sudska vještakinja mr. oec. Ljerka Živković saslušana na ročištu 05.06.2025.g.

14. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8 ZPP-a, svaki posebno i u njihovoj međusobnoj vezi.

15. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

16. Tužitelj u ovom predmetu potražuje naknadu štete u vidu isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 01.01.2014.g. do 31.12.2015.g. prema rješenju tužitelja Klasa:

UP/I-140-04/96-01/03219387140 Urbroj: 341-25-03/1-96-015504 od 15.01.1997.g. (l. 8- 10) kojim je osiguraniku NT kod kojeg je nastao gubitak sposobnosti za rad zbog povrede izvan rada priznato pravo na invalidsku mirovinu, a ukupno potraživani iznos od 78.857,24 kn (sada 10.466,15 EUR) predstavlja 60% od ukupno isplaćenog iznosa invalidske mirovine u navedenom razdoblju s obzirom da je doprinos osiguranika tužitelja, NT utvrđena presudom Općinskog suda u Zagrebu br. PN-2368/90 od 17.06.1994.g. (l. 2-7) u omjeru od 40%.

17. Nije sporan nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija i odgovornost tuženika, kao i omjer odgovornosti tuženika od 60%.

18. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva s obzirom da se tuženik protivi naknadi punog iznosa isplaćene invalidske mirovine za utuženo razdoblje od 01.01.2014.g. do 31.12.2015.g., smatrajući da se primjenjuje čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i da se primjenjuje raniji Zakon o mirovinskom osiguranju, kao i Zakon o osiguranju imovine i osoba (NN 53/77), kao i iz razloga što je osiguranik tužitelja, NT, rođen **.**.1947.g. navršavanjem 65 godina stekao zakonom propisane uvjete za stjecanje starosne mirovine te bi tužitelj bio u obvezi isplaćivati tu mirovinu, a čime je utrnula obveza tuženika na isplatu po osnovi invalidske mirovine (tužitelj ne može potraživati nešto što bi ionako bio dužan sam plaćati pa ne postoji stvarna šteta za tužitelja), kao i iz razloga što tuženik spori uzročno – posljedičnu vezu između zadobivene ozljede 28.02.1987.g. i razloga umirovljenja (prije štetnog događaja osiguranik tužitelja je imao dvije ozljede glave, 1969.g. i 1972.g. nakon kojih su zaostale encefalopatske smetnje i iz RTG nalaza od 24.10.1996.g. proizlazi da kod osiguranika postoje i degenerativne promjene na vratnoj i slabinskoj kralježnici, te kukovima i koljenima), te zbog iscrpljenosti svote osiguranja.

19. Tužitelj se poziva na Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) koji je stupio na snagu 01. siječnja 2014.g., dakle, u vrijeme izvršenih isplata mirovine u utuženom razdoblju, od 01.01.2014.g. do 31.12.2015.g., čijom odredbom čl. 161. je određeno: "(1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

(2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja:

1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu

2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja

3. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

(3) Zahtjevom za naknadu štete Zavod može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina).

(4) Kada se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja, taj se iznos štete može zahtijevati i u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi Zavod po prethodno pribavljenom mišljenju ministarstva nadležnog za financije.

Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje.

20. Pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koje je bilo prihvaćeno na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova od 05.12.2016.g. glasilo je: "Osnovanost zahtjeva Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za naknadu štete na ime razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine njegovu osiguraniku ili obiteljske mirovine isplaćene članovima osiguranikove obitelji prema društvu za osiguranje, ocjenjivat će se primjenom odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju.“ (zbog tog tada prihvaćenog pravnog shvaćanja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u rješenju br. Pž- 485/2014 od 13.06.2017.g. navodi: "…..u sporu za naknadu štete koju potražuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje od osiguranja kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u smislu čl. 160.-167. ZMO-a….").

21. No, nakon pravnog shvaćanja danog u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao najvišeg suda koji na temelju Ustava Republike Hrvatske osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti (br. Rev-1354/2016 od 18.05.2021.g. i Rev- 3660/2018 od 12.01.2022.g.), na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova od 09.06.2022.g., promijenjeno je navedeno pravno shvaćanje, te novo glasi: "U sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.".

22. Odredbom čl. 27. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) je određeno:

"(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje". (ovaj st. 5. dodan je Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o obveznim osiguranjima u prometu NN 76/2013).

23. Odredbom čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22) određeno je da je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Visokoga kaznenog suda Republike Hrvatske, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske i sjednici odjela županijskog suda obvezno za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda pa stoga niži sudovi nisu vezani ovim pravnim shvaćanjima, no ona su svakako izvor pravne prakse i predstavljaju upute za primjenu materijalnog prava.

24. U rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 3660/2018 od 12. siječnja 2022.g. se navodi:

"11. U odlukama ovog suda broj Rev 1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev 5292/2019- 2 od 16. lipnja 2020. (i drugima) zauzeto je pravno shvaćanje da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim os iguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

12. Prema tome, shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana odluka nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda, stoga je revizija u ovom predmetu, sukladno odredbi čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP, dopuštena i osnovana.".

25. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci br. U-III-3793/07 od 19. studenog 2009.g. navodi: "Sukladno navedenom, Ustavni sud ističe da su svi nadležni sudovi u Republici Hrvatskoj dužni poštivati pravna stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u cilju osiguravanja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana".

26. Stoga je razvidno da se ovaj stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 3660/2018-2 od 12. siječnja 2022.g. treba prihvatiti jer se inače radi o povredi čl. 118. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, te čl. 14. st. 1. i čl. 26. Ustava Republike Hrvatske.

27. U ovom slučaju se radi potraživanju naknade isplaćene s osnova invalidske mirovine, a prema čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu se razmjerni iznos mirovine (kao stvarna šteta iz st. 2. ove odredbe) određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu pa je određeno financijsko – knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine stvarne štete, odnosno eventualne razlike između invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku u utuženom razdoblju i iznosa mirovine koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, primjenom navedene odredbe čl. 27. cit. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

28. Stalna sudska vještakinja mr. oec. Ljerka Živković u nalazu i mišljenju VJEŠTAČENJA ŽIVKOVIĆ d.o.o. od 05.12.2024.g. (l. 91-108) daje izračun mirovine prema podacima iz predmetnog spisa i prema podacima tužitelja iz predmeta br. 207277 za osiguranika NT (br. Klasa: 140-01/17-01-13637; Urbroj 341-25-08/7-17-1), te prema podacima iz spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-5921/2018 i daje mišljenje: 1. Da je mirovina koju je tužitelj isplaćivao svom osiguraniku obračunata u iznosu od 72% mirovinske osnovice od 2.852,45 kn i da je prva isplata je iznosila 2.651,20 kn, a ukoliko bi se radilo o obračunatoj invalidskoj mirovini zbog ozljede na radu (pretpostavka), tada bi osiguraniku tužitelja bila obračunata mirovina u iznosu od 85% mirovinske osnovice i ista bi iznosila 3.129,89 kn pa slijedom toga proizlazi da nema više isplaćene invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada od one invalidske mirovine koja bi bila isplaćena da se radio o ozljedi na radu, a što znači da na strani tužitelja nema štete.

29. Također je stalna sudska vještakinja mr. oec. Ljerka Živković dala napomenu da je na temelju dostupne dokumentacije utvrđeno da za dio razdoblja od 01.01.2014.g. do 01.07.2017.g. tužitelj nije dostavio podatke o isplaćenim mirovinama u mjesečnim iznosima već samo zbirni iznos, te je stoga, mjesečna isplaćena mirovina izračunata kao godišnji prosjek mirovina, a isto tako je na temelju priklopa spisa tužitelja, vještakinja rekonstruirala sve isplate od 02.12.1996.g. pa je tako utvrđeno:. 1. u razdoblju od 03.12.1996.g. do 01.07.2004.g. - nema razlike između isplaćenih invalidskih mirovina i rekonstruiranih invalidskih mirovina, 2. od 01.08.2005.g. do 01.05.2010.g. isplaćene mirovine su veće od rekonstruiranih 3. od 01.06.2010.g. do 31.12.2013.g. rekonstrui rane invalidske mirovine su manje od stvarno isplaćenih mirovina, 4. od 01.01.2014.g. do 31.12.2015.g. (l. 11 spisa na kojem su navedene isplate u zbirnim iznosima za razdoblje od 01.01.2014.g. do 31.12.2014.g. i od 01.01.2015.g. do 31.12.2015.g.) - nema podataka o stvarnim mjesečnim isplatama već su iste iskazane kao prosječni godišnji iznosi prema podacima tužitelja – list 11 spisa pa vještakinja zaključuje da slijedom toga proizlazi da ukoliko se primijeni ista metodologija u jednom razdoblju, isplate mirovina su veće od rekonstruiranih invalidskih mirovina (od 01.10.2001.g. do 01.12.2004.g.), dok u drugom razdoblju (od 01.06.2010.g. do 31.12.2013.g.) rekonstruirane mirovine su veće od stvarno isplaćenih mirovina.

30. Isto tako, vještakinja je navela da na temelju dokumentacije u spisu nije mogla utvrditi zbog čega je inicijalna mirovina koju je tužitelj isplaćivao svom osiguraniku različita od rješenja kojim se određuje mirovina, no da ukoliko bi se na potencijalnu invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu primijenili isti koeficijenti uvećanja kako to proizlazi iz isplaćenih iznosa mirovine, tada bi i dalje isplaćena mirovina bila manja od potencijalne mirovine koja bi bila isplaćena zbog ozljede na radu.

31. Sud prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje mr. oec. Ljerke Živković iz VJEŠTAČENJA ŽIVKOVIĆ d.o.o. od 05.12.2024.g. jer je isto dano prema dokumentaciji u spisu, dokumentaciji iz spisa tužitelja br. 207277, te spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-5921/2018, dakle prema dokumentaciji koja je vještakinji bila dostupna, a ovaj nalaz i mišljenje, stalna sudska vještakinja mr. oec. Ljerke Živković je ponovila i na ročištu 05.06.2025.g.

32. Tužitelj se nije očitovao niti je obrazložio iz kojih je razloga inicijalna mirovina koju je isplaćivao svom osiguraniku, različita od rješenja kojim se određuje mirovina i nije odgovorio na upit vještaka niti je dostavio bilo kakvu dokumentaciju o ovoj razlici i povećanju inicijalne mirovine za 29,09 % u postupku vještačenja (kako to vještakinja navodi na str. 3. nalaza i mišljenja).

33. Stoga, kako nema isplaćene invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada koja bi bila isplaćena u višem iznosu od one invalidske mirovine koja bi bila isplaćena da se radio o ozljedi na radu, te kako nema štete na strani tužitelja, to je tužbeni zahtjev odbijem primjenom čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, i 152/14).

34. Uslijed toga nije bilo potrebe provoditi medicinsko vještačenje na okolnost uzročno – posljedične veze između štetnog događaja i umirovljenja, kao niti financijsko vještačenje na okolnost iscrpljenosti svote osiguranja.

35. Tuženiku je temeljem čl.154. st. 1. ZPP-a dosuđen parnični trošak koji se odnosi na trošak vještačenja od 530,89 EUR.

U Zagrebu, 21. srpnja 2025.g.

Sudac:

Mirna Panjan

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa presude.

DNA: tužitelju izravno

tuženiku izravno