REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U ŠIBENIKU
Gž-98/2025-3
Šibenik, Stjepana Radića 81
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu pojedincu Marti Plančić, u pravnoj stvari tužitelja: Zagrebački holding d.o.o., Podružnica Čistoća, Zagreb, Radnička cesta 82, OIB 85584865987, zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri d.o.o., protiv tuženika DR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Tvrtku Gveriću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Povrv-3850/2023-21 od 20. lipnja 2024.g., dana 17. srpnja 2025.g.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Povrv-3850/2023-21 od 20. lipnja 2024.g.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je: ukinut u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Stjepana Šaškora u Zagrebu, poslovni broj: Ovrv- 141/22 od 2. rujna 2022. godine te odbijen tužbeni zahtjev (t. I); tužitelj obvezan naknaditi tuženiku trošak ovog postupka u iznosu od 100,00 eur u roku od 15 dana (t. II); odbijen zahtjev tuženika na naknadu troška ovog postupka preko dosuđenog iznosa (t. III); te odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog postupka (t. IV izreke).
2. Citiranu prvostupanjsku odluku tužitelj u cijelosti pobija pravodobno podnesenom žalbom iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. u svezi s čl. 467. (Narodne novine. br.: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP), sa prijedlogom da ovaj sud uvažavanjem njegove žalbe preinači prvostupanjsku presudu i obveže tuženu na naknadu mu troškova prvostupanjskog i ovog žalbenog postupka.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je neosnovana.
5. Prije razmatranja žalbenih navoda ovaj sud napominje da je ova parnica spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a, a prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda ili rješenje kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog iz čl. 354. st. 2. tog Zakona (osim bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. tog Zakona) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
6. Dakle, presuda u sporu male vrijednosti ne može se pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa žalbene navode tuženika kojima osporava utvrđeno činjenično stanje ovaj sud nije niti razmatrao. Ovdje se napominje da tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka nije ni osporavao navode tužene da ga je još 2015.g. pismeno uz prilaganje računa drugih režijskih troškova obavijestila da se nekretnina na koji se odnosi utužena naknada, trajno ne koristi, a što sada isteče u žalbi, što nije dopušteno u smislu odredbe čl. 352. ZPP-a. Ipak, unatoč tome što u sporu male vrijednosti kakav je predmetni se odluka ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da ta tvrdanja tužitelja nije točna, jer prema stanju spisa je tužena već uz prigovor (koji sa prilozima tužitelju dostavljen još 28. 11. 2022.g.), a kasnije i uz podnesak dostavljen sudu 20. siječnja 2023.g. (prije termina prvog pripremnog ročišta), a koji tužitelju zajedno sa prilozima dostavljen 24. siječnja 2023.g., dostavila pisanu obavijest (prigovor na nezakoniti obračun naknade čistoće, koji sadrži prijemni štambilj tuženika sa 14. lipnja 2018.g.).
7. Iako se tužitelj poziva na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, u žalbi ne obrazlaže niti jednu konkretnu bitnu povredu. Stoga je pobijana presuda ispitana u odnosu na one bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. u vezi čl. 457. st. 1. ZPP-a. Utvrđeno da u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna tako normirana bitna povreda.
8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je slijedom utvrđenja da tužena u utuženom periodu nije koristila usluge tužitelja, i da se nekretnina na koju se odnosi utužena naknada trajno ne koristi pravilno odbio tužbeni zahtjev, odnosno u cijelosti ukinuo platni nalog.
9. To stoga što je u svezi primjene načela "onečišćivač plaća" i reguliranja financiranja gospodarenja komunalnim otpadom, SEU je u predmetima C-254/08, Futura Immobiliare srl Hotel Futura (presuda od 16. srpnja 2009.) i C-335/16, VG Čistoća d.o.o. (presuda od 30. ožujka 2017.) konstatirao da pravo Unije ne regulira način utvrđivanja cijene usluge odvoza i zbrinjavanja otpada, zbog čega je državama članicama ostavljen širok prostor diskrecije u reguliranju tog pitanja, primjerice hoće li troškove zbrinjavanja financirati porezom, naknadom ili na drugi način.
9.1. U tim odlukama, SEU je naveo da države članice moraju voditi računa i o tome da cijena koja se potražuje od posjednika otpada ne smije dovesti do toga da se određenim posjednicima nameću očito neproporcionalni troškovi u odnosu na volumen ili svojstva otpada koji oni mogu proizvesti (C-335/16, t. 30. i 31.; C-254/08, t. 56.). U pravcu navedenog, SEU je u predmetu C-335/16, a u okviru procjene očite neproporcionalnosti troškova, ukazao da treba uzeti u obzir, između ostalog, kriterije koji su povezani s vrstom nekretnine u kojoj se korisnici nalaze, njezinom površinom i namjenom, sposobnošću "posjednika" da proizvede otpad, volumen spremnika koji je korisnicima stavljen na raspolaganje i učestalost skupljanja otpada.
10. Zakon o održivom gospodarenju otpadom (''Narodne novine'' broj: 94/13, 73/17 14/19, 98/19 – dalje: ZOGO, koji bio na snazi u vremenu iz kojeg datiraju utuženi računi) pored načela „onečišćivač plaća“, (prema kojem posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, što je propisano čl. 6. st. 1. ZOGO), propisuje i načela ekonomski održivog poslovanja, načelo sigurnosti, redovitost i kvalitete pružanja usluge, posljedično čemu se mora voditi računa o svim tim načelima
- korisnik javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada je, između ostalog, svaki vlasnik nekretnine na području pružanja predmetne javne usluge (čl. 30. st. 1. i 5. ZOGO), te je dužan snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno količini otpada kojeg je predao davatelju usluge (čl. 30. st. 6. t. 3. ZOGO),
- davatelj usluge dužan je obračunati cijenu javne usluge na način kojim se osigurava primjena načela ″onečišćivač plaća″, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja te usluge sukladno odredbama ZOGO, Uredbe i odluke predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave (čl. 33. st. 1. ZOGO),
- davatelj usluge dužan je cijenu javne usluge obračunati razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju koristeći (definirani) kriterij obračuna količine otpada (čl. 33. st. 2. ZOGO), a u cijenu usluge i to samo one koju je pružio dužan je uključiti i troškove: troškove nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškove prijevoza otpada, troškove obrade otpada i druge troškove propisane uredbom (čl. 33. st. 4. ZOGO),
- struktura cijene javne usluge propisana je čl. 20. st. 2. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine" broj 50/17 i 84/19, dalje: Uredba) na način da ista obuhvaća cijenu javne usluge za količinu predanog miješanog komunalnog otpada (tzv. „varijabilni“ dio cijene) i cijenu obvezne minimalne javne usluge (tzv. „fiksni“ dio cijene koji treba povezati s čl. 33. st. 4. ZOGO,
- tzv. fiksni dio cijene vezuje se uz obveznu minimalnu javnu uslugu kao dio javne usluge, a koju je potrebno osigurati kako bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu poštujući pritom obvezu osiguranja primjene načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja javne usluge (čl. 3. toč. 15. Uredbe), a korisnik usluge dužan je platiti davatelju usluge iznos cijene za obračunsko mjesto i obračunsko razdoblje (čl. 20. st. 3. Uredbe), a samo iznimno, obveza korisnika usluge ne nastaje za obračunsko mjesto na kojem se nekretnina trajno ne koristi (čl. 20. st. 4. Uredbe),
- čl. 20. st. 3. i 4. Uredbe predviđa izuzetak od obveze plaćanja cijene takve usluge jedino u odnosu na one nekretnine koje se trajno ne koriste.
11. Iz naprijed navedenog proizlazi zaključak prema kojem je usluga odvoza komunalnog otpada cjelogodišnja obveza, te nije moguće izvršavati obvezu plaćanja odvoza komunalnog otpada parcijalno, plaćanje cijene obvezne minimalne javne usluge (fiksnog dijela cijene usluge) potrebno je kroz cijelu godinu kako bi na nekom području uopće bilo moguće osigurati pružanje javne usluge na način da bude redovita, sigurna, kvalitetna i ekonomski održiva, uz osiguranje potrebnih sredstva (za radnike, spremnike, kamione, drugu opremu i ostala materijalna sredstva). Cijena te usluge, kako je navedeno, zavisi i od količine predanog otpada (varijabilnog dijela), koji zavisi od svojstva otpada, vrstom nekretnine u kojoj se korisnici nalaze, njezinom površinom i namjenom, sposobnošću "posjednika" da proizvede otpad, te o volumenu spremnika koji je korisnicima stavljen na raspolaganje i učestalosti skupljanja otpada), koje u pojedinom razdoblju može znatno varirati. Upravo zbog toga je u čl. 20. st. 3. i 4. Uredbe predviđen izuzetak od obveze plaćanja cijene takve usluge jedino u odnosu na one nekretnine koje se trajno ne koriste, koje svojstvo ima upravo nekretnina na koju se odnosi utuženo potraživanje.
12. Radi navedenog, temeljem čl. 366. st.1. ZPP-a je žalbu tužitelja valjao kao neosnovanu odbiti.
13. Žalbu tužitelja na prvostupanjsku odluku o parničnom trošku, ovaj sud nije posebno razmatrao. To iz razloga što istu neodređeno pobija, ne ističe niti obrazlaže razloge koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a drugostupanjski sud više ne pazi po službenoj dužnosti na taj žalbeni razlog (čl. 365. st. 2. ZPP).
14. Temeljem čl. 166. st.1. ZPP-a ovaj sud je odlučio i o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka, te isti kao neosnovan odbio jer u cijelosti nije uspio sa žalbom, pa u smislu odredbe čl. 154. st.1. ZPP-a nema osnova za obvezivanje protivne stranke na naknadu mu tih troškova.
U Šibeniku, 17. srpnja 2025.g.
S U D A C
Marta Plančić
