REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-998/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. UVV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Domagoj Šoljić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Planinić, Šoljić i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2753/23-3 od 1. listopada 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-109/19-40 od 20. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbija.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2753/23-3 od 1. listopada 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-109/19-40 od 20. veljače 2023.

2. Tužitelji su odgovorili na prijedlog za dopuštenje revizije osporavajući istaknute navode tuženice, predlažući njezin prijedlog odbiti.

3. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da postavljeno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije (koje se u bitnom svodi na pitanje kako utvrditi pravo vlasnika stana na isplatu višeg iznosa najamnine od one koju mu plaća zaštićeni najmoprimac) nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, o tome što predstavlja tu razliku na koju vlasnik stana na kojem postoji pravo stanovanja zaštićenog najmoprimca ovaj sud je odgovorio u odluci broj Rev-2364/16-3 od 19. prosinca 2018. u kojoj je, između ostalog, navedeno da „…vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.“

4. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 16. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Đuro Sessa