REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-4108/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Jasminki Janković, u upravnom sporu tužitelja UK, OIB: [osobni identifikacijski broj], rođenog **.**.1969., državljanina Republike Armenije, kojeg zastupa opunomoćenik Stjepan Babić, odvjetnik u Zagrebu, Vodovodna 13/I, protiv tuženog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, 16. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove KLASA: UP/I-216-03/23-06/48248, URBROJ: 511-01-212-24-8 od 27. kolovoza 2024. te za rješavanje stvari.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Stjepanu Babiću, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura (tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove KLASA: UP/I-216-03/23-06/48248, URBROJ: 511-01-212-24-8 od 27. kolovoza 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je odlučeno da tužitelj mora u roku od 15 dana od dana izvršnosti tog rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da je rješenje neosnovano. Dodaje da je netočno da on nije ugrožen, kako fizički tako i duševno. Iznosi da to proizlazi zbog sukoba između Armenije i Azerbajdžana oko spornog teritorija [adresa] ili Artsakh (kako ga zovu U), a koji traje od početka 1920., kada je pretežno armensko stanovništvo [adresa] pripojeno u sastav Azerbajdžana od strane sovjetske vlasti. Nastavlja da su bili pokušaji spajanja [adresa] sa Armenijom, međutim, bezuspješno. Ističe da je nakon raspada Sovjetskog saveza te proglašenja nezavisnosti većina republika, Nacionalno vijeće Karabaha proglasilo Nezavisnu Republiku Karabah 1991. te da je održan referendum na kojemu je sudjelovalo 89% stanovnika od kojih je 99,89% sudionika glasalo za neovisnost. Opisuje da je sukob eskalirao i da je trajao do 1994. kad je sklopljeno primirje te da su odnosi uvijek bili napeti, naime, stalno su se događala kršenja sporazumnog prekida vatre. Napominje da je jedan od najgorih bio četverodnevni rat u travnju 2016. Navodi da su tenzije i dalje rasle između Armenije i Azerbajdžana i da je u rujnu 2020. izbio oružan sukob. Dodaje da je Azerbajdžan uz pomoć Turske i Izraela napao [adresa]. Iznosi da se većina borbi odvijala na jugu, gdje je živio sa svojom suprugom, koja se također trenutno nalazi u Republici Hrvatskoj. Opisuje da je 9. studenog 2020. potpisano primirje, međutim, da je teritorij na jugu, kao i grad Šuši, koji je bio od iznimne strateške važnosti, izgubljen. Ističe da je u ratu koji je trajao 44 dana poginulo više od 5000 ljudi. Opisuje da su on i njegova supruga izgubili svoju kuću, da su se u istu uselili drugi ljudi te da su bili prisiljeni otići u Armeniju. Navodi da su im cijelo vrijeme obećavali da će se to nekako riješiti te da će se oni vratiti u svoju kuću. Dodaje da je, međutim, u prosincu 2023. Azerbajdžan blokirao jedinu cestu Lačinski koridor koji je vezala [adresa] sa Armenijom i ostavio 120.000 E bez hrane, goriva, lijekova, struje i plina. Iznosi da je blokada trajala 9 mjeseci te da je dovela do teške humanitarne krize. Nastavlja da su ljudi stajali po cijele noći u redovima da dobiju kruh na kartice. Opisuje da je Europski parlament apelirao da se otvori Lačinski koridor kako bi mogli dovoziti hranu i lijekove, a da je nakon 9 mjeseci blokade Azerbajdžan 19. rujna 2023. pokrenuo ofenzivu na armensko stanovništvo. Ističe da se armensko stanovništvo, koje je gladovalo 9 mjeseci, nije bilo u stanju boriti protiv Azerbajdžana te da se predalo. Iznosi da je ofenziva rezultirala masovnim egzodusom etničkih E iz [adresa]. Nastavlja da je po procjeni UN na području Karabaha ostalo oko 50 E, starijih i nemoćnih ljudi. Napominje da Armenija ima problema s integracijom više od 100.000 izbjeglica te da su stanarine jako visoke, oko 1.000,00 USD mjesečno. Naglašava da većina ljudi jedva preživljava, a da, s obzirom da populacija iz [adresa] govori dijalekt, to stvara problem kod zapošljavanja te da se stariji od 40 godina praktički ne mogu zaposliti. Navodi da su se on i njegova supruga našli u teškoj situaciji. Dodaje da su izgubili svoju kuću u [adresa] (koju su uredili prije sukoba 2020.), da si ne mogu priuštiti iznajmiti stan te naći posao. Iznosi da se zbog ratne traume te posljedica diskriminacije kod njih javlja reakcija na stres zbog čega su bili na razgovorima sa psihijatrom specijaliziranim za tretman traume. Nastavlja da on i njegova supruga pohađaju tečaj za učenje hrvatskog, da u se zaposlili i da daju sve od sebe da se integriraju u hrvatsko društvo. Smatra da se radi o političkom progonu. Opisuje da je njegova kuća okupirana i useljena, a on prognan, te da je vršen genocid nad stanovništvom etničke pripadnosti kojoj on pripada. Smatra da je s obzirom na navedeno obrazloženje pobijanog rješenja nerazumljivo i nepotpuno, da je povrijeđen Zakon o općem upravnom postupku, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Predlaže da sud donese presudu kojom poništava osporeno rješenje u cijelosti te da spor meritorno riješi. Nadalje, predlaže da mu se odobri besplatna pravna pomoć te da se pružatelju pravne pomoći naknade troškovi upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome navodi da je tužba u cijelosti neosnovana. Dodaje da je u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve potrebne dokaze, potpuno i točno utvrdio činjenično stanje te postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu okončao sukladno materijalnim i procesnim odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, Zakona o strancima i Zakona o općem upravnom postupku, uz dosljedno poštivanje osnovnih načela navedenih Zakona. Iznosi da tužitelj osim navođenja kronologije povijesnih događaja [adresa], ističe ekonomske aspekte življenja u Republici Armeniji navodeći da su stanarine vrlo visoke, da doseljenici iz [adresa] imaju problem s integracijom u armensko društvo i pronalaženjem posla te da se tužitelj zajedno sa svojom suprugom našao u teškoj situaciji. Nastavlja da tužitelj ističe da se osim financijskih poteškoća, suočava i sa psihološkim tegobama koje su posljedica proživljene ratne traume i ostalih stresora. Ističe, iako ima razumijevanja za navode tužitelja, da isti nisu pravno relevantni, s obzirom na to da ekonomski razlozi prema međunarodnim nacionalnim i pozitivnim propisima nisu osnova za odobrenje međunarodne zaštite. Opisuje da tužitelj ne navodi niti jedan primjer koji bi ukazivao da je u zemlji podrijetla bio proganjan ili izložen ozbiljnoj nepravdi ili bi mu u budućnosti prijetila opasnost od istog, već samo paušalno navodi da u Republici Armeniji vlada neljudsko i nepravedno ozračje. Navodi da je u osporavanom rješenju citirao izvješća koja su u izravnoj suprotnosti s navodima tužiteljima te da se stoga ne može zaključiti da je tužitelj u zemlji podrijetla bio proganjan niti da je vršen genocid nad stanovništvom etničke pripadnosti kojoj tužitelj pripada. Dodaje da je razvidno da je tužitelj bio primoran napustiti svoj dom uslijed ratnog sukoba i okupacije teritorija međunarodno nepriznate države i odseliti u Republiku Armeniju u kojoj je živio više od tri godine i čiji je državljanin, a koja mu je pružila utočište i zaštitu. Naglašava da se u Priručniku Ureda visokog povjerenika UNHCR-a o postupku i uvjetima za utvrđivanje statusa izbjeglica prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolu iz 1967. godine o statusu izbjeglica navodi da razlike u odnosu prema različitim grupama zaista postoje u manjem ili većem obimu u mnogim društvima te da osobe koje se nalaze u nepovoljnijem položaju zbog ovako različitog odnosa nisu nužno žrtve proganjanja te da će samo u određenim okolnostima diskriminacija prerasti u proganjanje, a to bi bio slučaj kada bi mjere diskriminacije vodile do bitno negativnih posljedica za pojedinu osobu, kao što su primjerice ozbiljna ograničenja njezinih prava da zarađuje za život, prava na vjeru ili prava pristupa redovnom obrazovanju. Napominje da se navedeno ne može primijeniti na tužitelja, s obzirom na to da se samovoljno odlučio otuđiti od društva i ne integrirati se u isto radi osobnog nezadovoljstva s političkom situacijom. Iznosi da, s obzirom na sve navedeno i činjenice da tužitelj u prilog svojih argumenata ne nudi ništa novo, osim parafraze već poznatog i navedenog, ujedno i irelevantnog za odobrenje međunarodne zaštite, ostaje u cijelosti pri navodima osporavanog rješenja. Moli da se u slučaju žalbe postupi sukladno članku 51. stavku 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kao lex specialis, kojim je propisano da žalba na prvostupanjsku odluku Upravnog suda ne odgađa izvršenje rješenja te da je takvo rješenje zauzeo i Visoki upravni sud u presudi Usž-4354/19-3 od kolovoza 2020. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja i odgovora na tužbu.

4. Tijekom spora razgledan je spis, spis tuženika te je održano ročište na kojem je saslušan tužitelj.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nesporno je da je tužitelj državljanin Republike Armenije te da je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

7. Sporno je, je li tuženik pravilno i zakonito odbio navedeni zahtjev.

8. Člankom 38. stavkom 1. točkom 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine" broj: 70/15., 127/17. i 33/23.) propisano je da Ministarstvo donosi odluku o osnovanosti zahtjeva kojom odbija zahtjev ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članaka 20. i 21. toga Zakona.

9. Člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje, dok je člankom 21. istoga Zakona propisano da će se supsidijarna zaštita priznat tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. toga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje (stavak 1.), s time da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba (stavak 2.).

10. Iz obrazloženja osporavanog rješenja utvrđeno je da je tuženik u bitnome naveo da nema dokaza da su tužiteljev život i sloboda bili u opasnosti od proganjanja u zemlji podrijetla zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, odnosno da bi mu život i sloboda bili u opasnosti od proganjanja u slučaju povratka, s obzirom na to da tužitelj, prema njegovim vlastitim navodima, u zemlji podrijetla nitko nije proganjao i bez problema je napustio zemlju podrijetla.

11. Na ročištu 17. lipnja 2025. tužitelj je iskazao da je napustio [adresa], 2020. u tijeku rata, da im je tijekom rata gradonačelnik Kovsakana rekao da napuste njihov grad na jedan dan pa da su on i supruga 18. listopada 2020. napustili grad automobilom njihovog susjeda. Dodao je da su otišli u grad Kapan koji je na granici sa Armenijom i da su tamo čekali kraj rata pa da se vrate u njihov grad. Iznio je da su ga dan nakon što su napustili Kovsakan Azerbajdžanske snage okupirale. Nastavio je da su u Kapanu bili do 9. studenog 2020., da su živjeli u različitim dijelovima Armenije, kod rođaka i prijatelja sve dok nije počeo drugi rat, 23. rujna 2023. Opisao je da je nakon drugog rata cijela populacija [adresa] bila progonjena jer su snage Azerbajdžana ušle u [adresa]. Istaknuo je da je u to vrijeme bio u gradu Vanadzor u Armeniji, ali ne u području [adresa]. Izjavio je da Vanadzor nije bio okupiran, jer se nalazi u Armeniji. Rekao je da je, kad je cijela populacija [adresa] izašla sa njegovog područja izgubio nadu da će se tamo vratiti, pa da je odlučio otići u Europu kod svoje sestre. Naveo je da u Vanadzoru nije imao gdje ostati, da nije mogao vječno živjeti kod rođaka. Pojasnio je da mu sestra živi u [adresa], da se je telefonski čuo s njom te da mu je rekla da pokuša doći u Švicarsku i zatražiti azil. Dodao je da ona još nije državljanka Švicarske, da je u Švicarskoj legalno, jer je udana za L. Opisao je da je u studenom 2023. sestra kupila avionske karte za njega i suprugu do Beograda. Iznio je da su letjeli od Armenije do Beograda legalno koristeći vlastite putovnice, a da je u Beogradu sestra online kupila autobusne karte Beograd – Zagreb, i da su autobusom krenuli i došli do hrvatske granice na kojoj su im granični policajci rekli da ne mogu ući u Hrvatsku, jer nemaju vizu. Rekao je da su tada na granici oboje zatražili azil. Napomenuo je da je od 2020. do 2023. bilo puno demonstracija, gdje je aktivno sudjelovao, koje su bile protiv Vlade Republike Armenije, jer je smatrao da ih je Vlada izdala odnosno narod [adresa]. Iznio je da je imao puno izjava preko televizije i da je poslao sve linkove. Nastavio je da u to vrijeme nije radio, da je živio od toga što mu je sestra pomagala. Pojasnio je da nije mogao raditi jer su govorili da je iz [adresa]. Naveo je da je, osim što mu nisu dali da radi, osjećao stalni psihički pritisak što je iz [adresa]. Dodao je da je to osjećao tijekom svakodnevnog života, a da je supruga radila oko dva mjeseca na crno. Rekao je da ima djecu, koja su živjela sa njim u [adresa], a koja su se odselila prije 2020. kada su se oženili. Istaknuo je da ima troje djece, jednog sina i dvije kćeri, a da su kćeri otišle prije 2020. Opisao je da jedna kćer živi u [adresa] u gradu Jegegnadzoru, ali ne u [adresa], budući da joj suprug tamo ima stan, dok druga kćer živi u selu Ajgedzoru, u Armeniji, ali ne u [adresa]. Izjavio je da mu je sin sudjelovao u ratu 2020., a da se je nakon rata 2020. odselio u Rusiju gdje je imao prijatelje. Nastavio je da se je tamo zaljubio, oženio i da tamo živi. Rekao je da kćeri nemaju mjesta da supruga i on žive s njima, a da ne može zamisliti da živi u [adresa]. Dodao je da su mu kćeri domaćice i da imaju malu djecu. Iskazao je da se ne može vratiti u Armeniju zato što je Armenija njegov grad, njegovu kuću, njegovu crkvu predala Azerbajdžanu i priznala [adresa] kao dio Azerbajdžana. Na poseban upit opunomoćenika tužitelja što bi se desio da se vrati u [adresa] odgovorio je da bi ga tamo ubili. Na poseban upit suda čiju putovnicu ima odgovorio je da ima putovnicu [adresa]. Nakon što je sud izvršio uvid u spis i utvrdio da je tužitelju putovnicu izdala Republika Armenija, pita se tužitelja je li [adresa] odvojen od Armenije, a on je odgovorio da je. Na poseban upit zašto bi armenski političari dali [adresa] ako nije bio sastavni dio Armenije odgovorio je da je [adresa] bio neovisan, a da je Armenija bila garant. Na daljnji upit suda ima li putovnicu [adresa] odgovorio je da nema jer nije bila priznata republika. Dodao je da su imali Armenske putovnice da mogu putovati van države. Na poseban upit tuženika čije je državljanstvo stekao rođenjem odgovorio je da SSSR-a, a da je raspadom SSSR-a, dobio državljanstvo Republike Gorskog Karabaha. Izjavio je da je rođen u [adresa], glavnom gradu Armenije. Uvidom u putovnicu utvrđeno je da tužitelju pod nacionalnost piše Republika Armenija. Tužitelj je istaknuo da je Europski sud 2015. donio odluku da putovnica izdana populaciji [adresa] nisu osnove za priznavanje državljanstva Armenije.

12. Cijeneći iskaz tužitelja dan na ročištu te iskaze tužitelja dane u upravnom postupku sud utvrđuje da je pravilno u upravnom postupku utvrđeno da tužitelja u zemlji podrijetla nitko nije proganjao i da je bez problema napustio zemlju podrijetla. Naime, tužitelj je živio u [adresa], čiji je državljanin te u svojim iskazima nije opisao nikakve konkretne probleme u zemlji podrijetla. Nadalje, ističe se da prema izjavi tužitelja njegove dvije kćeri i dalje žive u [adresa] te da nije opisao da bi one imale tamo probleme, iako su i one iz [adresa]. Kako je svrha međunarodne zaštite pružiti zaštitu kada ista nije dostupna u zemlji podrijetla, odnosno konkretno u Republici Armeniji, čiju putovnicu tužitelj ima, a što u predmetnom postupku nije slučaj, nisu ispunjeni uvjeti iz članaka 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Ističe se da kod tužitelja ne postoji osnovani strah od proganjanja niti opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde.

13. Nadalje, pravilno je tuženik u točki II. izreke osporavane odluke odlučio o mjeri osiguranja povratka u skladu s člankom 37. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

14. Stoga je valjalo na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) odlučiti kao u točci I. izreke presude.

15. Nadalje, kako je pravnu pomoć pružio odvjetnik Stjepan Babić, u točci III. izreke presude naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa). Naime, odvjetniku je u skladu s Tbr. 27 t. 1. i 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura umanjen za 50% prema navedenom Pravilniku te trošak zastupanja na raspravi 7. ožujka 2025. u iznosu od 500,00 eura umanjen za 50% prema istom Pravilniku, uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 46. Tarife).

U Zagrebu 16. srpnja 2025.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Odvjetnik Stjepan Babić – e. komunikacijom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335

3. U spis