Poslovni broj: Usž-1/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Mire Kovačić, članica vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice PZ, OIB: [osobni identifikacijski broj]. [adresa], koju zastupa opunomoćenik Marko Šebalj, odvjetnik u Zagrebu, Jordanovac 15, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, OIB;84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi starosne mirovine, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1484/2023-16 od 7. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1484/2023-16 od 7. listopada 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: 140-02/23-03 OB:03392832930, URBROJ:341-99-06/2-23-000320 od 11. travnja 2023. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: 140-02/22-03/03392832930, URBROJ:341-25-06/2-22- 112977 d 7. rujna 2022. (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
2. Navedenim rješenjem tuženika od 11. travnja 2023. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Područne službe u Zagrebu od 7. rujna 2022. Tim prvostupanjskim rješenjem poništeno je rješenje Područne službe u Zagrebu, broj: MS- 753010 od 7. prosinca 1996. (točka I. izreke) i rješenje Područne službe u Zagrebu, broj: MS-753010 od 6. veljače 1997. (točka II. izreke), te je točkom III. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za priznanje prava na starosnu mirovinu.
3. Tužiteljica je protiv pobijane presude podnijela žalbu radi bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi u bitnome da obrazloženje presude nije sukladno članku 119. stavku 5. Zakona o upravnim sporovima, jer se ne obrazlaže činjenično stanje u dijelu koji se odnosi na poduzeće „Leda“, pravnog sljednika „Obnove“ Široki Brijeg, koje nije bilo u mogućnosti izdati uvjerenje radi nedostatka dokumentacije za razdoblje od 15. siječnja 1995. do 23. prosinca 1968. Ističe da joj nije bilo omogućeno sudjelovanje u postupku jer je sud odbio prijedlog za njezino saslušanje i saslušanje svjedokinje OZ. Smatra da je sud trebao provesti dokaze imajući na umu ranije donesena rješenja. Ističe da je pravna osoba „Leda“ bila dužna čuvati svu dokumentaciju o radnicima i trebala je navesti datum kada je dokumentacija nestala odnosno kad je utvrđen nedostatak dokumentacije. Smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo zaštite stečenih prava, da je nepravilno pozivanje na članak 134. Zakona o mirovinskom osiguranju, da je teret dokaza na tuženiku koji je trebao dokazati da ona ne ostvaruje već stečeno pravo. Ističe da je dostavila i presliku radne knjižice prema kojoj je bila zaposlena u „Obnovi“ u razdoblju od 15. siječnja 1955. do 23. prosinca 1968. Predlaže da sud službenim putem zatraži od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje dostavu podataka, a podredno da obavi očevid radi utvrđenja radnog staža. Predlaže poništiti presudu i usvojiti tužbeni zahtjev.
4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporavanu presudu u granicama žalbenih razloga sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 36/24., dalje: ZUS), Sud žalbene razloge smatra neosnovanim.
7. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je tužiteljici u Republici Hrvatskoj na temelju rješenja Područne službe u Zagrebu, broj: MS-753010 od 7. prosinca 1996. priznato pravo na starosnu mirovinu na temelju članka 32. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 26/83., 5/86., 42/87., 34/89., 57/89., 40/90., 9/91., 26/93., 96/93., 29/94. i 44/94, dalje: ZOMIO), uračunavanjem razdoblja osiguranja navršenih u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (sveukupni staž od 17 godina, 7 mjeseci i 29 dana, od toga u Republici Hrvatskoj 3 godine i 26 dana, a u Bosni i Hercegovini 14 godina, 7 mjeseci i 3 dana).
8. Osporeno i prvostupanjsko rješenje tuženika doneseno je u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 286/20-15 od 3. ožujka 2022., kojom je poništeno ranije rješenje tuženika od 3. listopada 2019., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i potrebe upotpunjavanja postupka. U ponovnom postupku trebalo je ocijeniti preslike uplatnica i ostalu dokumentaciju za koje je tužiteljica tvrdila da dokazuje činjenicu postojanja mirovinskog staža, te ponovo ocijeniti jesu li ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja prema članku 134. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13 do 62/18, dalje: ZOMO).
9. U postupku nakon naprijed navedene presude pribavljeno je očitovanje Odjela matične evidencije od 10. lipnja 2022. prema kojem se uplatnice koja je dostavila tužiteljica odnose na mirovinski staž ostvaren u Republici Hrvatskoj, a ne na staž ostvaren u Bosni i Hercegovini, (od 15. siječnja 1955. do 23. prosinca 1968.) koji je u nadležnosti bosanskohercegovačkog nositelja mirovinskog osiguranja.
10. Nadalje, iz spisa je razvidno da je hrvatski nositelj mirovinskog osiguranja ranije pokrenuo postupak radi određivanja starosne mirovine na temelju članka 43. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (“Narodne novine, Međunarodni ugovori", 3/01. i 14/01. - dalje: Ugovor), koji je stupio na snagu 1. studenoga 2001. Tim je člankom Ugovora propisano da će se mirovine koje je nadležni nositelj jedne države ugovornice priznao u razdoblju od 8. listopada 1991. do stupanja na snagu ovoga Ugovora, uračunavanjem razdoblja osiguranja navršenih prema pravnim propisima druge države ugovornice, po službenoj dužnosti ponovno odrediti prema odredbama ovog Ugovora, te da pravomoćnost prije donesenog rješenja nije prepreka za ponovno određivanje mirovine. Međutim, postupak za ponovno određivanje starosne mirovine prema članku 43. Ugovora je obustavljen prvostupanjskim rješenjem od 6. rujna 2022. na temelju članka 49. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09 i 110/21). To je rješenje potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem tuženika od 7. travnja 2023., protiv kojeg je tužiteljica pokrenula upravni spor te je presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI- 1509/2023-13 od 7. listopada 2024., odbijen njezin tužbeni zahtjev, a presudom ovoga Suda, poslovni broj: Usž-4470/2024-2 od 19. veljače 2025. odbijena je njezina žalba protiv te presude.
11. U tom je pravomoćno okončanom postupku utvrđeno da je rješenjem Federalnog zavoda za MIO/PIO Županijske administrativne službe za Zapadnohercegovačku županiju, Ljubuški od 28. veljače 2014. odbijen zahtjev za ponovno određivanje mirovine prema članku 43. Ugovora, jer je utvrđeno da mirovinski staž tužiteljice prema podacima u matičnoj evidenciji Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine iznosi 7 mjeseci i 23 dana. U obrazloženju toga rješenja navedeno je da je uvjerenjem poduzeća “Leda” d.d. Široki Brijeg, kao pravnog sljednika “Obnova” Široki Brijeg od 19. ožujka 2007., te službenom bilješkom voditelja ispostave FZ MIO u Širokom Brijegu od 23. prosinca 2003. nakon zatražene provjere staža imenovane, utvrđeno da ista nije bila u radnom odnosu kod navedenog poslodavca u razdoblju od 15. siječnja 1955. do 23. prosinca 1968. te se taj staž ne može priznati u ukupno ostvareni staž tužiteljice.
12. Kako je u pravomoćno okončanom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti prema članku 43. Ugovora utvrđeno da bosansko hercegovački nositelj mirovinskog osiguranja rješenjem od 28. veljače 2014. tužiteljici nije priznao pravo na starosnu mirovinu, te da se sporni mirovinski staž od 15. siječnja 1955. do 23. prosinca 1968. ne može priznati u ukupno ostvareni staž tužiteljice, pravilno su u ovom postupku poništena rješenja Područne službe u Zagrebu, broj: MS-753010 od 7. prosinca 1996. i 6. veljače 1997., te odbijen zahtjev za starosnu mirovinu.
13. Člankom 32. ZOMIO-a propisano je da pravo na starosnu mirovinu stječe osiguranik (žena) kad navrši 55 godina života i 20 godina mirovinskog staža. Osiguranica koja nije navršila mirovinski staž od 20 godina, stječe pravo na starosnu mirovinu kad navrši 60 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja, a kad navrši 35 godina mirovinskog staža, stječe pravo na starosnu mirovinu bez obzira na godine života.
14. Naime, u obnovi postupka utvrđeno je da tužiteljica, rođena **.**.1936., ne ispunjava zakonske uvjete za priznanje prava na starosnu mirovinu prema članku 32. ZOMIO-a, s obzirom da uz navršene godine života (60 godina života) nije ispunjen uvjet za priznanje prava s obzirom da ukupno navršeni mirovinski staž tužiteljice iznosi manje od 15 godina (u Bosni i Hercegovini 7 mjeseci i 23 dana i u Republici Hrvatskoj 3 godine i 26 dana).
15. I ovaj Sud smatra da je u cijelosti postupljeno prema ranijoj presudi od 3. ožujka 2022., te da je pravilno primijenjena odredba članka 134. stavka 1. ZOMO-a.
16. Imajući na umu sve navedeno pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika i prvostupanjskog javnopravnog tijela u konkretnom predmetu.
17. Ujedno, ovaj Sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda u vezi sa stečenim pravima tužiteljice te pravom na izjašnjavanje u postupku, sve u vezi radne knjižice odnosno upisanog spornoga staža u “Obnovi”, (radi se o stažu navršenom u Bosni i Hercegovini za čije je utvrđenje nadležan bosanskohercegovački nositelj mirovinskog osiguranja, o čemu je i odlučeno rješenjem od 28. veljače 2014. i odbijen zahtjev za ponovno određivanje mirovine prema članku 43. Ugovora). Sud je dostatno obrazložio zašto je na raspravi odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužiteljice, a ovaj Sud ima u vidu i da je pravomoćno okončan postupak prema članku 43. Ugovora. (točke 10. i 11. obrazloženja ove presude).
18. Tužiteljica razlozima navedenim u žalbi nije dovela u sumnju zakonitost osporavane presude, koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede odredaba upravnog spora ovaj Sud nije našao.
19. Slijedom navedenog, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu 16. srpnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Snježana Horvat Paliska
