Poslovni broj: Usž-2132/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ĐB iz [adresa], koju zastupa opunomoćenica Petra Dulčić Kardum, odvjetnica u Splitu, Ljudevita Posavskog 12b, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika izjavljenim protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1308/2022-21 od 17. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika se uvažava.
II. Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 1308/2022-21 od 17. studenog 2023.
III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice ĐB za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-20/17-01/377, urbroj: 513-04-19-2 od 10. prosinca 2019. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Dalmacija, Ispostave Makarska, klasa: UP/I- 410-20/2013-001/01505, urbroj: 513-007-29-05-2016-0011 od 14. prosinca 2016.
IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
V. Odbija se žalba tužiteljice ĐB protiv točke III. izreke presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1308/2022-21 od 17. studenog 2023.
VI. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 1308/2022-21 od 17. studenog 2023. poništeno je rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-20/17-01/377, urbroj: 513-04-19-2 od 10. prosinca 2019. (točka I. izreke presude), poništeno je rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Dalmacija, Ispostave Makarska, klasa: UP/I-410-20/2013- 001/01505, urbroj: 513-007-29-05-2016-0011 od 14. prosinca 2016. (točka II. izreke presude) te je naloženo tuženiku da u roku od 30 dana naknadi tužiteljici troškove upravnog spora u iznosu od 1.161,33 eura, dok se za više zatraženi iznos od 1.327,22 eura zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora odbija kao neosnovan (točka III. izreke presude).
2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi upućuje na odredbe članka 108. stavka 1. i 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16.) te članka 16. stavka 1. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ 115/16.) prema kojoj porezna obveza nastaje u trenutku pravomoćnosti sudske odluke te na sudsku praksu ovoga Suda izraženu u presudi poslovni broj: Usž- 751/2016-7 od 15. prosinca 2016. prema kojoj je za utvrđivanje apsolutnog roka zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje obveze mjerodavno kada je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu. Ističe da iz podataka u spisu vidljivo da je nadležno porezno tijelo za nastanak porezne obveze saznalo tek 11. kolovoza 2015., slijedom čega je zastarni rok prava na utvrđivanje poreza na promet nekretnina počeo teći po isteku godine u kojoj je prijavljen nastanak porezne obveze, odnosno godine u kojoj je porezno tijelo saznalo za postojanje porezne obveze, pa je rok za zastaru prava na utvrđivanje porezne obveze počeo teći 1. siječnja 2016. Dakle, porezna obveza nastala je u trenutku pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju 27. rujna 2012. za koje pravne osnove je porezno tijelo saznalo 11. kolovoza 2015. pa je zastara prava na utvrđivanje počela teći 1. siječnja 2016. te proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara prava na utvrđivanje obveze poreza na promet nekretnina. Predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu u cijelosti.
3. Protiv točke III. izreke prvostupanjske presude koja se odnosi na troškove upravnog spora žalbu je izjavila tužiteljica u dijelu kojim je odbijen više zatraženi iznos kao neosnovan. Smatra da prilikom utvrđivanja pojedinih radnji koje su bile potrebne za vođenje predmetnog postupka, prvostupanjski sud pogrešno odbija njezin zahtjev za trošak sastav podneska od 4. studenog 2020. i 12. listopada 2023. Navodi žalbe se detaljnije ne obrazlažu s obzirom na način kao je u konačnici riješen predmetni upravni spor. Tužiteljica je predložila da ovaj Sud preinači pobijanu presudu u odnosu na točku III. izreke presude te je zatražila trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 eura.
4. Žalbe tuženika i tužiteljice dostavljene su suprotnim stranama na odgovor, no međutim, niti tuženik niti tužiteljica nisu dostavili odgovor na žalbe, iako su iste uredno primili.
5. Žalba tuženika je osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći na ništavost po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da postoje razlozi radi kojih se presuda ne može ocijeniti zakonitom.
7. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je tijelo prvog stupnja na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Makarskoj od 16. svibnja 2012. pod poslovnim broj: O-233/11, koje je postalo pravomoćno 27. rujna 2012., tužiteljici svojim rješenjem od 14. prosinca 2016. utvrdilo osnovicu poreza na promet nekretnina u iznosu od 241.686,74 kn, te utvrdilo porez na promet nekretnina po stopi od 5% u iznosu od 12.084,33 kn. Tužiteljica je protiv rješenja kojim joj je utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina izjavila žalbu, koju je tuženik osporenim rješenjem u ovom predmetu od 10. prosinca 2019. odbio. Nadalje, proizlazi da je prvostupanjski sud pobijanom presudom poništio rješenje tuženika i tijela prvog stupnja nalazeći da je nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze pozivom na odredbu članka 108. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. i 114/22.) kojom je u stavku 1. propisano da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za 6 godina računajući od dana kada je zastara počela teći.
8. Dakle, prvostupanjski sud navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje predmetne porezne obveze jer je prošao šestogodišnji zastarni rok propisan člankom 108. stavkom 1. Općeg poreznog zakona.
9. Prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski sud je pogrešno postupio kada je rješenja javnopravnih tijela ocijenio nezakonitim iz navedenih razloga. Prije svega treba istaknuti da se u ovom postupku radi o zastari prava na utvrđivanje obveze poreza na promet nekretnina, pa je prema ocjeni ovoga Suda tužiteljica bila u obvezi podnijeti poreznom tijelu prijavu poreza na promet nekretnina što je ista učinila 11. kolovoza 2015., a što proizlazi iz prijave poreza na promet nekretnina koja se nalazi u spisu predmeta. U takvoj situaciji porezno tijelo je s postupkom utvrđivanja porezne obveze moglo početi tek kada je saznalo, odnosno kada je došlo do saznanja da je tužiteljica stekla u vlasništvo predmetne nekretnine. Slijedom toga, ni rok za početak prava zastare prava na utvrđivanje porezne obveze nije mogao početi teći prije nego što je porezno tijelo saznalo za istu budući tijelo nije znalo niti je moralo znati za stjecanje predmetne nekretnine od strane tužiteljice. U konkretnom slučaju Porezna uprava je na temelju prijave poreza na promet nekretnina od 11. kolovoza 2015. saznala za predmetnu poreznu obvezu pa je zastara prava na utvrđivanje porezne obveze počela teći 1. siječnja 2016. pa do dana donošenja rješenja tuženika i uručenja rješenja tuženika tužiteljici, to jest 8. siječnja 2020. nije nastupila zastara prava na utvrđivanje obveze poreza na promet nekretnina, a kako to pogrešno smatra i obrazlaže prvostupanjski sud.
10. Suprotno tvrdnji prvostupanjskog suda ovaj Sud nalazi da je tržišna vrijednost predmetnih nekretnina tužiteljice pravilno utvrđena sukladno odredbi članka 9. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ 69/97., 26/00., 127/00., 153/02. i 22/11.), jer je prvostupanjsko tijelo u provedenom postupku radi utvrđivanja vrijednosti predmetne nekretnine koristilo podatke iz informacijskog sustava Porezne uprave o kretanju cijena sličnih nekretnina na istom području i u istom vremenskom razdoblju na slobodnom tržištu, a koji podaci su priloženi u spisu predmeta. Naime, utvrđena je na navedeni način prosječna tržišna vrijednost zemljišta izvan granica građevinskog područja za k. o. [katastarska općina] i za zemljište unutar građevinskog područja te s obzirom na ukupnu površinu predmetnih nekretnina koje je tužiteljica stekla unutar građevinskog područja i izvan građevinskog područja utvrđena je tržišna vrijednost predmetnih nekretnina na način da su uzeti u obzir svi relevantni podaci za utvrđivanje tržišne vrijednosti predmetne nekretnine. Stoga je, a imajući na umu navedeno tržišna vrijednost predmetnih nekretnina tužiteljici pravilno utvrđena pa se prigovori tužiteljice izneseni u tom pravcu ne mogu ocijeniti osnovanim.
11. S obzirom na navedeno, trebalo je žalbu tuženika uvažiti na temelju odredbe članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima i odlučiti kao u točkama I., II. i III. izreke ove presude.
12. Žalba tužiteljice protiv točke III. izreke prvostupanjske presude koja se odnosi na troškove upravnog spora nije osnovana.
13. Naime, s obzirom na način na koji je riješeno o žalbi tuženika to jest da je poništena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika i tijela prvog stupnja tužiteljici na temelju odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima ne pripada pravo na naknadu troškova upravnog spora pa je stoga neosnovana žalba tužiteljice na iznos troškova spora za koji je odbijena prvostupanjskom presudom, odnosno za više zatraženi iznos od 1.327,22 eura, a na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.
14. S obzirom da tužiteljica nije uspjela sa svojom žalbom, istoj ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka pa je njezin zahtjev odbijen na temelju odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.
U Zagrebu 16. srpnja 2025.
Predsjednica vijeća
Blanša Turić
