Poslovni broj: Usž-2591/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja JF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Krapinsko- zagorske županije, Upravnog odjela za financije i proračun, Krapina, Magistratska 1, OIB: 20042466298, kojeg zastupa opunomoćenica JFP, dipl. iur., radi utvrđivanja obveze plaćanja poreza na kuće za odmor, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3776/2024-7 od 11. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja JF iz [adresa] i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3776/2024-7 od 11. travnja 2025.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3776/2024-7 od 11. travnja 2025. odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Krapinsko- zagorske županije, Upravnog odjela za financije i proračun, klasa: UP/II-410-05/24- 01/05, urbroj: 2140-07/3-24-2 od 9. srpnja 2024.
2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Zlatara, Jedinstvenog upravnog odjela Grada Zlatara od 6. svibnja 2024. kao neosnovana, kojim je tužitelju utvrđen porez na kuće za odmor za objekt u [adresa], na adresi [adresa], kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], korisne površine 47,26 m[2] , u iznosu od 1,39 eura/m , odnosno u godišnjem iznosu od 65,69 eura.
3. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je na nedvojben način dokazao da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvoj kući za odmor poglavito iz razloga što su nesporne činjenice da navedeni objekt je "stara hrastova zagorska kuća", a o čemu je obaviješten Ured za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostave Zlatar kada je 30. kolovoza 1996. dostavio zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole za premještanje (postavljanje) "stare hrastove zagorske kuće". Pored toga, 26. lipnja 2013. podnio je zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju za "jednostavnu zgradu", a samim rješenjem o izvedenom stanju od 26. listopada 2017. ozakonjena je završena, slobodnostojeća, jednostavna zgrada, stambene namjene. Osim toga, tijekom postupka nisu utvrđeni niti primijenjeni kriteriji koje propisuje zakon prilikom utvrđivanja visine ovakvog poreza. Dakle, tuženik ne priznaje sadržaj svog rješenja o legalizaciji u kojem se jasno navodi da se radi o stambenom objektu. Ističe da predmetni objekt nije predmet iznajmljivanja niti se na taj način isti koristi pa nije jasno i koji bi se to propis trebao primjenjivati i koji su propisi relevantni, tj. da li su vrijedili kada su izvođeni radovi ili kada su objekti kupljeni, jer se tu postavlja i pitanje retroaktivnosti i pitanje stečenih prava. Ističe da se iz Odluke o porezima Grada Zlatara uopće ne razabiru kriteriji, već je ista donesena paušalno i za sve isto, iako je to u suprotnosti sa kriterijima koje navodi i propisuje Zakon o lokalnim porezima pa je shodno tome ista odluka nezakonita i neprimjenjiva. Smatra da nije moguće da objekti koji imaju svu infrastrukturu (struju, vodu, plin, javnu rasvjetu, prijevoz, nogostup, telefone) i objekti koji to uopće nemaju plaćaju istu visinu po metru kvadratnom, što smatra protuzakonitim i protuustavnim. Predlaže da ovaj Sud uvaži žalbu te donese presudu kojom se poništava pobijana presuda i oslobađa ga se obveze plaćanja predmetnog poreza ili predmet vrati na ponovno postupanje prvostupanjskom sudu.
4. Tuženik je dostavio odgovor na žalbu tužitelja u kojem navodi da ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju svog rješenja od 9. srpnja 2024. kao i kod svojih navoda iznijetih u odgovoru na tužbu. Okolnost da objekt zbog svoje starosti i autohtonosti, kao i okoliš objekta, eventualno zahtijevaju stalno održavanje ne oduzima objektu svojstvo kuće za odmor u konkretnom slučaju. U odnosu na navode iz žalbe o nepoštivanju kriterija iz članka 42. stavka 1. točke 2. Zakona o lokalnim porezima tuženik ističe da je kao drugostupanjsko tijelo utvrdio da je rješenje prvostupanjskog tijela u skladu s odredbama Odluke o porezima Grada Zlatara, a da pritom nije bio ovlašten procjenjivati zakonitost tog općeg akta jedinice lokalne samouprave. Također, napominje i da nije točan navod iz žalbe da se na području cijele županije plaća porez na kuće za odmor iste visine.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti. To stoga jer je, prema podacima u spisu predmeta, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima, a prvostupanjski sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je pravilno zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Odredbom članka 25. stavka 1. Zakona o lokalnim porezima ("Narodne novine", broj: 115/16., 101/17., 114/22. i 114/23.) propisano je da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor, dok je člankom 26. stavkom 1. istog Zakona propisano da se porez na kuće za odmor plaća od 0,60 do 5,00 eura/m[2] korisne površine kuće za odmor pa prema stavku 2. tog članka Zakona visinu poreza na kuće za odmor propisuje svojom odlukom predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave.
8. Treba napomenuti da je člankom 2. stavkom 1. točkom 12. Zakona o lokalnim porezima propisano da je kuća za odmor svaka zgrada i dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski. Kućom za odmor ne smatraju se gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora.
9. Prema podacima u spisu predmeta proizlazi da tužitelj ima prebivalište na adresi u [adresa], a da je na zapisnik o očevidu na licu mjesta održanom 20. listopada 2023. izjavio da u objektu na adresi [adresa] boravi povremeno te da je njegov boravak u objektu usmjeren prije svega na održavanje objekta i brigu o objektu, s obzirom na njegovu specifičnost i tradicijsku vrijednost.
10. Prema ocjeni ovoga Suda, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom postupku, koje prihvaća i ovaj Sud, tužitelj je pravilno utvrđen obveznikom plaćanja poreza na kuću za odmor korisne površine 47,26 m[2] u iznosu od 1,39 eura/m odnosno u godišnjem iznosu od 65,69 eura.
11. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika.
12. Prigovor tužitelja u žalbi, a koji je isticao i u tužbi protiv osporenog rješenja tuženika da je predmetni objekt 2017. ozakonjen kao završena, slobodnostojeća, jednostavna zgrada stambene namjene ne predstavlja okolnost niti dokaz da se radi o objektu u kojem se stalno stanuje, već je ključno stvarno i kontinuirano stanovanje i korištenje objekta, kao i prigovor da se predmetni objekt ne iznajmljuje nisu osnovani i ne utječu na obvezu tužitelja na plaćanje poreza na kuće za odmor.
13. Ostali žalbeni navodi tužitelja nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, jer je riječ o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i u upravnom postupku i u postupku pred prvostupanjskim sudom o kojima se prvostupanjski sud detaljno očitovao, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.
14. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 16. srpnja 2025.
Predsjednica vijeća
Blanša Turić
