Poslovni broj: Usž-2014/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja EM, [adresa], 7505001 Rishon Lezion, kojeg zastupa opunomoćenica Mirna Peršić Kučalo, odvjetnica u Zagrebu, Ilica 106, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ilica 335, radi primitka u hrvatsko državljanstvo, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1605/2023-14 od 20. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1605/2023-14 od 20. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1605/2023-14 od 20. ožujka 2025. odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, klasa: UP/I-224-02/20-01/1877, urbroj: 511- 01-203-23-5 od 4. travnja 2023. (točka I. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).

3. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu u kojoj u bitnom navodi da Ustav Republike Hrvatske jamči sva prava državljanima neovisno o njihovim vjerskim, to jest religijskim i drugim opredjeljenjima, što nikako ne može biti izjednačeno, pa ni u njegovom predmetu, odnosno ne može se židovstvo kao vjersko opredjeljenje izjednačavati s određenjem državljanstva bez obzira kako i gdje je to eventualno navedeno. Naime, ako bi i bila točna konstatacija iz prvostupanjske presude da je baka tužitelja (majka njegovog oca FM), [adresa]. dala izjavu kojom bi se ona i u ime njegovog oca odrekla hrvatskog državljanstva, odnosno državljanstva tadašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), onda je doista i u razlozima osporene presude sasvim nepotrebno, ali u kontekstu obiteljskih odnosa obitelji FM tu činjenicu uopće i navoditi, jer je nesporno otac tužitelja hrvatski državljanin sa svim urednim ispravama koje to potvrđuju i dokazuju, a to nije ni po obrazloženju osporene presude dovedeno u pitanje. Ističe da je rođen u [adresa] od roditelja koji su napustili prostor današnje Republike Hrvatske kao, u to vrijeme, potpuno obespravljeni i bez ikakve imovine, o čemu sud nije vodio računa, to jest nije se upuštao u razloge i motive odlaska tadašnje grupe židova u današnji Izrael kako bi osigurali egzistenciju na tom prostoru. Smatra da je najvažnije razjasniti da otac tužitelja nije nikada izgubio hrvatsko državljanstvo (bivše hrvatsko republičko državljanstvo), jer u vrijeme kada je navodno njegova majka ĆM (tužiteljeva baka) davala izjavu o odricanju od državljanstva, otac tužitelja nije bio punoljetan niti upoznat s nekom takvom ispravom ili izjavom. Slijedom toga, ĆM nije mogla dati izjavu o odricanju od državljanstva u ime tužitelja, jer on u to vrijeme nije bio niti rođen. Sve to ukazuje da je sasvim pogrešno ocijenjeno činjenično stanje i da se ovdje Zakon o državljanstvu ne primjenjuje na valjan način, već se inzistira na otklanjanju mogućnosti dobivanja hrvatskog državljanstva za potomka E koji je uredno evidentiran i primljen u hrvatsko državljanstvo. Dakle, kada se spominje da je ocu tužitelja hrvatsko državljanstvo prestalo još 1950., tada je takva konstatacija ne samo suprotna stvarnom stanju, već je evidentno i pogrešna zbog činjenice da isti ima hrvatsko državljanstvo, hrvatsku putovnici, redovno dokazi u Republiku Hrvatsku, a i po zanimanju je (sada) turistički vodič koji dobro poznaje hrvatske krajeve te izvrsno govori i hrvatski jezik. Tužitelj stoga ispunjava sve potrebne uvjete da mu državljanstvo bude priznato, odnosno da bude upisan u evidencije hrvatskih državljana te da u tom smislu osporena presuda bude preinačena i njegovoj tužbi udovoljeno. Smatra da su osnovani žalbeni razlozi i predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu te osporenu presudu ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje uz naknadu prouzročenog troška tužitelju.

4. Tuženik je dostavio odgovor na žalbu u kojem u bitnom navodi da suprotno navodima iz žalbe, u osporenom rješenju i presudi nigdje se ne navodi da je tužiteljev zahtjev odbijen jer ne ispunjava uvjete iz članka 8. stavka 1. točke 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu (poznavanje hrvatskog jezika i latiničnog pisma, hrvatske kulture i društvenog uređenja) s obzirom da se navedena točka zakona na tužitelja uopće ne odnosi. Nadalje, ističe da tužitelj navodi kako ostvaruje pravo na primitak u hrvatsko državljanstvo temeljem članka 16., iako je u presudi temeljito obrazloženo zašto tužitelj ne ispunjava pretpostavku za primitak u hrvatsko državljanstvo temeljem navedenog članka i činjenicu da spisu nije priložen niti jedan dokaz da se tužitelj izjašnjavao kao pripadnik hrvatskog naroda. Vezano za u žalbi osporeno tumačenje članka 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu, ističe kako se tužitelj ne može smatrati potomkom hrvatskog iseljenika jer je njegovu ocu prestalo hrvatsko republičko državljanstvo odricanjem 1950. te je u postupku temeljem spomenute presude upravnog suda za tužiteljeva oca utvrđeno da je pripadnik hrvatskog naroda, a ne iseljenik.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, ovaj Sud nalazi da se presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom, iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi. To stoga, jer je prema podacima u spisu predmeta, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima, a prvostupanjski sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je pravilno zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je tužitelj podnio zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo sukladno odredbi članka 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11., 110/15. i 102/19.) u kojem zahtjevu je isticao da je njegov otac odselio u Izrael kao dijete i nikada se nije odrekao niti je izgubio hrvatsko državljanstvo, pa stoga smatra da ne postoje zapreke da mu se odobri primitak u hrvatsko državljanstvo, jer je pripadnik hrvatskog naroda premda mu je hrvatski jezik djelomično stran kao i hrvatska kultura, pa smatra da mu pripada hrvatsko državljanstvo podrijetlom i prirođenjem.

8. Nadalje, tijekom postupka je utvrđeno da je ocu tužitelja FM, rođenom 1939. prestalo državljanstvo FNRJ i NR Hrvatske odricanjem, na temelju rješenja MUP NRH, broj: 1388/50 od 20. svibnja 1950., i to na temelju izjave o odricanju njegove majke ĆM. Dakle, stoga je ocu tužitelja 1950. prestalo jugoslavensko, a time i hrvatsko republičko državljanstvo, jer je člankom 21. Zakona o državljanstvu FNRJ ("Službeni list FNRJ", 54/46. i 105/48.) bilo propisano kako maloljetna djeca gube državljanstvo FNRJ na zahtjev roditelja, što se odnosi na otpust i odricanje od državljanstva.

9. Nadalje, iz podataka u spisu proizlazi da je otac tužitelja FM ponovno primljen u hrvatsko državljanstvo rješenjem od 22. studenog 2012., ali na temelju članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", 53/91., 70/91., 28/92., 113/93. i 4/94.).

10. Dakle, iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je ocu tužitelja prestalo hrvatsko (republičko) državljanstvo na temelju odricanja 1950., pa se stoga niti tužitelj ne može smatrati potomkom iseljenika u smislu odredbe članka 11. stavka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, kako to pravilno smatra tuženik, a što je potvrdio i prvostupanjski sud s čijim zaključkom je suglasan i ovaj Sud.

11. Prvostupanjski sud je pored navedenog ocijenio i ispunjava li tužitelj pretpostavke za primitak u hrvatsko državljanstvo temeljem odredbe članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu, a isto je ocjenjivao i tuženik te je pravilno ocijenjeno da tužitelj ne ispunjava pretpostavke za primitak u hrvatsko državljanstvo na temelju navedenog članka Zakona, jer tijekom upravnog spora nije dostavio bilo kakve dokaze iz kojih bi proizlazilo da se u pravnom prometu osobno izjašnjavao kao pripadnik hrvatskog naroda.

12. Žalbeni navodi tužitelja ne predstavljaju pravno-relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, a napominje se i da je riječ o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.

13. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

14. S obzirom da tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu, pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora, a iz istih razloga je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka, a na temelju odredbe članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

U Zagrebu 16. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić