REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-13/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivica Mihovilčević, odvjetnik u Zadru, protiv 1. tuženika PN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tuženice ŽN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tuženika AN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Augustin Sudinja, odvjetnik u Zadru, 4. tuženika ŽN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednika TN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 5. tuženika IN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6. tuženika ŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 7. tuženika JN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 8. tuženice HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 9. tuženika CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 10. tuženika KN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 11. tuženice RN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 12. tuženika SN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 13. tuženice FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tuženici pod 5. do 13. zastupani po punomoćnici Lidiji Hilje, odvjetnici u Zadru, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-6/19-2 od 12. ožujka 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-173/18 od 29. studenoga 2018., u sjednici održanoj 16. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž- 6/19-2 od 12. ožujka 2019., pod točkom 1. izreke u dijelu odluke o glavnoj stvari, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž- 6/19-2 od 12. ožujka 2019., pod točkom 1. izreke u dijelu odluke o troškovima postupka, odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod toč. I. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za solidarnu isplatu iznosa od 914.400,00 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te zahtjev za naknadu troškova postupka, naloženo je 1. tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 10.312,50 kn (toč. II. izreke), naloženo je tužitelju da 2. i 3. tuženicima naknadi troškove postupka u iznosu od 188.233,75 kn (toč. III. izreke), naloženo je tužitelju da tuženicima od 4. do 13. naknadi troškove postupka u iznosu od 64.387,50 kn 188.233,75 kn dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (toč. IV. izreke).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14

- dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok revizija u dijelu protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici sukladno čl. 125. st. 4. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 52/71, 47/78 i 56/00 - dalje: ZN) isplate naknadu nakon raskida Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 21. kolovoza 1996. sklopljenog između tužitelja i pok. ĆNprednika tuženih od 2. do 13., a koji ugovor je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-520/2015 od 20. listopada 2017. raskinut.

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da je za potraživanje iznosa od 32.500,00 EUR-a na ime pozajmice u predmetu Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3222/04 po tužbi tužitelja protiv tuženika ON, sklopljena sudska nagodba i da je tužitelj u cijelosti namiren vraćanjem pozajmice od osobe kojoj je pozajmio novac dok nije dokazao da je navedena sredstva utrošio za uzdržavanje pok. ĆN;

- da je za potraživanje iznosa od 2.000,00 EUR-a za kupnju grobnice koju je pok. ĆN upisao na svoje ime, u predmetu poslovni broj P-559/15 utvrđeno je da je tužitelj stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva grobnice na [adresa] pa kako tužitelj ima upisano pravo korištenja grobnice na svoje ime to ne može potraživati taj iznos utrošen na kupnju grobnog mjesta;

- da je za potraživanje iznosa od 25.000,00 EUR-a za pripremu i sadnju vinove loze na nekretnini pok. ĆN, u posjed koje je ušao po potpisivanju Ugovora 1996., na temelju vještačenja po vještaku poljoprivredne struke utvrđeno da su u trenutku izrade nalaza i mišljenja (1. rujna 2011.) koristi od vinograda uvelike premašile ulaganja jer je cijena podizanja predmetnog vinograda iznosila 17.312,00 kn, a od 1999. vinograd počinje donositi godišnju dobit od 5.850,00 kn godišnje s tim da je tužitelj i dalje u posjedu navedenog vinograda i ubire plodove;

- da dogovor tužitelja i sada pok. ĆN oko vinograda prema Ugovoru nije bio u uskoj vezi s obvezom tužitelja na uzdržavanje, koja obveza je bila u cijelosti regulirana čl. 2. Ugovora pa da se ne bi ni radilo o davanjima na ime uzdržavanja;

- da je tužitelj postao nepošteni posjednik primitkom tužbe u siječnju 2003. pa da i pod pretpostavkom da koristi koje je imao od vinograda ne premašuju troškove koji su bili nužni, to da isti nema pravo na naknadu ovih troškova ni po osnovi raskinutog Ugovora, ni po osnovi naknade nužnih troškova nepoštenom posjedniku u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18);

- da se zahtjev za potraživanje iznosa od 67.500,00 EUR-a koji se odnosi na raznu robu i novac primjenom pravila o teretu dokazivanja odbija kao neosnovan, jer se ne može utvrditi koliko je troškova u ovom dijelu tužitelj imao na ime danog uzdržavanja, a niti se to može utvrditi primjenom odredbe čl. 223. ZPP-a odnosno prema slobodnog ocjeni suda jer da tužitelj nema nikakvih računa niti priznanica za to, dok priloženi izvodi bankovnih računa po kojima je sada pok. ĆN podizao novčana sredstva s računa tužitelja na temelju punomoći nisu dokaz da bi ista bila utrošena za ispunjenje preuzetih obveza tužitelja po osnovi Ugovora i da bi on te novce potrošio na sebe, što tužitelj niti ne tvrdi, već ih je koristio za stvari potrebne za gradnju kuće tužitelja budući da je nadgledao i vodio sve radove oko izgradnje kuće tužitelja i plaćao radnu snagu;

- da je tužitelj propustio dokazati odlučnu činjenicu da je u periodu od 1996. do podnošenja tužbe 2002. ispunjavao svoje obveze prema Ugovoru, a time i da je uložio određena materijalna sredstva u uzdržavanje pok. ĆN.

8. U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

9. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

10. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužitelj ukazuje u reviziji, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu proturječni, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

11. U odnosu na prigovore tužitelja potrebno je, prije svega, naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP) kao i na ocjenu dokaza u pravilu pridržano za prvostupanjski sud koji prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). Prihvaćanjem ocjene dokaza koju je izveo sud prvog stupnja, sud drugog stupnja nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, na koju tužitelj sadržajno ukazuje, jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na rezultatima cjelokupnog postupka.

12. S tim u vezi tužitelju valja ukazati da su nižestupanjski sudovi za svako od navedenih potraživanja tužitelja jasno obrazložili zašto nije osnovano odnosno obrazložili da tužitelj nije dokazao osnovanost potraživanja kao što je i obrazloženo zašto nije bilo moguće primijeniti odredbu čl. 223. ZPP-a.

13. Revizijskim navodima tužitelj zapravo dovodi u pitanje uvjerenje suda o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane, odnosno daje svoje mišljenje o tome koje se činjenice trebaju smatrati utvrđenim, a koje ne, te iznosi niz činjeničnih navoda o iskazima stranaka i svjedoka zbog kojih smatra da je činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno, pri čemu drugačije ocjenjuje izvedene dokaze i zapravo pobija činjenično stanje utvrđeno od strane nižestupanjskih sudova, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP).

14. Prema ocjeni ovoga suda, pobijana odluka, posljedica je pravilne primjene odredbe čl. 221.a ZPP-a, jer sud u situaciji kada na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) nije mogao utvrditi visinu iznosa koju je tužitelj uložio u uzdržavanje sada pok. ĆN, a teret dokaza da je tužitelj naprijed navedene iznose prema Ugovoru uložio u uzdržavanje sada pok. ĆN, bio je na tužitelju, pa kako isti to nije dokazao, to su pravilno primijenjena pravila o teretu dokazivanja.

15. Naime, prema odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok je odredbom čl. 221.a ZPP-a propisano da ako sud, na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. Tužitelj u reviziji posebno osporava ocjenu iskaza svjedoka i stranaka na okolnost potraživanja od 32.500 EUR-a, a što ne samo da u revizijskom stupnju postupka ne može biti predmet preispitivanja u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a već nisu ni odlučni u situaciji kada tužitelj ni ne osporava da je za taj iznos u predmetu poslovni broj P- 3222/04 koji se vodio po tužbi tužitelja protiv tuženika ON, sklopljena sudska nagodba po kojoj mu je vraćen zajam od ON, osobe kojoj je i pozajmio novac.

17. Sagledavajući navedeno potraživanje te daljnja utvrđenja nižestupanjskih sudova da tužitelj ničim nije dokazao niti to proizlazi iz ijednog izvedenog dokaza da je navedeni iznos od 32.500 EUR-a utrošio za uzdržavanje sada pok. ĆN, da je za potraživanje koje se odnosi na 2.000 EUR-a za grobnicu na temelju pravomoćne presude tužitelj upisan kao nositelj prava korištenja grobnice, da je za potraživanje od 25.000 EUR-a za ulaganja u vinograd utvrđeno da se ne radi o ulaganjima na ime uzdržavanja s tim da koristi koje tužitelj ima od vinograda od 1999. uvelike premašuju učinjena ulaganja, a da za potraživanje iznosa od 67.500 EUR-a nema nikakvih dokaza da bi sada pok. ĆN taj novac potrošio za sebe niti dokaza da bi i dio tog potraživanja tužitelj utrošio za uzdržavanje sada pok. ĆN, nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdili sve činjenice koje su važne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari zaključivši da tužitelj nije dokazao da je uložio određena materijalna sredstva za uzdržavanje sada pok. ĆN.

18. Suprotno revizijskim navodima u postupku pred nižestupanjskim sudovima analizirana je i ocjenjena činjenica da su 1., 2. i 3. tuženici tijekom postupka priznali tužbeni zahtjev tužitelja do iznosa od 150.000,00 kn te utjecaj istog priznanja kod jedinstvenih suparničara u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a. Kako su ovi tuženici u daljnjem tijeku postupka osporavali tužbeni zahtjev to dispozicija tih tuženika kojom su priznali dio dugovanja više nije mogla biti činjeničnom osnovom za prihvaćanje dijela tužbenog zahtjeva jer prema odredbi čl. 331. st. 4. ZPP-a, priznanje tužbenog zahtjeva na ročištu ili pisanom podnesku tuženik može bez pristanka tužitelja opozvati do donošenja presude. A 1., 2. i 3. tuženici su i na posljednjem ročištu za glavnu raspravu, prije donošenja konačne odluke, osporili tužbeni zahtjev i predložio da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije. Slijedom navedenog pravilan je zaključak suda drugog stupnja da takvo priznanje nije dokaz o postojanju određenih davanja tužitelja u odnosu na pok. ĆN jer je to u suprotnosti upravo s odredbom čl. 331. st. 4. ZPP-a.

19. Ne postoji stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

20. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj obrazlaže time da je tužbu u odnosu na 1. tuženika PN valjalo odbaciti te kroz te navode osporava odluku o troškovima postupka u odnosu na tog tuženika.

21. Na revizijske navode o tomu da nižestupanjski sudovi nisu raspravljali i odlučivali o tomu tko su stranke na pasivnoj strani u ovom postupku, valja odgovoriti da nižestupanjske odluke sadrže jasno i detaljno obrazloženje o pasivnoj legitimaciji PN, kojeg je tužitelj kao 1. tuženika naznačio u tužbi izrazivši pravilno shvaćanje da je pasivna legitimacija materijalno-pravni prigovor, a da u situaciji kada neka osoba nije pasivno legitimirana to ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva, kao što je to u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i napravio u odnosu na 1. tuženika PN te su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev u odnosu na tog tuženika.

22. Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu.

23. U odnosu na navode tužitelja iznesene u reviziji kojima pobijaju odluku o troškovima postupka sadržanu u presudi suda drugog stupnja za navesti je, da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

24. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 16. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić