REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2962/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Vani Vrsalović odvjetnica u Splitu protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-541/2024-4 od 18. prosinca 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-4100/2019-43 od 22. ožujka 2024., na sjednici održanoj 16. srpnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-541/2024-4 od 18. prosinca 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-4100/2019-43 od 22. ožujka 2024., postavljajući pet pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
„1. Je li, u slučaju kad utvrdi da su pojedine promjene ugovorne kamatne stope neodredive, sud ovlašten ukinuti ugovorenu promjenjivost kamatne stope iz ugovora o kreditu ili je dužan utvrditi na koji se način kamata trebala mijenjati?
2. Može li sud, u slučaju pravne praznine nastale u ugovornom odnosu utvrđenjem ništetnosti dijela ugovorne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom o kojem ovisi ispunjenje obveze na plaćanje ugovorne kamate korisnika kredita, a kad tužitelj potražuje isplatu kao da se radi o ugovoru o kreditu bez valutne klauzule, vještaku naložiti izradu nalaza i mišljenja bez da odredi primjenu ugovorne kamate za kredite bez valutne klauzule?
3. Može li se stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojim je zauzeto shvaćanje da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, primijeniti i na ugovor o kreditu?
4. Može li se nepoštenje ugovorne strane predmnijevati ili sud isto mora utvrditi na temelju činjenica i dokaza u pojedinačnom postupku, a kako bi se na konkretan pravni odnos primijenila odredba čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (opseg vraćanja)?
5. Može li se odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita smatrati unaprijed ugovorenom naknadom štete sukladno čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05)?“.
1.2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelj se poziva na više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u tim odlukama.
1.3. Tuženik je naveo da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 - dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17) - pravo na pravično suđenje i u njemu sadržano jamstvo na „jednakost oružja“ (čl. 29. Ustava), pravo na jednakost i ravnopravnost (čl. 14. i 26. Ustava) te pravo vlasništva (imovine) i pravo na zaštitu legitimnih očekivanja (članak 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda).
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. U prijedlogu za dopuštenje revizije nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).
4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5. Naime, u odnosu na postavljena pitanja pobijana presuda ne odstupa od ustaljene sudske prakse i pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovog suda Revt-249/14 od 9. travnja 2015, Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019, Rev- 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., Rev-308/22-2 od 19. travnja 2022., Rev-1020/2021 od 4. listopada 2022., Rev-43/22 od 14. lipnja 2022. i Rev-112/18 od 9. ožujka 2022. te Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu.
6.1. Nadalje, prema ocjeni ovog suda tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije (točka 1.3.). To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode, donesena presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva te neosnovanosti prigovora tuženika istaknutog u pogledu tijeka zateznih kamata pa se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje niti da bi bio doveden u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda i posljedično ishodom spora ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje.
6.2. Što se tiče povrede legitimnih očekivanja, koju povredu također u prijedlogu ističe tuženik, treba reći da legitimno očekivanje nema neovisno postojanje već ono mora biti povezano s vlasničkim interesom za koji postoji dostatna pravna osnova u nacionalnom pravu tj. ono se mora temeljiti na pravnoj odredbi ili na pravnom aktu kao što je sudska odluka. Tuženik u navedenom smislu nije u prijedlogu obrazložio u čemu bi se sastojalo njegovo legitimno očekivanje kraj činjenice da je sud ugovorne odredbe na koje se tuženik poziva oglasio ništetnima, uz zaključak da je prilikom sklapanja ugovora tuženik postupao nepošteno (nesavjesno) ugovorivši takve nepoštene odredbe. Pritom, treba još reći u vezi navoda prijedloga i da se prema pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava eventualne razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske praske koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženik učinio vjerojatnim da bi mu zbog toga bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Konvencijom zajamčeno pravo na pravično suđenje.
7. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava - valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP - u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 16. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Ante Perkušić
