Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž 2642/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U.D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenka Grgić, predsjednika vijeća, Marijan Vugić, član vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ALPE JADRAN BANKA d.d. Split, Starčevića 1 – u stečaju, OIB: 14823943776, zastupan po stečajnom upravitelju Meri Šitić, a ova po pun. Rikard Pavlović odvj. u Splitu, protiv tuženika IČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Ivan Bačić odvj. u Splitu, radi iseljenja i predaje, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps 48/2024-17 od 05. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 1. srpnja 2025.,

presudio je

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps 48/2024-17 od 5. ožujka 2025.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

" I Nalaže se tuženiku da iseli iz poslovnog prostora u [adresa], na IV katu, sjeverni blok, površine 317,64 m2, i poslovni prostor slobodan od osoba i stvari preda tužitelju, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 40.832,57 Eur."

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP-a pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da je tužitelj vlasnik utužene nekretnine, da se je tuženik u vrijeme podnošenja tužbe nalazio u posjedu predmetne nekretnine, pa tužitelju pruža traženu pravnu zaštitu na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude.

6. Ova odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju, iako djelomično i iz drugih razloga.

7. Glede aktivne legitimacije tužitelja, treba reći da sukladno čl. 162. st. 1. ZVDSP tužitelj koji tvrdi da je vlasnik morao dokazati da stvar koju zahtjeva je njegovo vlasništvo te da se nalazi u tuženikovom posjedu.

8. U odnosu na vlasništvo tužitelja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj svoje vlasništvo dokazao.

9. Naime, a to utvrđuje i prvostupanjski sud, između tužitelja i tuženika je sklopljen ugovor o kreditu gdje je tuženik bio korisnik kredita a "BIG" - srednja ekonomska škola u Splitu založni dužnik, da tuženik kao korisnik kredita nije vraćao kredit, te je pozvan da postupi sukladno čl. 277. toč. 1. i 2. ovršnog zakona (Narodne novine broj: 57/96 -dalje OZ), te je, nastavno, izvješčen da ukoliko ne postupi po pozivu, smatrat će se da je tužitelj u smislu čl. 277. st. 5. OZ postao punopravni vlasnik predmetne nekretnine.

10. Nadalje, utvrđeno je da je dana 22. veljače 2000. tuženik pred javnom bilježnicom, dao neopozivu izjavu da povlači prijedlog da se predmetna nekretnina, u naravi poslovni prostor, proda, te je utvrđeno da tuženik nije postupio po gore navedenom pozivu te da je propustio poduzeti radnje u zakonskom roku od 15 dana uslijed čega su nastupile posljedice iz čl.277. st. 5. OZ koje je javna bilježnica utvrdila da je tužitelj postao punopravni vlasnik predmetne nekretnine a kako to proizlazi iz potvrde javne bilježnice Marije Ivančić od tog datuma.

11. Dakle, a prije podnošenja tužbe ako je podnesena 11. prosinca 2001. je dokazao svoje predmjevano vlasništvo u smislu odredbe čl. 166. ZVDSP a u odnosu na tuženika koji je stvar posjedovao bez pravnog temelja.

12. Međutim, uz to je potrebno reći i da, a što među strankama nije prijeporno, tužitelj je svoje vlasništvo na predmetnoj nekretnini upisao tek 2006. ali iz zemljišno knjižnog izvatka je razvidno da je tužitelj svoj zahtjev za uknjižbu prava vlasništva stavio dana 7. lipnja 2000., dakle, prije podnošenja tužbe, a u smislu odredbe 120. st. 3. ZVDSP provedena uknjižba djeluje od trenutka kad je sudu bio podnesen zahtjev za tu uknjižbu. Ovaj sud je već u svom prethodnom rješenju uputio prvostupanjski sud da ukoliko utvrdi da tuženik nije bio posjedu u vrijeme podnošenja tužbe tada tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan.

13. Kako se da razaznati iz obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik i bio u posjedu u vrijeme podnošenja tužbe, međutim takvo utvrđenje ovaj sud ne može prihvatiti.

14. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da prije podnošenja tužbe tuženik KČ, kao i članovi njegove obitelji DČ, TČ, i CČ su imali prijavljeno prebivalište na adresi [adresa], a da su prijavili prebivalište na adresi utužene nekretnine tek 2004.

15. Odgovaraju navodi tuženika da prijava prebivališta ima karakter javne isprave glede mjesta prebivanja, ali također valja reći da je dopušteno dokazivati suprotno.

16. Neposredno nakon podnošenja tužbe prvostupanjski sud je proveo dva očevida na mjestu gdje se nalazi utužena nekretnina te prilikom prvog očevida je konstatirano da nije pristupio ni tuženik ni njegov punomoćnik, ali da je iz prostora izašao CČ koji na upit što je tuženiku IČ naveo da je on brat od TČ te da on nema nikakvih saznanja o uviđaju te je on nakon kontakta sa sudu nepoznatom osobom naveo da mu je s druge strane rečeno da se dođe sutra.

17. Tužitelj je u svom podnesku sa stranice 77. spisa tvrdio da prilikom očevida u hodniku zgrade, ispred ulaznih vrata utuženog prostora, je zatečen tuženikov sin (kako se je isti sam predstavio) koji je odbio otvoriti vrata prostorije, da je upravo sud kontaktirao s tuženikom navodeći da se ispred vrata nalazi njegov sin te da tuženik naloži svom sinu da otvori vrata prostora, a i da je tuženik odbio uz navod da se dođe sutra.

18. Nadalje, prilikom drugog očevida u zapisniku je konstatirano da je vrata otvorila nepoznata ženska osoba koja je, a nakon što je upoznata da je potrebno obaviti uviđaj, navela da to ne može učiniti, te nije dopustila ulazak kao što je navedeno da s mjesta portirnice pred ulaznim vratima mlađa muška osoba joj je rekla da ne zna za uviđaj i da ne dopušta ulazak unutra. Nadalje, na tom zapisniku je konstatirano da je punomoćnik tužitelja naveo da je vrata otvorila tuženikova supruga te da ona nije sudu dopustila ulazak u prostor.

19. Dakle, punomoćnik tužitelja je iznosio okolnost u prilog tvrdnje da je tuženik u vrijeme održanog dva očevida bio u posjedu utužene nekretnine i koje okolnosti nisu konstatirane u zapisniku o očevidu, a niti je prvostupanjski sud saslušao punomoćnika tužitelja o svom saznanju da osobe koje su onemogućile očevid su upravo sin i supruga od tuženika.

20. Odgovara da je tuženik tužbu iz 2001. primio osobno upravo na adresu utužene nekretnine, da je imao i prijavljeni obrt u razdoblju od 1999. do 2006. na adresi utužene nekretnine, kao da je u spisu priležećeg 20.16 ugovora o kupoprodaji i dopisima koji su upućivani javnom bilježniku je razvidno da je i prije podnošenja tužbe u takvoj dokumentaciji navodio kao svoju adresu upravo adresu gdje se nalazi utužena nekretnina.

21. Međutim, sve to u svojoj ukupnosti ne daje dovoljno pouzdan zaključak da je tuženik osobno i zajedno sa svojom obitelji a kako to tvrdi tužitelj, a očito je prihvaća prvostupanjski sud, bio u posjedu utužene nekretnine i u vrijeme podnošenja tužbe, a pogotovo ukoliko se cijene tvrdnje tuženika istaknute u tijeku postupka, a djelomično i dokumentirane, da je prvo u posjedu bila "BIG", srednja ekonomska škola kojoj je on bio ravnatelj, a nakon toga tvrtka Orbit Turs d.o.o. Split, a koje tvrtke je on bio osnivač, a nakon toga u posjedu je ugostiteljski objekt pansion "TČ", kojeg je on bio vlasnik.

22. Naime, ovaj sud prihvaća tvrdnje tuženika da je Srednja ekonomska škola, pa makar je brisana iz sudskog registra 2003., napustila posjed utužene nekretnine te je u posjed stupila tvrtka Orbit Turs d.o.o. Split kojeg je tuženik osnivač obzirom da je tuženik u tijeku postupka tvrdio da je ta tvrtka investirala oko 200.000,00 EUR u taj postav da bi ga pretvorila u ugostiteljsko-turistički prostor te je tuženik priložio uz spis račune da je u periodu od 1998. do 1999. vršio ulaganja (pa makar se ne navodi u tim računima, a što je obično, gdje su ta ulaganja vršena).

23. Spisu priloži (list 205. spisa) izvadak iz obrtnog registra iz kojeg je razvidno da je tuženik vlasnik ugostiteljskog obrta [obrt]", na adresi utužene nekretnine, da je datum osnivanja tvrtke 15. veljače 1999. a datum početka obavljanja obrta 15. siječnja 2000. te da je taj obrt djelovao do 30. studenoga 2006.

24. Stoga, ovaj sud prihvaća tvrdnje tuženika da je predmetna nekretnina prije podnošenja tužbe pa sve do 2006. bila u posjedu ugostiteljskog obrta pansion "Duje" , kojeg je vlasnik upravo tuženik.

25. Odgovra da tužitelj tuženika nije označio kao vlasnika tog ugostiteljskog objekta, a i po mišljenju ovog suda to ne utječe na pasivnu legitimaciju tuženika.

26. Naime, obrt nije ni fizička ni pravna osoba, već je samo tvrtka kojom fizička osoba – obrtnik posluje kao trgovac u skladu s odredbama zakona o obrtu. Naime, tvrtka obrta navodi se u tužbi uz ime obrtnika radi preciznog označavanja da se radi o sporu iz poslovnih odnosa obrtnika, a što ovdje nije slučaj jer se stranke ne nalaze u nikakvom poslovnom odnosu, tako da, po mišljenju ovog suda time što nije naznačeno uz ime tuženika da je on vlasnik obrta nije od uticaja na njegovu pasivnu legitimaciju.

27. Da je tuženik u tijeku postupka i naznačio da je tuženik vlasnik obrta, to ne bi predstavljalo subjektivnu preinaku a niti je zbog toga tužba neuredna.

28. U tijeku postupka tuženik je tvrdio da je napustio posjed obzirom da je tuženik dostavio u spis rješenje ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji od 10. srpnja 2014. kojim se utvrđuje da smještajni objekti (apartmani) ispunjavaju minimalne uvjete propisane za smještajne objekte koji se nalaze u objektu na adresi [adresa], kojim posluje ugostitelj "Charters & guides", j.d.o.o. [adresa] te se u tom rješenju navodi da je poslovni prostor ugostitelj koristi temeljem ovjerenog ugovora o zakupu od 22. srpnja 2011. ali se ne navodi tko je zakupodavac.

29. Međutim, samo na temelju tog rješenja a bez izvođenja nekog daljnjeg dokaza (npr. uviđaj na licu mjesta) nije moguće sa sigurnošću zaključiti da je tuženik napustio posjed nakon što mu je tužba dostavljena kao i da li je predmet ugovora o zakupu, ukoliko je i tuženik bio zakupodavac, bio upravo prostor koji je predmet tužbe.

30. Vezano uz navode istaknute u tijeku prvostupanjskog postupka, a ponovljene u žalbi, a to je da tvrtka Orbit Turs d.o.o. je u utuženu nekretninu investirala iznos od 200,000.00 EUR te postao retencijski vjerovnik, ukoliko tuženik pod tim misli da ima pravo zadržati utuženu nekretninu, onda valja reći da sam tuženik tvrdi da nije on ulagao u utuženu nekretninu nego tvrtka Orbit Turs d.o.o.

31. Glede žalbenih navoda koji se odnose na identifikaciju nekretnine, samo treba reći da je tužbeni zahtjev postavljen u skladu sa opisom utužene nekretnine u zemljišnim knjigama, a i prvostupanjski sud je radi identifikacije nekretnine i obavio u istoj dva očevida.

32. Odgovara navodi žalbe da prvostupanjski sud, jer zato nisu bili ispunjeni uvjeti iz čl. 7. st. 2. ZPP-a, nije smio po službenoj dužnosti izvršiti uvid u evidenciju MUP-a, pretraga osoba-Ministarstvo pravosuđa, međutim, to nije bilo na štetu žalitelja, jer je iz tog uvjerenja razvidno a što je tuženik i tvrdio, da je prije podnošenja tužbe bio prijavljen na drugoj adresi od one adrese na kojoj se nalazi utužena nekretnina, a glede utvrđenja da je tuženik i druge osobe koje imaju isto prezime bile su prijavljene na adresi utužene nekretnine počev od 2004. nije od utjecaja, jer, a kako je to ovaj sud obrazložio u posjedu predmetne nekretnine u vrijeme podnošenja tužbe u posjedu nije bio tuženik sa svojom obitelji u smislu stanovanja u toj nekretnini, već tuženik kao vlasnik obrta koji je obavljao djelatnost na adresi utužene nekretnine.

33. Odluka o trošku je pravljena i zakonita sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

34. Zbog navedenog, ovaj sud nije našao da su počinjene one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365 st. 2. ZPP-a, to je temeljem čl. 373 st. 1. 2. u vezi st. 4. ZPP-a odlučeno kao u izreci (toč. 1.).

35. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a (toč. 2.).

U Zagrebu, 1. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Jasenka Grgić