Poslovni broj: Us II-212/2023-8

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gordane Marušić-Babić, predsjednice vijeća, Snježane Horvat-Paliska i Mire Kovačić, članica vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijaliste Blaženke Drdić kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Hrvatskog nogometnog saveza, Zagreb, Ulica grada Vukovara 269a, OIB: 08516152078, kojeg zastupa opunomoćenik Nikola Badovinac, odvjetnik u Zagrebu, Demetrova 22, protiv tuženika Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, Zagreb, Trg žrtava fašizma 3, OIB: 68011638990, uz sudjelovanje zainteresirane osobe ĆU iz [adresa], radi prava na pristup informacijama, na sjednici vijeća održanoj dana 16. srpnja 2025.

r i j e š i o  j e

Upravni spor se nastavlja.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje točke 1., 2., 4. i 5. izreke rješenja Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, klasa: UP/II-008-07/23- 01/470, urbroj: 401-01/11-23-9 od 9. listopada 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem ovoga Suda, poslovni broj: Us II-212/2023-6 od 29. kolovoza 2024. upravni spor je prekinut na temelju članka 105. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje: ZUS), koji se primjenjuje sukladno članku 169. stavku 1. istog Zakona, te je određeno da će se spor nastaviti nakon što Sud Europske unije donese odluku u predmetu broj: C-336/2023. Kako je Sud Europske unije u navedenom predmetu donio odluku broj: C-336/2023 od 21. studenoga 2024., valjalo je sukladno odredbi članka 105. stavka 5. ZUS-a riješiti kao u izreci ovog rješenja.

2. Osporavanim rješenjem tuženika u točki 1. izreke poništena su rješenja Hrvatskog nogometnog saveza od 3. svibnja 2022. i 8. svibnja 2023. U točki 2. izreke zainteresiranoj osobi djelomično se omogućava pravo na pristup preslikama potvrda o isplaćenom primitku, dohotku, uplaćenom doprinosu, porezu na dohodak i prirezu za ŠU i CU (u godinama od 2012. do 2022.), te za GU (u godinama od 2016. do 2022.) i za ĆUA (u godinama od 2019. do 2022.), na način da se na istima prekriju podaci o adresi i osobnom identifikacijskom broju primatelja, kao i podaci u stupcima 7, 8, 9, 10 i 11, u kom dijelu se zahtjev za pristup informacijama odbija. U točki 3. izreke zahtjev zainteresirane osobe u dijelu koji se odnosi na podatke o iznosima isplata ŠU u razdoblju od 2008. do 2012. godine je odbačen, a u točki 4. izreke predmet se u dijelu zahtjeva koji se odnosi na isplate ŠUA u 2014. i 2015. godini te ĆUA u 2018. godini vraća na ponovni postupak. Pod točkom 5. izreke naloženo je Hrvatskom nogometnom savezu da postupi sukladno točki 2. izreke rješenja u roku od 8 dana pravomoćnosti rješenja.

3. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi da on nije tijelo javne vlasti iz članka 5. stavka 1. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama ("Narodne novine", broj: 25/13., 85/15. i 69/22. – u daljnjem tekstu: ZPPI). Ističe da navedeno jasno proizlazi iz Statuta Hrvatskog nogometnog saveza, u daljnjem tekstu: Statut prema kojem je savez, neprofitna pravna osoba, upisana u Registar udruga Republike Hrvatske pri nadležnom Gradskom uredu Grada Zagreba i Registar neprofitnih organizacija pri Ministarstvu financija Republike Hrvatske, dok je člankom 74. Statuta određeno da Savez ostvaruje prihode vlastitom djelatnošću, potom iz sredstava koje Republika Hrvatska osigurava u državnom proračunu, te putem Hrvatskog olimpijskog odbora doznačava Savezu, uplatom članarina i pristojbi, sponzorskih ugovora, novčanih kazni koje su izrekla nadležna tijela Saveza, dobrovoljnih priloga i darova i drugih izvora sukladnih zakonu i Statutu. Ističe da nije pravna osoba koja se temeljem posebnog propisa financira pretežito ili u cijelosti iz državnog proračuna ili proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno iz javnih sredstava (nameta, davanja i sl.) obzirom da samo oko 2% svog proračuna dobiva od Hrvatskog olimpijskog odbora. Nadalje navodi da je postupak povodom kojeg je doneseno osporavano rješenje pokrenut 25. veljače 2022., u vrijeme važenja Zakona o sportu ("Narodne novine", broj: 71/06., 150/08., 124/10., 124/11., 86/12., 94/13., 85/15., 19/16., 98/19., 47/20., 77/20., 133/20. i 141/22. – u daljnjem tekstu: Zakon/06), u kojem u članku 47. nije određeno da je nacionalni sportski savez pravna osoba koja obavlja javne ovlasti. Smatra stoga da se tuženik pogrešno u obrazloženju rješenja poziva na odredbu članka 37. stavka 5. Zakona o sportu ("Narodne novine", broj: 141/22. – u daljnjem tekstu: Zakon/22), jer isti nije primjenjiv u ovom slučaju. Ističe da niti odredbe članka 1. stavka 2. Zakona/22. kao niti činjenica da sportski savez uređuje sustav natjecanja u sportu, kako je to propisano u članku 46. i članku 47. Zakona/06 ne mogu dati status tijela javne vlasti niti pravne osobe s javnim ovlastima niti se temeljem tih okolnosti može utvrditi njegova obveza da osigura trećim osobama pravo na pristup informacijama. Navodi da su sportske djelatnosti od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, ali nisu djelatnosti od javnog interesa, kako to pogrešno zaključuje tuženik. Ističe da je takvo shvaćanje zauzeto i u sudskoj praksi, te se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III- 5310/2012 od 9. ožujka 2016., kao i na odluke Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3921/11 od 20. prosinca 2011. i Županijskog suda u Slavonskom brodu, poslovni broj: Gž-1058/12 od 16. kolovoza 2012. Obrazloženje osporavanog rješenja smatra nejasnim i proturječnim, jer se tuženik, između ostalog, poziva na odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama, Zakona o zaštiti tajnosti podataka, Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija i na odredbe Opće uredbe o zaštiti podataka, bez iznošenja nekog konkretnog pravnog zaključka zašto je on dužan omogućiti pravo pristupa zatraženim informacijama, niti je obrazloženo zašto tuženik smatra da sredstva koja su isplaćena sucima iz njegovih sredstava predstavljaju informaciju o raspolaganju javnim sredstvima. Također smatra da tuženik proizvoljno tumači odredbe zakona na koje se poziva. Ističe da u konkretnom slučaju nije riječ o iznosima bruto plaće direktorima, nego naknadama koje je isplatio osobama za koje su zatraženi podaci za njihov intelektualni rad, a koji kao svoje jedino zanimanje obavljaju sudačku funkciju na redovnim sudovima Republike Hrvatske. Nadalje navodi da Arbitražni sud nije redovni sud niti je to tijelo koje je on trebao ili morao osnovati sukladno pozitivnim propisima RH, nego tijelo koje je osnovao temeljem svojih diskrecijskih ovlasti te se kao takvo ne financira iz sredstava koje dobiva od Hrvatskog olimpijskog odbora, već isključivo iz vlastitih sredstava, slijedom čega iste sukladno članku 15. stavku 2. ZPPI- a predstavljaju poslovnu tajnu i informaciju koja je zaštićena Zakonom o zaštiti i tajnosti podataka odnosno njegovim Pravilnikom o poslovnoj tajni i Općom uredbom o zaštiti podataka. Smatra da iz odredbe članka 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka proizlazi diskrecijsko pravo donošenja akta kojim trgovačka društva mogu utvrditi što predstavlja poslovnu tajnu, uz ograničenja određena stavkom 2. toga članka, te ističe da je Pravilnikom o poslovnoj tajni od 25. veljače 2014. ("Glasnik" 32/12. i 22/13.) jasno određeno da zatražene informacije predstavljaju poslovnu tajnu. Poziva se na članak 2. navedenog Pravilnika kojim je propisano da su poslovna tajna podaci i isprave od osobitog interesa za HNS zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastati štetne posljedice za HNS, njegove radnike, vanjske suradnike i poslovne partnere. Smatra da bi priopćavanjem zatraženih informacija, koje predstavljaju poslovnu tajnu, nastale štetne posljedice za osobe za koje se traže informacije kao i za njega samog, jer dostavom tih informacija postoji velika mogućnost manipulacije javnosti, s obzirom da su osobe za koje se informacije traže suci, koji za svoj posao primaju plaću te su obveznici ispunjavanja imovinske kartice i čiji podaci o imovini su javni sukladno Zakonu o državnom sudbenom vijeću te se objavljuju na mrežnim stranicama toga tijela. Ističe da su sve osobe za koje je informacija zatražena uredno objavile svoje imovinske kartice, slijedom čega je u cijelosti ispunjen javni interes u odnosu na zatražene podatke, a što je utvrđeno provođenjem testa razmjernosti i javnog interesa povodom zahtjeva zainteresirane osobe. Predlaže da Sud poništi točku 1., 2., 4. i 5. osporenog rješenja. Potražuje naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 962,24 eura.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužitelja kao neosnovane. Navodi da je u obrazloženju rješenja jasno iznio razloge zbog kojih smatra da tužitelj predstavlja tijelo javne vlasti iz odredbe članka 5. stavka 1. točke 2. ZPPI-a. Navodi da se odredbe članka 37. Zakona/22 i članka 47. Zakona/06, koje propisuju koje zadaće obavljaju nacionalni sportski savezi, sadržajno preklapaju, s time da je zakonodavac prilikom donošenja Zakona/22 jasno naglasio da se iste obavljaju kao javne ovlasti, a što su one po svojoj naravi bile i ranije. Ostaje kod razloga iznesenih u obrazloženju osporenog rješenja. Ističe da informacije koje je zatražila zainteresirana osoba ne mogu predstavljati poslovnu tajnu, jer nisu ispunjeni uvjeti iz definicije propisane u članku 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka ("Narodne novine", broj: 108/96.), kao ni iz definicije sadržane u odredbi članka 3. stavka 1. točke 5. Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti ("Narodne novine", broj: 30/18.), te se tužitelj ne može pozivati na ograničenje prava na pristup informacijama iz članka 15. stavka 2. točke 2. ZPPI-a. Smatra da upravo činjenice koje tužitelj iznosi u tužbi govore u prilog omogućavanja pristupa traženim informacijama, s obzirom da je riječ o isplatama koje jedno tijelo javne vlasti vrši fizičkim osobama koje u Republici Hrvatskoj obavljaju sudačku dužnost i čiji podaci o imovini trebaju biti javni sukladno odredbama iz glave X. Zakona o državnom sudbenom vijeću ("Narodne novine", broj: 116/10.,57/11., 130/11., 13/13., 28/13., 82/15., 67/18., 126/19., 80/22.,16/23. i 83/23.

– u daljnjem tekstu: Zakon o DSV-u), s time da napominje da u objavljenim imovinskim karticama sudaca nisu sadržani podaci o pojedinačnim primljenim isplatama, što sve ukazuje na postojanje javnog interesa koji preteže u odnosu na ograničenja prava na pristup informacijama. Stoga ostaje kod utvrđenja da se pristup traženim informacijama može djelomično omogućiti na način kako je to navedeno u točki 2. izreke osporenog rješenja. S obzirom da dio traženih informacija tužitelj nije dostavio u spisu predmeta, niti je dostavio očitovanje da li iste posjeduje, navodi da je u tom dijelu predmet trebalo vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, kako je odlučeno u točki 4. izreke rješenja. Iz odgovora na tužbu proizlazi da tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

5. Zainteresirana osoba nije dostavila odgovor na tužbu.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U ovom predmetu je sporno da li je tužitelj tijelo javne vlasti kakvog ima u vidu odredba članka 5. stavka 1. točke 2. ZPPI-a, prema kojoj su tijela javne vlasti tijela državne uprave, druga državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe i druga tijela koja imaju javne ovlasti, pravne osobe čiji je osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje obavljaju javnu službu, pravne osobe koje se temeljem posebnih propisa financiraju pretežito ili u cijelosti iz državnog proračuna ili iz proračuna jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno iz javnih sredstava (nameta, davanja i sl.), kao i trgovačka društva u kojima Republika Hrvatska i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju zasebno ili zajedno većinsko vlasništvo.

8. Kako je bilo sporno primjenjuje li se na zahtjeve za pristup informaciji nova Direktiva (EU) 2019/1024 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o otvorenim podacima i ponovnoj uporabi informacija javnog sektora, kojom su izmijenjene definicije obveznika pružanja informacije i kojom su u cijelosti stavljene izvan snage Direktive koje su implementirane u Zakon o pravu na pristup informacijama ("Narodne novine", broj: 25/13. i 85/15.) ili se ta nova Direktiva odnosi samo na zahtjeve za ponovnu uporabu informacije, to je Sud zatražio donošenje prethodne odluke o tumačenju odredbi navedene Direktive od 20. lipnja 2019., a u vezi tumačenja i primjene novih definicija obveznika i iznimki od obveze pružanja informacije kad se od tijela javnog sektora zahtijeva pristup informaciji koju je to tijelo stvorilo ili ju posjeduje.

9. Presudom Suda EU broj: C-336/23 od 21. studenoga 2024. taj je Sud odlučio da Direktivu (EU) 2019/1024 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o otvorenim podacima i ponovnoj uporabi informacija javnog sektora treba tumačiti na način da zahtjev za pristup dokumentima u posjedu tijela javnog sektora ne ulazi u njezino područje primjene.

10. Odlučujući o tužbi u nastavku spora, Sud je uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, a nakon izvršenog uvida u spis tuženika, kojem prileži i dokumentacija koju je tužitelj dostavio u žalbenom postupku, a koje činjenice tužitelj u tužbi niti ne osporava. S obzirom da iz navoda tužbe proizlazi da je u konkretnom slučaju sporna pravna kvalifikacija utvrđenih činjenica i primjena prava, Sud je spor riješio bez rasprave sukladno članku 98. točki 4. ZUS-a. Nakon razmatranja odlučnih činjeničnih i pravnih pitanja te navoda stranaka, imajući u vidu navedenu presudu Suda EU, i po ocjeni ovoga Suda tuženik osnovano zaključuje da tužitelj ulazi u doseg primjene naprijed citirane odredbe članka 5. stavka 1. točke 2. ZPPI-a.

11. Naime, suprotno stajalištu iznesenom u tužbi, javna ovlast tužitelja proizlazi iz mjerodavnih odredaba Zakona o sportu i Statuta Hrvatskog nogometnog saveza, na koje se tuženik osnovano poziva.

12. Prema odredbi članka 7. stavka 3. Zakona/22, pravna osoba koja djeluje u sustavu sporta je između ostalog sportski savez, a sukladno članku 37. stavku 1. istog Zakona nacionalni sportski savez je udruga koja se osniva na području Republike Hrvatske. U istom članku propisane su zadaće nacionalnog sportskog saveza (stavak 4.), dok je u stavku 5. istoga članka propisano ovlaštenje nacionalnog sportskog saveza da općim aktom uređuje djelatnosti u sustavu sporta, navedene u toj odredbi, i to kao javna ovlast.

13. Prema članku 1. stavku 2. Zakona o sportu (Zakon/06. i Zakon/22.) sportske djelatnosti su djelatnosti od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku.

14. Odredbom članka 1. Statuta propisano je da je Hrvatski nogometni savez ( u daljnjem tekstu: HNS) jedini nacionalni sportski savez koji potiče, promiče i skrbi o hrvatskom nogometnom sportu, o nacionalnim nogometnim ekipama te ga predstavlja u međunarodnim odnosima, koji ciljevi i djelatnosti kojima se oni ostvaruju su određeni u članku 12. stavku 1. i 3. Statuta.

15. Iz odredaba Zakona/22., kao i Statuta, kojima je uređena nadležnost i djelatnosti HNS-a, a koje su sadržajno na istovjetan način bile uređene i u članku 47. Zakona/06., s obzirom na značaj poslova koje obavlja te imajući u vidu i ovlaštenje za normativno uređenje sustava u sportu, prema ocjeni ovoga Suda, a sukladno pravnom shvaćanju izraženom u dosljednoj sudskoj praksi, tužitelj obavlja poslove koji predstavljaju poslove od javnog interesa, te je obveznik omogućavanja pristupa informacijama prema odredbama ZPPI-a.

16. Činjenica što je u vrijeme podnošenja zahtjeva zainteresirane osobe za pristup traženim informacijama na snazi bio Zakon/06, nije od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja kojim je tužitelj, u povodu žalbe, sukladno ovlaštenju iz članka 25. stavka 7. ZPPI-a riješio stvar odnosno odlučio o zahtjevu omogućujući zainteresiranoj osobi djelomično pravo na pristup preslikama traženih potvrda. Postupak koji je prethodio donošenju osporenog rješenja pokrenut je na zahtjev podnesen na temelju ZPPI-a, a ne na temelju Zakona o sportu niti se radi u konkretnom slučaju o ostvarenju nekih prava primjenom toga Zakona već ostvarivanju prava prema ZPPI-u, te tužitelj pogrešno smatra da je pozivanjem tuženika na odredbe Zakona/22 povrijeđen zakon na njegovu štetu.

17. Nije sporno da se s obzirom na odredbu članka 74. Statuta, na koju se tužitelj u tužbi poziva, ne može zaključiti da sredstva na temelju kojih tužitelj ostvaruje prihode predstavljaju javna sredstva u smislu odredbe članka 5. stavka 1. točke 2. ZPPI-a. Stoga je tuženik, kako se ne radi o raspolaganju javnim sredstvima, nakon izvršenog uvida u sadržaj dostavljenih informacija na koje se odnosi zahtjev zainteresirane osobe, te s obzirom na to da je tužitelj u svojoj odluci od 3. svibnja i 8. svibnja 2022. zahtjev zainteresirane osobe odbio iz razloga što iste predstavljaju poslovnu odnosno profesionalnu tajnu sukladno Pravilniku o poslovnoj tajni HNS-a, pravilno prije donošenja odluke o žalbi proveo test razmjernosti i javnog interesa sukladno članku 16. stavku 1. ZPPI-a.

18. Prema ocjeni ovoga Suda tuženik je pravilno utvrdio da s obzirom na sadržaj dostavljenih informacija iste ne predstavljaju poslovnu tajnu u smislu odredbe članka 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka, niti Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednošću ("Narodne novine", broj: 30/18.), kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenosi Direktiva (EU) 2016/943 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016. o zaštiti neotkrivenih znanja i iskustava, te poslovnih informacija (poslovne tajne) od nezakonitog pribavljanja, korištenja i otkrivanja, te Direktiva 2004/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o povredi prava intelektualnog vlasništva. Nadalje, s obzirom na obrazloženje odbijanja zahtjeva zainteresirane osobe, iz kojeg proizlazi da je zahtjev odbijen jer bi omogućavanje pristupa traženim informacijama moglo dovesti do manipulacija takvom informacijom i mogućnosti selektivnog korištenja s određenom namjerom koja ne mora biti u skladu s javnim interesom, tuženik je pravilno zaključio da tužitelj, iako se pozvao na test razmjernosti javnog interesa isti u biti nije proveo. Pri tome je slijedom naprijed iznesenog tuženik osnovano zaključio da je test razmjernosti javnog interesa potrebno provesti u odnosu na razlog ograničenja pristupa traženim informacijama iz članka 15. stavka 2. točke 4. ZPPI-a, prema kojoj odredbi tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena propisima kojima se uređuje područje zaštite osobnih podataka.

19. Sud nalazi da je tuženik imajući u vidu mjerodavne odredbe Opće uredbe o zaštiti podataka, koje u rješenju citira, pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju postoji legitimnost obrade podataka koja proizlazi iz odredbi ZPPI-a, te je nakon provedbe testa razmjernosti i javnog interesa u odnosu na razlog ograničenja iz članka 15. stavka 2. točke 4. ZPPI-a pravilno ocijenio da u konkretnom slučaju postojanje javnog interesa preteže u odnosu na ograničenje prava na pristup informacijama, s obzirom da se zahtjev odnosi na informacije o isplatama koje jedno tijelo javne vlasti vrši fizičkim osobama u Republici Hrvatskoj koje obavljaju sudačku dužnost i čiji podaci o imovini trebaju biti javno dostupni sukladno odredbama Zakona o DSV-u.

20. Stoga je tuženik pravilno zainteresiranoj osobi omogućio djelomično pravo na pristup preslikama potvrda navedenih u točki 2. izreke osporenog rješenja na način da se na istima prekriju podaci o adresi i osobnom identifikacijskom broju primatelja, te podaci u stupcima 7, 8, 9, 10, 11 potvrda i u tom dijelu zahtjev odbio, a sukladno stajalištu i praksi ovoga Suda prema kojem bruto iznosi isplaćeni od strane tijela javne vlasti kao i imena i prezimena osoba kojima su oni isplaćeni, ne predstavljaju zaštićene osobne podatke, te je u točki 5. izreke osporenog rješenja pravilno određena obveza za postupanje tužitelja sukladno točki 2. izreke, a na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. – u daljnjem tekstu: ZUP), u vezi s člankom 25. stavkom 7. ZPPI-a.

21. S obzirom da tužitelj u tijeku žalbenog postupka nije dostavio podatke o svim isplatama ŠUA i ĆUA niti se o istima očitovao, pravilno je u točki 3. izreke na temelju članka 117. stavka 2. ZUP-a predmet radi odlučivanja o tom dijelu zahtjeva vraćen na ponovni postupak.

22. S obzirom na sve naprijed izneseno, ovaj Sud nalazi da tuženik donošenjem osporenog rješenja nije povrijedio zakon te je za svoju odluku dao jasne i argumentirano obrazložene razloge, utemeljene na podacima spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

23. Kako navodi tužbe nisu osnovani niti od utjecaja na donošenje drukčije odluke, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u točki I. izreke.

24. S obzirom da tužitelj nije uspio sa tužbenim zahtjevom, zahtjev za naknadu troškova upravnog spora valjalo je odbiti na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a (točka II. izreke).

U Zagrebu 16. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Marušić Babić