Poslovni broj: Usž-2387/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja IO iz [adresa] der Donau, Schlesienstrasse 8, Republika Njemačka, kojeg zastupa opunomoćenica Martina Križanić, odvjetnica u Varaždinu, Trakošćanska 18, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, radi naplate poreza i drugih proračunskih prihoda, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2734/2024-5 od 24. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se uvažava.
II. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 2734/2024-5 od 24. ožujka 2025.
III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja IO za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-01/23-01/454, urbroj: 513-04-24-2 od 25. travnja 2024. i rješenja o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, klasa: UP/I-415-02/2023- 001/01965, urbroj: 513-007-05/2023-01 od 14. rujna 2023.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2734/2024-5 od 24. ožujka 2025. poništeno je rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-01/23- 01/454, urbroj: 513-04-24-2 od 25. travnja 2024. i rješenje o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, klasa: UP/I-415-02/2023-001/01965, urbroj: 513-007-05/2023-01 od 14. rujna 2023. (točka I. izreke presude), utvrđeno je da je 1. siječnja 2023. nastupila zastara prava na utvrđivanje poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak za 2016. te se postupak obustavlja (točka II. izreke presude), naloženo je poreznom tijelu da u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude iz poreznih evidencija otpiše zastarjeli dug (točka III. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka IV. izreke presude).
2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešnog stava prvostupanjskog suda. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud utvrdio kako je u konkretnom slučaju obveza poreza na dohodak nastala u 2016. godini te je zastara prava na utvrđivanje obveze počela teći od 1. siječnja 2017., a od 1. siječnja 2023. nastupila je zastara. Tuženik upućuje na odredbu članka 108. stavka 1. i 2. i članka 197. stavka 2. Općeg poreznog zakona te na Zaključak sjednice sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske održane 8. prosinca 2016., kao i na odgovarajuću sudsku praksu izraženu u presudama ovoga Suda. Tuženik smatra da je za utvrđivanje zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje obveze poreza na dohodak na ostvareni inozemni dohodak, u situaciji kada je porezni obveznik bio dužan podnijeti godišnju prijavu poreza na dohodak, a istu nije podnio te kada porezno tijelo nije znalo niti moglo znati za postojanje obveze poreznog obveznika koji je tu obvezu bio dužan prijaviti, mjerodavno kada je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu te zastara prava na utvrđivanje porezne obveze počinje teći istekom godine u kojoj je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu. U konkretnom slučaju to znači da je zastara prava na utvrđivanje porezne obveze tužitelju za 2016. počela teći istekom 2022. kada je porezno tijelo saznalo za ostvareni inozemni dohodak na temelju međunarodne razmjene podataka s poreznim tijelima drugih država, odnosno 1. siječnja 2023. Predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu.
3. Žalba tuženika dostavljena je tužitelju na odgovor, no međutim tužitelj u ostavljenom roku nije dostavio Sudu odgovor na žalbu tuženika, iako je istu uredno primio.
4. Žalba tuženika je osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.
6. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je tužitelju privremenim rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, Ispostave Varaždin od 11. svibnja 2023. utvrđena obveza poreza i prireza porezu na dohodak za 2016. jer se to rješenje navodi u rješenju o ovrsi od 14. rujna 2023. kao ovršna isprava na temelju koje je tužitelju utvrđeno dugovanje. Prvostupanjski sud poništio je pobijano rješenje nalazeći da je nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze, pozivom na odredbu članka 108. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. i 114/22.) kojom je propisano da zastara počinje teći istekom godine u kojoj je trebalo utvrditi poreznu obvezu zaključio je da je u konkretnom slučaju zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze počela teći 1. siječnja 2017. te da je nastupila 1. siječnja 2023. pa proizlazi da je do dana donošenja rješenja o ovrsi 14. rujna 2023., kada je porezno tijelo krenulo u naplatu utvrđenog poreznog duga, nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze tužitelja.
7. Prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski je sud pogrešno postupio kada je rješenja javnopravnih tijela ocijenio nezakonitim iz navedenih razloga. Prije svega treba istaknuti da se u ovom postupku radi o zastari prava na naplatu poreznog duga pa se nije moglo raspravljati o zastari prava na utvrđene porezne obveze, kako to pogrešno smatra i obrazlaže prvostupanjski sud, koji osim toga ima i pogrešan stav u pogledu zastare prava na utvrđivanje porezne obveze.
8. Prema odredbi članka 39. stavka 2. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14. i 136/15.) propisano je da godišnju poreznu prijavu obvezno podnosi rezident ako dohodak iz članka 5. ovoga Zakona ostvari iz inozemstva.
9. Odredbom članka 42. stavka 2. Zakona o porezu na dohodak propisano je da se godišnja porezna prijava podnosi do kraja veljače tekuće godine za prethodnu godinu.
10. Prema ocjeni ovoga Suda, a kako to proizlazi iz citiranih zakonskih odredbi, tužitelj je bio u obvezi podnijeti poreznom tijelu godišnju poreznu prijavu i iskazati dohodak ostvaren iz inozemstva, što je tužitelj nesporno propustio učiniti. U takvoj situaciji porezno tijelo je s postupkom utvrđivanja porezne obveze moglo početi tek kada je saznalo za ostvareni dohodak odnosno kada je došlo do saznanja da je tužitelj ostvario inozemni dohodak. Slijedom toga, ni rok za početak zastare prava na utvrđivanje porezne obveze nije mogao početi teći prije negoli je porezno tijelo saznalo za istu, budući da za navedeni dohodak porezno tijelo nije znalo niti je moralo znati. U konkretnom slučaju Porezna uprava je na temelju međunarodne razmjene podataka s poreznim tijelima drugih država u 2022. zaprimila informacije o ostvarenom inozemnom dohotku tužitelja koji je isti ostvario tijekom 2016., a za koji je temeljem uvida u službene evidencije Porezne uprave utvrđeno da isti nije prijavio u propisanom roku. Dakle, porezno tijelo je tek 2022. saznalo za poreznu obvezu pa je zastara prava na utvrđivanje porezne obveze počela teći istekom godine u kojoj je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu, odnosno 1. siječnja 2023. pa zastara nije nastupila, a kako to pogrešno smatra i obrazlaže prvostupanjski sud.
11. Napominje se da je ovaj Sud istovjetno stajalište vezano za početak zastarnog roka utvrđivanja porezne obveze, kod iste vrste poreza (dohodak iz inozemstva) zauzeo u odlukama Usž-2654/22-2 od 13. srpnja 2022. i Usž-1927/21-2 od 26. studenoga 2021.
12. S obzirom na navedeno trebalo je žalbu tuženika uvažiti na temelju odredbe članka 135. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima i odlučiti kao u izreci ove presude. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu istome ne pripada pravo na naknadu troškova upravnog spora pa je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora odbijen na temelju odredbe članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.
U Zagrebu 16. srpnja 2025.
Predsjednica vijeća
Blanša Turić
