REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula- Pola
Poslovni broj Gž-146/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Sokal, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1331/2019-29 od 11. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuju točke I., II., III., IV., VI., VII. i VIII. presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1331/2019-29 od 11. prosinca 2024.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I., utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103445051 (dalje: Ugovor), sklopljenog 1. ožujka 2007., u dijelu koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“. Točkom II. naloženo je tuženici isplatiti tužitelju u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude iznos od 2.412,37 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačno specificirane mjesečne iznose od njihova dospijeća pa do isplate, po propisanim kamatnim stopama. Točkom III. utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi „VALUTNA KLUZULA: Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja“. Točkom IV. je naloženo tuženiku, u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, isplatiti tužitelju iznos od 9.746,61 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačno specificirane mjesečne iznose od njihova dospijeća pa do isplate, po propisanim kamatnim stopama. Točkom V. je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u visini od 25,95 eura, dok je točkom VI. utvrđeno da nije osnovana tražbina tuženice prema tužitelju u visini od 185,54 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže specificirano u toj točki. Točkom VII. je utvrđeno kako nije osnovana tražbina tuženice prema tužitelju u visini od 2.989,56 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno specificirane mjesečne iznose od njihovog dospijeća pa do isplate, po propisanim kamatnim stopama. Točkom VIII. naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u visini od 2.164,58 eura zajedno sa zateznim kamatama od 11. prosinca 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana. Rješenjem je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu podneskom tužitelja od 9. rujna 2024.
2. Protiv presude, toč. I., II., III., IV., VI., VII. i VIII., pravovremenu žalbu podnio je tuženik i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da su moguće postojale okolnosti za eventualno izuzeće suda i da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a. Ukoliko na strani suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od okolnosti (da je on ili njemu bliska osoba imao kredit u CHF s promjenjivom kamatnom stopom, ili da njemu bliska osoba (71. st. 1. toč. 3. ZPP-a) zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koje zastupa veći broj tužitelja u istovrsnim sporovima, traži da se taj dio žalbe smatra zahtjevom za izuzeće u smislu odredbe čl. 73. ZPP-a u vezi odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a, podredno, predlaže da u tom slučaju prema odredbi čl. 72. st. 2. ZPP-a taj sudac o tim okolnostima obavijesti predsjednika suda, koji će odlučiti o njegovom izuzeću. Odlučna činjenica koju je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir prilikom donošenja pobijane odluke je da su stranke 13. siječnja 2016. zaključile Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u euro u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK/15). Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom, slijedom čega ne stoje navode prvostupanjskog suda da odnosi između stranaka nisu u cijelosti riješeni sklapanjem Aneksa Ugovora. Vrhovni sud Republike Hrvatske je, nastavno na odluku Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022., rješenjem posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Također, ESLJP je odluci C-243/20 pojasnio da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive 93/13, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovom izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. To je već istaknuto u predmetu C-81/19 ESLJP, kada je istaknuto da je isključenje od primjene režima iz Direktive 93/13 opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Zaključak ESLJP je da su odredbe Ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se, stoga, uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. VSRH je odlukom Rev 1014/18 iznio svoj konačni pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja jer je sklapanjem Aneksa došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku. Uzimajući u obzir navedeni stav VSRH-a, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio da tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, a ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, što je potvrdio i vještak u nalazu i mišljenju od listopada 2021. navodeći da su sve uplate uzete prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR te da je tuženik sve uplate koje su izvršene na partiju kredita uvrstio u izračun konverzije. Slijedom svega navedenog, ističe da je prvostupanjski sud, donoseći pobijanu presudu, pogrešno primijenio materijalno pravo, a i obrazloženje suda je manjkavo, neobrazloženo te u izravnoj suprotnosti sa stanjem spisa i provedenim dokaznim postupkom, čime je počinjena i apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Također, u pojedinačnim postupcima, kao što je ovaj, nije dovoljno pozvati se na utvrđenja iz kolektivnih odluka, već je potrebno i provesti kontradiktoran postupak gdje će se utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze, a što naslovni sud propušta utvrditi, čime je nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odnosu na informiranost tužitelja i provođenje personalnih dokaza u odlukama od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021. Prvostupanjski sud je povrijedio i tuženikovo Ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje iz odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske u pogledu prava na jednakost oružja, ne saslušavši zaposlenicu tuženika. U svakom slučaju, pitanje ništetnosti valutne klauzule izražene u švicarskom franku (CHF) ostalo je nedokazano. Prvostupanjski sud je propustio dati bilo kakvo obrazloženje iz kojeg razloga nije uzeo u obzir navode tuženika o informiranosti tužitelja, čime je počinjena i apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Time je povrijeđena i odredba čl. 338. ZPP-a te 8. ZPP-a. Sve i da se ima smatrati da su tužitelju citirane odredbe bile nerazumljive, odnosno da je sudu bilo dozvoljeno ocjenjivati poštenost takve odredbe, tuženik ističe kako zasigurno takve odredbe nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Proizlazi to i iz shvaćanja ESLJP u odlukama C-81/19 i C-243/20. Zato je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Ustraje pri prigovoru zastare i osporava tijek zakonskih zateznih kamata te ističe da tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego od pravomoćnosti presude kojom je pružena kolektivna zaštita, dakle od 14. lipnja 2014. odnosno 15. lipnja 2018. Također, pogrešno je odlučeno i o istaknutom prigovoru prijeboja. Pobija i odluku o troškovima parničnog postupka jer je prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i dosuditi tuženiku troškove postupka. U odlučivanju o troškovima pogrešno tužitelju za sve radnje u postupku dosuđuje trošak po 100 bodova za svaku radnju, ne uzimajući u obzir vrijednost boda u vrijeme poduzimanja tih radnji. Nova Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023., dalje Tarifa) primjenjuje se samo na radnje poduzete nakon stupanja na snagu Tarife. Predlaže preinačenje presudu i odbijanje tužbenih zahtjeva tužitelja uz naknadu troškova tuženiku, podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. st. 2. i čl. 7. Ugovora, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelovima kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojem su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak i protivnima odredbama čl. 81., 82. i 87. („Narodne novine“ 96/2003., dalje: ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora, posljedično restitucijski zahtjevi za vraćanje stečenog bez osnove na temelju tih ugovornih odredbi s pripadajućim zateznim kamatama. Svoj zahtjev temelji na pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. o nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi, a koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.
6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, ocijenivši ništetnima spomenute dijelove odredaba Ugovora kojima su ugovorene promjenjivost kamatne stope po odluci tuženika i valutna klauzula u CHF, zaključivši kako se na pravni odnos stranaka u vezi sa spomenutim Ugovorom primjenjuje pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite, a kako to proizlazi iz navedenih presuda (presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presude Vrhovnog suda RH poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., kao i presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude i rješenja Vrhovnog suda RH poslovni br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), odnosno utvrđenje ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli nepoštenima i ništetnima, a pri tome uzimajući u obzir da se tužitelj na navedena utvrđenja poziva na temelju odredbe čl. 502.c ZPP-a. To proizlazi i iz utvrđenja suda iz predmetnog postupka, provedenih dokaza, tako i iskaza svjedokinje HK i samog tužitelja, iz kojih je utvrđeno da o navedenim ugovornim odredbama prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora tuženik, kao kreditor, i tužitelj, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri koji su utjecali na odluku tuženika o jednostranoj promjeni stope ugovorene kamate, dok je s druge strane ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora tuženik tužitelja nije u cijelosti informirao o svim potrebnim pokazateljima i parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužitelju je dosudio iznos od 2.412,37 eura na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose u razdoblju od 1. veljače 2008. do 1. listopada 2011. po propisanoj stopi, sve do isplate; iznos od 9.746,61 eura na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose u razdoblju od 1. ožujka 2008. do 1. rujna 2015. po propisanoj stopi, sve do isplate, pri čemu zaključuje kako je tuženik te iznose stekao na temelju spomenutih ništetnih odredbi, bez pravne osnove, sve prema odredbi čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO). Iako su stranke zaključile Aneks Ugovoru prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 09/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022. i 156/2023., dalje: ZPK), ocjenjuje kako izvršenom konverzijom na temelju tog Aneksa nije prestala obveza tuženika na vraćanje ukupno stečenog iznosa bez osnove pa zaključuje kako zato tužitelj ima pravo na restituciju spomenutih preplaćenih iznosa. Pritom, ocjenjuje kako nije nastupila zastara tražbine tužitelja prema odredbi čl. 225. ZOO-a.
6.1. Zaključuje kako su odredbe Ugovora, u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, odnosno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama banke i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak (a koje su bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, a da o njima između stranaka nije bilo pregovora niti je tužitelj utjecao na njihov sadržaj, čime mu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora) nepoštene prema čl. 81., 82. i 87. ZZP/03 i potom čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009., dalje ZZP/07). Tim je odredbama propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te, u konačnici, ništetnom prema odredbama čl. 87. st. 1. ZZP/03 i 102. ZZP/07, kako je to utvrđeno i presudama u kolektivnom sporu (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) koje na temelju odredbe čl. 502.c ZPP-a obvezuju sud jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika, kreditora, radi stjecanja bez osnove iznosa na temelju ništetnih odredaba Ugovora, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa, pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 4,75 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko početnog tečaja švicarskog franka na dan isplate kredita. Zato ocjenjuje da tužitelj prema odredbama čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018., dalje: ZOO) ima pravo tražiti od tuženika prema odredbi čl. 1111. ZOO-a preplaćene iznose zbog ništetnosti spomenutih odredbi Ugovora, ukupno 12.159,04 eura s pripadajućim zateznim kamatama prema odredbi čl. 1115. i 29. ZOO-a.
6.2. Pritom, ocjenjuje kako činjenica što je između stranaka 13. siječnja 2016. sklopljen Aneks broj 1 Ugovora, a kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, ne predstavlja prepreku za ocjenu nepoštenosti, odnosno ništetnosti spomenutih dijelova odredaba Ugovora prema navedenim odredbama ZZP/3 i ZZP/07 jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla (pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što ovdje nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., ali i Rev 18/2018- 2 od 26. svibnja 2020.). U presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 118/17 C od 14. ožujka 2019., u kojem je sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti s čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe zakonom bile proglašene nepoštenima i ništetnima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača. U konačnici, zaključuje kako činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje, sama po sebi, provođenje kontrole nepoštenosti, odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li konverzija dovela do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi).
6.3. Visinu prihvaćenog tužbenog zahtjeva utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke (čiji matematički obračun između stranaka, nakon zadnje dopune i konačnog mišljenja, više nije sporan). Ocjenjuje kako dugovanje tuženika po osnovi ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta iznosi ukupno 12.159,04 eura s pripadajućim zateznim kamatama.
6.4. Prigovor zastare tuženika odbija ocjenom kako je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., u roku od pet godina u smislu odredbe članka 225. ZOO- a, a koja je presuda u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., prema presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž- 6632/2017, a ni po jednoj osnovi rok od pet godina nije protekao do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, 4. lipnja 2019. Takav je stav i objedinjenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH od 1. ožujka 2022. (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) o tijeku zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koji glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."
6.5. Odbijanje prigovora prijeboja obrazlaže ocjenom o nepostojanju tražbina tuženika prema tužitelju u traženim iznosima od 185,54 eura i 2.989,56 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose (razdoblje od 2. travnja 2007. do 2. listopada 2008., sve do isplate, odnosno od 2. studenog 2011. do 2. siječnja 2015., sve do isplate). Zaključuje kako tužitelj plaćanjem nižih anuiteta od onih na dan isplate kredita od tuženika nije ništa neosnovano primio (neosnovano stekao) pa ne postoji ni njegova obveza vraćanja. Iz svog nepoštenog postupanja (ugovaranja nepoštenih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tuženika i valutnoj klauzuli u CHF) tuženik ne može crpiti koristi jer prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovara svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Osim toga, ocjenjuje kako je u periodu od 1. siječnja 2011. do 1. rujna 2015. bila zakonski određena kamatna stopa od 3,23 %, propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/2013.) pa se radi o zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke koja nije nepoštena i ništetna pa obračunavanje i naplaćivanje takve kamate po tuženiku, i po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), nema značaj stjecanja bez osnove na strani tužitelja, tako ni tražbine na strani tuženika koju bi mogao staviti u prijeboj.
7. Presuda suda prvog stupnja je u pobijanom dijelu pravilna i zakonita.
8. Tuženiku nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje, kako u žalbi navodi, jer tijekom postupka nije podnio zahtjev za izuzeće (čl. 73. st. 1. ZPP-a) bilo kojeg suca, tako ni sudaca ovog vijeća. Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik zahtjev za eventualno izuzeće sudaca utemeljio na hipotetskim tvrdnjama o mogućoj pristranosti, tvrdnjama iz odredbe čl. 71. toč. 7. ZPP-a koje obrazlaže navodima da moguće postoje okolnosti koje bi mogle dovesti u pitanje nepristranost suca ukoliko on ili članovi njegove obitelji imaju kredit u CHF ili zastupaju stranke u takvim sporovima. Kako ni suci, članovi vijeća, tijekom postupka nisu smatrali da postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njihovu nepristranost (čl. 71. toč. 7. ZPP-a) to, suprotno žalbenim navodima žalitelja, nije povrijeđeno pravo tuženika na pošteno suđenje. Neosnovano je i pozivanje tuženika na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj:U-III-5423/2008 od 28. siječnja 2009., budući da je ono izraženo u odnosu na nešto drugačija činjenična i pravna utvrđenja. Pozitivne procesnopravne odredbe sadržane u ZPP-u također ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.
8.1. Protivno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a njeno obrazloženje nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Zato pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost.
8.2. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 8. ZPP-a na koju također ukazuje tuženik jer je procesno ovlaštenje prvostupanjskog suda da odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. To je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe i učinio i ovom sudu za to dao valjane i prihvatljive razloge. Također, tuženik neosnovano tvrdi da je prvostupanjski sud propustio saslušati njegovu zaposlenicu koja je s tužiteljem ugovarala predmetni Ugovor jer je sam odustao od njenog saslušanja na ročištu 13. listopada 2023. (svjedokinja CKL). Time nije povrijedio pravo tuženika na pošteno suđenje (jednakost oružja).
8.3. Suprotno žalbenim navodima tuženice, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a jer je u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri, sumarno, izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao i činjenice koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, pa je i u tom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom. To vrijedi i u pogledu istaknutih prijeboja tuženika.
8.4. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
9. Nije sporno između stranaka da su tuženik i tužitelj 1. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 153.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama (čl. 2.) koji iznos se obvezao vratiti za 360 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 740,37 CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro računa banke; da je čl. 8. Ugovora određeno da kamatna stopa u trenutku ugovaranja iznosi 4,75% godišnje te da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope, kao i način obračuna i naplate sukladno svojim važećim odlukama; da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan korištenja kredita iznosio 1 CHF=4,559900 HRK; da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope i tužitelju dostavio otplatne planove u kojima je izmijenio način obračuna i naplate; da su stranke prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/2015., dalje ZID ZPK/15) zaključile Aneks Ugovoru o kreditu i da provedenom konverzijom nije utvrđena preplata.
10. Sporno je i nadalje jesu li ništetne spomenute odredbe predmetnog Ugovora u dijelu ugovorene valutne klauzule u CHF te ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenjala jednostranim odlukama banke; je li tuženik u obvezi tužitelju isplatiti utužene novčane iznose specificirane u podnesku tužitelja od 9. rujna 2024. te po kojoj pravnoj osnovi; je li nastupila zastara tog potraživanja; je li konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a koja je ugovorena Aneksom izvršena u skladu s ZID ZPK/15 i je li provedenom konverzijom tužitelj u cijelosti obeštećen; ima li tužitelj status potrošača u smislu Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju te je li osnovan istaknuti prigovor prijeboja tuženika s osnove anuiteta u iznosu od 185,54 eura te u iznosu od 2.989,56 CHF, sve zajedno sa zateznim kamatama.
11. Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, savjesne i brižljive ocjene dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, utvrdio kako je tužitelj dokazao da je u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača (da nije sklapao Ugovor u svrhe koje bi bile namijenjene poslovnoj djelatnosti, nego u privatne svrhe, za kupnju stana). Proizlazi to iz sadržaja samog ugovora, ali i iskaza tužitelja. U takvoj situaciji je, i po ocjeni ovog suda, upravo na tuženiku teret dokaza okolnosti koje bi dovele do ocjene da tužitelj nije bio potrošač u trenutku zaključenja Ugovora. Takav je i zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. prema kojem: „U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.“ Sam tuženik druge dokaze u tom pravcu ne nudi pa time nije dokazao da tužitelj nije imao status potrošača, drugačije svojstvo tužitelja prilikom uzimanja kredita, drugačiju namjenu kredita od ugovorom navedene, stvarno ulaganje sredstava kredita u drugu namjenu (i da se na njega posljedično ne odnose pravni učinci spomenutih sudskih odluka vođenog kolektivnog spora), kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.
11.1. Naime, prema odredbi čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema toč. 2. trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. Odredbom čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015., 14/2019., dalje ZZP14) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam potrošača definiran čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.
12. U odnosu na žalbene navode tuženika u vezi ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi jer je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se ta osoba na njih pozove (ovdje u parnici „Potrošač“).
13. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Spomenutim je odredbama ZPP-a i ZZP/14-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuje sudove da u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača (potrošača koji se pozovu na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) utemelje svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi na tim pravnim shvaćanjima, izraženima u odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je tuženik sudjelovao.
14. Shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima u svemu prihvaća i ovaj sud, a u cijelosti je podudarno i s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pa je iz tog razloga žalbu žalitelja u tom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.
15. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/2003., dalje: ZZP) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St.4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora prema čl. 87. ZZP-a. Valja reći da je ta materija bila jednako regulirana i odredbama ZZP-a iz 2007. godine.
15.1. Stoga je tuženik, mijenjajući kamatnu stopu prema svojoj odluci tijekom otplate kredita i uz valutnu klauzulu u CHF (koje odredbe nisu razumljive), doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a ovakvim ugovornim odredbama o kojima se nije pregovaralo, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 12. ZOO-a kojom je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik, kao banka, je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti pa je, kao sudionik u obveznom odnosu, bio dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka), kako proizlazi i iz čl. 10. st. 2. ZOO-a.
15.2. Nije osnovan ni tuženikov prigovor koji se odnosi na isključenje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od primjene Direktive 93/13 uz tvrdnju kako se radi o odredbi koja proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski, uz pozivanje na presudu Europskog suda za ljudska prava broj: EU C-81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA). Naime, ugovaranje valutne klauzule je dopušteno, budući da je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO-a. Međutim, odredba u Ugovoru o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa zato nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni Ugovor predviđa da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, a takve odredbe nema u članku 22. st. 1. ZOO- a niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije je izrazio pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele, odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/2019 na koju se poziva tuženik) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, a predmetna ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita te zato nije odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO-a. Stoga, ovaj sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe zato ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno pa nije osnovan žalbeni navod žalitelja da se radi o odredbama Ugovora koje su isključene od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 2. Direktive 93/13. Zato tvrdnja tuženika da je, sklapajući kredit uz valutnu klauzulu postupao prema odredbi čl. 22. ZOO-a njega ne oslobađa obveze na isplatu preplaćenih iznosa kredita koje je stekao bez osnove, ugovarajući nepoštenu i nerazumljivu odredbu na štetu potrošača.
15.3. Također, volja ugovornih stranaka bila je, između ostalog, da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena jer se o veličini te promjene i parametrima nije pojedinačno pregovaralo (što je utvrđeno izvedenim dokazima u ovom postupku i u kolektivnom sporu) niti se iz izvedenih dokaza može izvesti zaključak da je tuženik dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o npr. potrebnim parametrima vezanim uz promjenu kamatne stope, rizicima moguće aprecijacije tečaja u odnosu na konkretnu valutu CHF. Promjena početne kamatne stope je, istovremeno, uz znatne promjene uslijed primjene valutne klauzule u CHF kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, povećala kreditno opterećenje tužitelja, kao potrošača, i tako prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu (čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano jer niti to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja).
16. Ovaj sud u potpunosti prihvaća stav suda prvog stupnja izražen u pobijanoj odluci da sklapanje sporazuma o konverziji (Aneksa Ugovora o kreditu), samo po sebi, ne znači gubitak prava potraživati od tuženika vraćanje preplaćenog, onog što je naplatio od tužitelja na temelju ništetnih ugovornih odredbi, pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konvertiranja kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.
16.1. U prilog takvom shvaćanju govore pravila po kojima je izvršena konverzija kredita, koja su sadržana u odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15, pri čemu tom, a niti kojom drugom odredbom navedenog zakona, kao ni odredbama Aneksa Ugovora, što su ga stranke zaključile u skladu s tim zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi (ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valutnoj klauzuli u CHF), a u vrijeme donošenja navedenog zakona pa ni u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF, onako kako je uređena navedenim zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, korisnik kredita (tužitelj) se niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa Ugovoru nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ni ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti.
17. Konverzija predviđena ZID ZPK/15 ne predstavlja konverziju propisanu u čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke, u prvom redu zato što tuženik nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora, a potom i zato što je tuženica zakonskom odredbom bila prisiljena ponuditi potrošačima sklapanje Aneksa Ugovoru. Zato se, po ocjeni ovog suda, ne radi o ugovoru s valutnom klauzulom u EUR u punom smislu i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora, već od sklapanja Aneksa, a svođenje kredita na kredit s valutnom klauzulom u EUR s odgovarajućom kamatnom stopom poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogli utvrditi ostatak glavnice i eventualna preplata, što ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i značajnim porastom tečaja valute CHF te rješava situaciju ubuduće, a ona je detaljno obuhvaćena Aneksom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice u EUR i promjenjivosti kamatne stope.
18. Ovaj sud je istovjetno pravno shvaćanje o pravnim učincima konverzije iskazao u većem broju recentnih odluka, npr. poslovni broj Gž-66/2023-6 od 1. srpnja 2024., Gž- 953/2024 od 21. lipnja 2024., Gž-797/2024 od 17. lipnja 2024., Gž-837/2023 od 17. lipnja 2024., Gž-75/2024 od 23. siječnja 2024., a u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 4. prosinca 2023.
19. Pravilno se sud prvog stupnja poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. jer je i u njoj, u bitnome, izraženo shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, osobito pri činjenici da je postavljen kondemnatorni zahtjev radi isplate (tako i Rev-18/2018.).
19.1. Tuženik se, pri osporavanju prava tužitelja na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Aneksa kojim je izvršena konverzija kredita, neutemeljeno poziva na shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer to ne znači da se u zasebnom sudskom postupku, i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, ne može zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banke kao davatelja kredita i isplatu preplaćenog na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi ako sklapanjem Aneksa nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.
20. Slijedom navedenog, suprotno tumačenju tuženika, proizlazi da korisnik kredita, kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate, tako i ona o vezanju glavnice za valutu CHF, sve pod pretpostavkom da onime što mu je priznato na ime preplate (u konkretnom slučaju preplata nije ni utvrđena, nego manjak) prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.
21. Prvostupanjski sud je, razmatrajući restitucijski zahtjev, pravilno tužitelju priznao iznose koji mu pripadaju s obzirom na više plaćeno na temelju ništetnih odredaba Ugovora, sa zateznim kamatama od dana stjecanja, u skladu s neosporenim nalazom i mišljenjem vještaka, pravilnom primjenom odredbe 323. i 324. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 1115. ZOO-a, kao nepošteni stjecatelj (od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa sa zateznim kamatama od dana stjecanja).
22. Ovaj sud prihvaća i zaključak prvostupanjskog suda kako tuženikov prijeboj nije osnovan, to već iz razloga jer kod tužitelja zbog nižeg tečaja CHF od početnog u određenom trenutku, tzv. „negativne tečajne razlike“, i niže kamatne stope od početne prema Ugovoru nije došlo do stjecanja bez osnove, budući da zbog manje plaćenih iznosa uslijed navedenog tuženik ništa nije stekao pa nema ni obvezu vraćanja jer ništa nije ni primio. Zato tražbina tuženika doista ne postoji pa je i u tom dijelu pravilna odluka prvostupanjskog suda kojom je odbio te prigovore (toč. VI. i VII. presude), a odluka je donesena u skladu s odredbom čl. 333. st. 3. ZPP-a.
23. Tuženik neosnovano smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio njegovo nepoštenje jer je on, cijeneći sve već navedeno, znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (sam je formulirao te odredbe Ugovora) pa je zato dužan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka jer je upravo njegovim postupanjem tužitelj doveden u neravnopravni položaj koji je, u konačnici, prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to nije otklonjeno sklapanjem Aneksa.
24. Sud prvog stupnja je i u pogledu zastare pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio taj prigovor tuženice. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a u povodu individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
24.1. Sudska odluka u kolektivnom sporu postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. (glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli), a do podnošenja tužbe u ovom postupku 4. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina u kojem roku zastarijeva tražbina, sve prema odredbi čl. 225. ZOO-a.
25. Protivno žalbi tuženika, pravilno je odlučeno o troškovima postupka po prvostupanjskom sudu, sve prema odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a i mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023., dalje: Tarifa).
26. Slijedom svega navedenog, odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda u pobijanom dijelu, sve prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.
27. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je prema čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 5. i 155. ZPP-a. Tuženik je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu pa nema pravo na naknadu troška žalbe.
U Puli 16. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Zoran Šarić
