REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-684/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Gašparon, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska 69, kojeg zastupa generalna punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 632/2023-11 od 28. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-632/2023-11 od 28. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I., utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 178-50-3816805, što su ga 28. studenog 2006. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor (dalje: Ugovor), u dijelovima kako su podrobnije opisani tom točkom. Točkom II. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.763,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose u razdoblju od 4. studenog 2008. do 20. siječnja 2014., sve do isplate, po propisanim stopama, dok je točkom III. naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 787,05 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po propisanoj kamatnoj stopi.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra da mu je presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženo sudsku odluku i na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Sud je počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) te iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Tuženik je u postupku tvrdio i ukazivao da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, a sud protivan zaključak ne obrazlaže, kao ni primjenu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Pogrešna odluka utemeljena je na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Presuda je posljedica pogrešne primjene odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Prvostupanjski sud smatra da je ništetnost konkretnih ugovornih odredbi utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Pravilnom primjenom odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 (zapravo čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP-a iz 2003.) sud utvrđuje jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a ako jesu, nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost i je li povreda dovela do značajne neravnoteže između stranaka na štetu potrošača. Odluka je u suprotnosti i s pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela VSRH Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004. prema kojem se u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane imaju smatrati savjesnim stjecateljima. Ugovor je ispunjen, a tuženik je tijekom ugovornog odnosa postupao u skladu sa svim propisima koji reguliraju njegovo poslovanje pa nije jasno zašto sud smatra da bi tužitelj bio nepošteni stjecatelj. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio i odredba Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer su iz primjene zakona isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni pa je već i zakonodavac smatrao kako između potrošača koji su kredite već otplatili i banaka nije bilo znatne neravnoteže na strani potrošača. Pogrešna je i odluka o istaknutom prigovoru zastare, ali i troškovima postupka. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbene zahtjeve te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu od donošenja drugostupanjske odluke do isplate. Podredno, predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na novo suđenje.

3. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu od 28. studenog 2006. kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te, posljedično, isplatu preplaćenog novčanog iznosa od 2.763,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose, sve po pravilima o stjecanju bez osnove zbog preplate po tužitelju, a do koje je došlo primjenom spomenutih ništetnih odredbi po tuženiku.

6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako je prema presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, time što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o takvim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik, kao banka, potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, prije i u vrijeme sklapanja ugovora. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika (koji u članku 1. i 7. sadrži valutnu klauzulu kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF) došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, ocjenjuje kako su (jer je vezan pravnim utvrđenjima spomenutih presuda) predmetne odredbe u tim dijelovima ništetne, odnosno da je tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007.; a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 113/2009., 78/2012., 56/2013. i 41/2014.; dalje: ZZP/07) te odredbama ZOO-a (očito članka 3., 4., 7., 8., 322. i 324. st. 1.), zbog čega da tužitelj ima pravo tražiti i vraćanje stečenog bez osnove prema tim odredbama odredbi, sve prema odredbi čl. 323., 1111. i očito 1115. ZOO-a.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

8. Tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je odluka jasno obrazložena (kako u pogledu nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, tako i u dijelu zahtjeva za isplatu). Sud nije propustio izvesti ni odlučiti o dokaznim prijedlozima tuženika, a izvedene je dokaze jasno ocijenio, što proizlazi iz sadržaja presude i iznesenih razloga o odlučnim činjenicama.

9. Protivno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 i 70/19; dalje: ZPP) jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, u njoj su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a njeno obrazloženje nije proturječno niti nejasno. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

9.1. Protivno žalbi žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a jer presuda ima navedene sve potrebne, bitne sastojke propisane tom odredbom. Nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su 28. studenog 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 178-50-3816805 za iznos glavnice kredita od 20.367,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan korištenja kredita i ugovoreni način otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, kako je određeno nespornim sadržajem čl. 1. i čl. 7. spomenutog ugovora. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva tužitelja.

11. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, a koje se odnose i na valutnu klauzulu, na način da je ugovorena valuta uz koju je glavnica vezana za švicarski franak (a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti), što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama spomenutih Zakona o zaštiti potrošača te odredbama ZOO-a.

12. Budući da nije sporna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete, da je više plaćeni iznos od 2.763,91 eura (u pojedinačnim iznosima kako je navedeno u točki. II.), pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio taj iznos.

13. Prvostupanjski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključio da tužitelj osnovano traži utvrđenje ništetnosti spomenutih odredbi o valutnoj klauzuli i osnovano od tuženika potražuje iznos od 2.763,91 eura na ime pozitivne razlike nastale uslijed spomenute valutne klauzule, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose, počevši od dana plaćanja pa do isplate, sve u smislu spomenutih odredbi, zbog čega tužitelj ima pravo tražiti vraćanje stečenog bez osnove. Donošenjem spomenute odluke je pravilno primijenio materijalno pravo na utvrđeno odlučno činjenično stanje.

14. Ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge na kojima prvostupanjski sud utemeljuje svoju odluku o zahtjevima tužitelja, budući da su potkrijepljeni pravilno utvrđenim odlučnim činjeničnim stanjem u postupku i valjanom argumentacijom o njemu.

14.1. Prvostupanjski sud je pravilno tužitelju dosudio zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao pojedine iznose, budući da je ništetnost uzrokovana nepoštenim ugovornim odredbama koje je formulirao tuženik, kao trgovac, pa se tuženik i treba smatrati nepoštenim stjecateljem, sve prema odredbama čl. 1111. i 1115. ZOO-a.

15. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik osporava postojanje pravnog interesa tužitelju za vođenje ovog postupka. Prema odredbi čl. 326. st. 2. ZOO-a, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima (da je zabrana manjeg značaja i ugovor u cijelosti ispunjen, što u ovom predmetu nije slučaj). Stoga, iako je predmetni Ugovor prestao ispunjenjem, tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, slijedom čega se i utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 3. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) odnose i na predmetni Ugovor.

15.1. Ujedno, ne stoji tvrdnja tuženika prema kojoj tužitelj ne može tražiti utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora uz tvrdnju kako se radi o povredama manjeg značaja, a ugovor je ispunjen. Naime, nametanje korisniku kredita ništetnih odredbi dovelo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, a takvo se postupanje ne može podvesti pod zabranu manjeg značaja. Zato je i taj prigovor tuženika neosnovan.

16. Prvostupanjski sud je pravilno odbio i prigovor zastare istaknut od strane tuženika iz razloga koji su pravilno navedeni u obrazloženju prvostupanjske presude. Valja pritom nadodati kako i prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku.

17. Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka donesena prema odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, ali i primjenom mjerodavne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023., dalje: Tarifa).

18. Slijedom svega navedenog, žalba tuženika je odbijena i potvrđena presuda suda prvog stupnja, sve prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a. Budući da tuženik sa žalbom nije uspio, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe prema odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Puli 16. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić