REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-848/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 169/2023-52 od 17. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-169/2023-52 od 17. listopada 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, toč. I., naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime stjecanja bez osnova iznos od 1.091,27 eura/8.222,19 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove tog iznosa teku od njihovog dospijeća (počevši od 25. listopada 2007. do 18. ožujka 2014.) do isplate. Toč. II. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime stjecanja bez osnova iznos od 3.558,66 eura/26.812,73 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihovog dospijeća (počevši od 29. listopada 2008. do 8. siječnja 2014.) do isplate. Toč. III. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.557,28 eura/19.267,83 kuna sa zateznim kamatama od 17. listopada 2023. pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U žalbi, u bitnome, navodi da je presudom počinjena bitna povreda odredaba iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 502.c i 186.b ZPP-a. Naime, prvostupanjski sud nije saslušao predloženu svjedokinju CJ ni javnog bilježnika, čime je tuženiku onemogućeno raspravljanje. Zato je pogrešno odlučeno o ništetnosti ugovornih odredbi jer je nepotpuno utvrđeno odlučno činjenično stanje, a tuženiku uskraćeno i pravo na pošteno suđenje. Presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nerazumljiva je jer iz izreke nije razvidno koji je iznos prihvaćen kao posljedica odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu švicarski franak, a koji kao posljedica odredbe o načinu promjene kamatne stope, a nema ni razloga o odlučnim činjenicama, tako ni o razlozima odbijanja prijedloga tuženika za dopunu vještačenja primjenom kunske kamatne stope. Tužbeni zahtjev bio je neodređen do 11. svibnja 2021. kada je, u nedopuštenoj fazi postupka, nakon provedenog vještačenja, određena visina tužbenog zahtjeva, što je učinjeno protivno odredbi čl. 186. ZPP-a pa je tužbu trebalo odbaciti prema čl. 109. ZPP-a. Pogrešno je primijenjena i odredba čl. 186.b ZPP-a. Sud pogrešno nije primijenio materijalno pravo, odredbe čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, čl. 172., 173. i 175. Zakona o bankama te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama koje su predviđale ugovaranje promjenjive kamatne stope i pretpostavke njene promjene, dok je Metodologijom tuženika pojašnjen svaki parametar koji utječe na promjenu te stope, a taj dokaz sud ne ocjenjuje. Odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja. Materijalno pravo je pogrešno primijenjeno i jer učinci ništetnosti navedenih odredbi ionako ne bi bili takvi da bi se imala primijeniti početno ugovorena kamatna spota i tečaj, nego bi uspostava ravnoteže između stranaka značila primjenu kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama. Utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava potrošača ne trebaju se automatski primijeniti u svakom parničnom postupku. Da li se o nekoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo činjenično je pitanje koje treba razjasniti u svakom konkretnom slučaju. Tuženik je tvrdio da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo i na tu je okolnost predložio saslušanje svjedoka koje prvostupanjski sud međutim nije saslušao pa je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Osporava zaključak o neosnovanosti prigovora zastare i o dosuđenom tijeku zakonske zatezne kamate na pojedinačno dosuđene iznose. Pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže preinačenje presude i odbijanje tužbenog zahtjeva, podredno njeno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovni postupak, sve uz naknadu troškova.

3. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.091,27 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove tog iznosa teku od dana plaćanja svakog anuiteta (počevši od 25. listopada 2007. do 18. ožujka 2014.) te 3.558,66 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove tog iznosa teku od dana plaćanja svakog anuiteta (počevši od 29. listopada 2008. do 8. siječnja 2014.) i to preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja te razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je vezana glavnica, sve po pravilima o stjecanju bez osnove.

6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako je prema presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 tuženik (u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je stoga postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 87. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje ZZP/03), potom i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/2014; 110/2015., 14/2019.,dalje ZZP/14) te čl. 3., 4., 269., 272., 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022., dalje: ZOO) i 502. a i c ZPP-a. Također, da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, i sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe time što je ugovorena valuta uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak, jer prije i u vrijeme sklapanja ugovora banke, kao trgovci, nisu u potpunosti informirali potrošače o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu između tužitelja i prednika tuženika, a u kojem su sadržane upravo sporne odredbe o promjeni ugovorene kamatne stope u skladu s odlukom banke te odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, sud prvog stupnja ocjenjuje kako je vezan pravnim utvrđenjima spomenutih presuda (sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a), zbog čega da su predmetne odredbe, i bez provođenja drugih (po tuženiku predloženih) dokaza, ništetne u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a.

6.1. Pritom, obrazlaže kako nije izvodio dokaz saslušanjem službenice tuženika (CJ), što smatra da je u skladu s novijom presudom Europskog suda za ljudska prava u zahtjevu broj 3854/2021 od 8. studenog 2022., a iz koje proizlazi kako su i Visoki trgovački sud i Ustavni sud obrazložili da se u istovjetnim slučajevima (tako i u predmetnom) radilo o sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u kojem je bilo važno utvrditi jesu li osporene ugovorne odredbe bile razumljive prosječnom kupcu, a ne svakom pojedinom kupcu koje su se okolnosti mogle utvrditi priloženim dokazima, a ne saslušanjem bankovnih službenika. Također, da iz iskaza same tužiteljice, kojoj je sud poklonio vjeru, proizlazi da joj nitko od službenika nije protumačio pobijane odredbe, kao i da se oko bitnih ugovornih odredbi nije ni moglo pregovarati pa da i iz toga proizlazi da te odredbe nisu bile razumljive tužiteljici, kao prosječnom potrošaču i bilo kojem prosječnom kupcu.

6.2. Ujedno je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare istaknut po tuženiku uz obrazloženje da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. prekinuta zastara na temelju odredbe članka 241. ZOO-a, a pravomoćnošću odluke u tom postupku ponovno počela teći i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, 14. lipnja 2018. Kako je tužiteljica podnijela tužbu 11. lipnja 2019., prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a.

7. Odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Sam tuženik je, naime, nakon što je rješenjem poslovni broj Gž-114/2024-2 od 13. svibnja 2025. ovaj sud na temelju odredbe članka 373.b st. 3. ZPP-a odredio nastavak izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje CJ pred sucem pojedincem prvostupanjskog suda, kako je propisano člancima 235. do 249. ZPP-a, podneskom od 4. lipnja 2025. izvijestio sud prvog stupnja kako od saslušanja te svjedokinje odustaje. Stoga tuženiku time što nije saslušana ta svjedokinja nije onemogućeno raspravljanje, a nije ni nepotpuno utvrđeno odlučno činjenično stanje niti uskraćeno njegovo pravo na pošteno suđenje. Spomenuta povreda nije počinjena ni time što sud nije saslušao javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu jer se tim dokazom ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača, budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti, odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (tako i odluka Ustavnog suda U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.)

8.1. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koje ukazuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude. U presudi su, osim toga, navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, tako i o prihvaćanju dijela zahtjeva kao posljedice ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (o načinu promjene kamatne stope i o vezivanju glavnice kredita za valutu švicarskog franka, tijeku zakonskih zateznih kamata, ali i o učinku presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete (isplatu) pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, kada se ta osoba na njih pozove.). Osim toga, ni okolnost da prvostupanjski sud nije obrazložio odbijanje predložene dopune vještačenja, a budući da i sam tuženik (u podnesku od 17. studenog 2021. kojim je dopunu predložio) tvrdi kako su prigovori isključivo pravne naravi, zato nije mogla niti je utjecala na zakonitost odluke, budući da o pravnim pitanjima (tako i o eventualnom uračunavanju tzv. „negativne tečajne razlike“ odlučuje sud, za razliku od vještaka čija je uloga utvrđivanje ili razjašnjenje kakve činjenice za koju je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže (čl. 250. ZPP-a).

8.2. Sud nije povrijedio ni odredbu čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 186. b ZPP-a, kako tvrdi tuženik. Tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit je i ostvaruje se u dva stupnja, kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a potom u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje. Tužiteljica se prije podnošenja predmetne tužbe obratila tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije koja bi bila temelj za tužbu, kao i specifikaciju tužbenog zahtjeva, a kojem zahtjevu očito nije udovoljeno pa je zato podnijela stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b ZPP-a. Iako bi sud, kad utvrdi da je manifestacijski zahtjev osnovan, rješenjem trebao naložiti tuženiku polaganje računa, podnošenje pregleda imovine i obveza ili davanje podataka na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (čl. 325.a ZPP), u ovom predmetu za to nije bilo potrebe jer je tuženik tužiteljici naknadno dostavio potrebnu dokumentaciju pa ga nije trebalo ponovno pozivati na dostavu iste, već je tužiteljica opravdano, nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, uredila svoj zahtjev. Stoga su pravilno primijenjene spomenute odredbe zakona, a žalitelj pogrešno smatra kako je tužbu zbog neurednosti bilo potrebno odbaciti.

8.3. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, 28. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 016-2306/2006 (dalje: Ugovor), kojeg je 28. rujna 2006. potvrdio javni bilježnik Željka Horvat Pernar, a na temelju kojeg je tuženik odobrio tužiteljici isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.109,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom vraćanja, uz valutnu klauzulu, u otplatnom razdoblju od 84 mjesečnih anuiteta koji dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu; da je odredbom čl. 6. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke; da je početno ugovorena kamatna stopa iznosila 5,25% te da je tuženik tijekom otplatnog perioda u više navrata mijenjao kamatnu stopu pa je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta.

10. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, a kojeg s pravom prihvaća (jer je izrađen prema dokumentaciji priloženoj spisu i u skladu s pravilima struke), utvrdio kako je jednostranim promjenama kamatne stope po tuženiku i uslijed valutne klauzule u švicarskom franku, ostvarena razlika na štetu tužiteljice u ukupnom iznosu od 35.034,92 kune, odnosno 4.649,93 eura i to s osnove jednostrane promjene kamatne stope 8.222,19 kuna, odnosno 1.091,27 eura, a s osnove valutne klauzule 26.812,73 kuna, odnosno 3.558,66 eura, sve u pojedinačnim iznosima kako su naznačeni u izreci presude (toč. I. i II.).

11. Takvo nesporno i dokazima utvrđeno odlučno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud, budući da proizlazi iz provedenih dokaza i razloga o njima.

12. Ovaj sud, u bitnome, prihvaća pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i izvršenu primjenu materijalnog prava na utvrđeno odlučno činjenično stanje.

12.1. U pogledu žalbenih navoda tuženika o zaključcima prvostupanjskog suda u vezi s ništetnošću ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji su utemeljeni na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.c ZPP/14, koja se primjenjuje u ovom postupku na temelju čl. 117. st. 1. ZID ZPP/19, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa je time prvostupanjski sud, uz pravilnu primjenu tih zakonskih odredaba, svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja pravilno utemeljio upravo tim pravnim shvaćanjima sudova donesenim u postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

12.2. S time u vezi, i odredbom čl. 118. ZZP/14, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ove parnice, bilo je propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st.1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.3. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 87. ZZP/03 posljedica nepoštene ugovorne odredbe je ništetnost.

12.4. U pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 na temelju već navedenog čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

13. Prvostupanjski sud je, s time u vezi, na temelju iskaza tužiteljice, što ga je pravilno prihvatio kao logičan i neproturječan, utvrdio da je ugovor unaprijed pripremio tuženik i da na sadržaj ugovora nije mogla utjecati, da joj bankarska službenica nije objašnjavala da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF, kao tečaj kune u odnosu na euro i da nije bila svjesna rizika podizanja kredita u valuti CHF, što bi moglo utjecati na promjenu kamatne stope, da joj ništa nije tumačeno od strane službenika banke.

14. Činjenica što sud nije posebno cijenio Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. objavljenu 1. siječnja 2011. nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke s obzirom na to da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006.

15. Slijedom svega navedenog, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu na drugi način dao odgovarajuće obavijesti tužiteljIci, kao potrošaču, o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze, odnosno o načinu promjene kamatne stope i riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF, i da je tužiteljica, kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora, što je od značaja za utvrđivanje (ne)razumljivosti spornih ugovornih obveza.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa, u visini pravilno utvrđenoj prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, zaključivši da je na temelju ništetnih odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tuženik od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno smio naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je zato taj iznos, s pripadajućim zateznim kamatama, dužan platiti tužiteljici.

17. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na isplatu razlike između stvarno plaćenih iznosa i iznosa koje bi trebao platiti na temelju početne kamatne stope utvrđene ugovorom i početnog tečaja (kao da valutna klauzula nije ugovorena). Naime, načelno treba smatrati da ništetni dio odredbi Ugovora, koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, nikada nije ni postojao pa ne može imati učinka u odnosu na potrošača, uz posljedicu uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.

18. Ocjena je i ovog suda da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je, kao sastavljač ugovora, već u trenutku sklapanja Ugovora mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene, time i ništetne i da mu sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada. Zato je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, na svaki utuženi iznos stečen bez osnove dužan platiti zatezne kamate upravo od dana stjecanja prema čl. 1115. ZOO-a.

19. Osnovano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare za isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iako ne posve iz navedenih razloga. Naime, prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (neovisno i od eventualnog naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju), a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom na to da od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (13. lipnja 2014.) i valutnoj klauzuli u CHF (14. lipnja 2018.) do podnošenja tužbe tužiteljice 11. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina (čl. 225. ZOO-a), proizlazi da je prigovor zastare neosnovan.

20. Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalba tuženika je odbijena i potvrđena pobijana odluka.

21. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka na temelju odredbe čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Puli 16. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić